novinarstvo s potpisom
Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj
Muftija dr. Aziz Ef. Hasanović
Tomašićeva 12
10000 Zagreb
Poštovani gospodine Hasanoviću,
Zahvaljujem vam na pozivu za Svečanu akademiju u HNK 27. travnja 2016. Kao dugogodišnji suradnik i osvjedočeni prijatelj Islamske vjerske zajednice, bez obzira što mi je poziv upućen na krivu adresu, kanio sam doći na jubilarnu svečanost.
Međutim, kad sam naknadno dobio program Svečane akademije i nakon odgledanog tv prijenosa svečane sjednice Hrvatskog sabora i u toj prigodi svega izrečenoga, te podijeljenih povelja i posebnih priznanja, uz 100. obljetnicu priznanja i današnji položaj i status muslimana / Muslimana (Bošnjaka) u Hrvatskoj – odlučio sam ne odazvati se vašem pozivu. I to iz nekoliko razloga, a da vam ne oduzimam dragocjeno vrijeme, navest ću, ovom prilikom, na ovom mjestu, i u ovoj formi – samo tri.
Prvi je što su se među dobitnicima najviših priznanja našli i neki republički (državni) i gradski dužnosnici suspektnog i društveno neodgovornog ponašanja, zbog čega su kriminalizirani i sudski procesuirani; među njima su i osobe kojima je stran svaki multikulturalizam i multikonfesionalizam, a povremeno manifestno i latentno iskazuju prezir prema Drugima i Drukčijima.
Za njih kao da je pisan Poslanikov hadis 795., u kojem se, između ostaloga, kaže: “Propast će i na velikom gubitku bit će čovjek u čijem srcu nema ljubavi za druge ljude.”
I boljim poznavateljima hrvatskih vjerskih, kulturnih i društvenih prilika teško je razabrati po čemu su baš te i takve osobe zaslužne za ustavnopravni i društvenopolitički položaj islamske i bošnjačke zajednice u Hrvatskoj. Ali to je vaš (Mešihatov) izbor i vaši kriteriji po kojima su “najzaslužniji” nominirani i priznanjima nagrađeni.
Drugi razlog tiče se stogodišnje kronologije javnog priznanja i postojanja islama u Hrvatskoj, a u toj kronologiji, koju su na svečanoj sjednici Hrvatskog sabora gotovo svi govornici / laureati isticali i na svoj način interpretirali, slučajno ili namjerno, sam Allah znade, ispalo je cijelo NOB razdoblje i socijalistička epoha.
Dakle, u Visokom Domu, pred očima i zdravom pameti domaće i međunarodne javnosti, od 100 godina islama u Hrvatskoj zatamnjeno je i izbrisano iz naše zajedničke kulturnopovijesne memorije gotovo 60 ljeta! Kao da se u hrvatskom i jugoslavenskom društveno-političkom kontekstu od 1941. do 1990., za muslimane i Bošnjake ništa dobroga i spomena vrijednoga nije dogodilo.
A dogodilo se mnogo toga. Jedino jamstvo emancipacije i slobode te etnokonfesionalne zajednice za vrijeme Drugog svjetskog rata bili su: NOB, AVNOJ, ZAVNOBIH i ZAVNOH. Nikako NDH i filoustaška politička filozofija, s reminiscencijama do danas, zasnovana na pravaškom konstruktu – ideologemu o “Hrvatima islamske vjeroispovijesti”, ili o “muslimanima kao cvijeću hrvatskog naroda”.
Štoviše, u poslijeratnoj Jugoslaviji, 70-ih godina, uprkos socio-povijesnim konstituensima i definitornim elementima nacije, muslimani postižu potpunu i konačnu etnokonfesionalnu emancipaciju, pa se pišu, osjećaju i identificiraju i s malim i velikim “M” (muslimani / Muslimani / Bošnjaci).
Izgradnjom Džamije (Islamskog centra) u Zagrebu, koliko se sjećam, kamen-temeljac je položen 1981., te osnivanjem brojnih ogranaka bošnjačke i islamske zajednice po hrvatskim regijama i gradovima, između 1980. i 1990., IVZ u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj doživljava svoj procvat i zlatno razdoblje, kako ga mnogi nazivaju.
Treće. Vrativši se na početak, 100 godina unatrag, pitamo se zašto se u ovom uzvišenom slavlju i za ovdašnji islam značajnom povijesnom datumu, zaobilazi i prešućuje dr. Ivan Ribar, političar i borac za hrvatsku slobodu i neovisnost, prvi predsjednik FNRJ (1945.), koji je 1916. godine kao narodni zastupnik u Hrvatskom saboru digao ruku za Zakon o islamu. Štoviše, na toj sjednici Sabora dr. Ribar vodio je i zapisnik! Pa zar taj čovjek, posthumno, uz ovu obljetnicu, nije zaslužio niti spomena?!
Ne, ništa se i nikoga od tih relevantnih događaja i ličnosti iz bogate i raznolike islamske tradicije na hrvatskim prostorima nije moglo čuti ni vidjeti. A i kako bi, jer se obljetnica dva dana sadržajno i programatski obilježavala pod motom: Današnji, u europskim i svjetskim razmjerima, uzorni, demokratski i dostojanstveni položaj muslimana i Bošnjaka u Republici Hrvatskoj – potječe od 1990. i ima se zahvaliti samo i isključivo aktualnoj, “domoljubnoj” vlasti i njenim protagonistima.
Tako je jedna izrazito sakralna svečanost organizirana i prezentirana, za domaću i međunarodnu javnost, isključivo po mjeri hrvatskog revizionizma i nove nacionalne paradigme.
A s takvom paradigmom, u skladu sa svojim etičkim principima i humanističkim opredjeljenjima, nemam ništa zajedničkog.
S izrazima poštovanja i prijateljski,
Božo Rudež