novinarstvo s potpisom
Reklama počinje zračnom snimkom plaže, čistog modrog mora koje oplahuje bijelo žalo i ugostiteljskog lokala pod krovovima od trske koji, usput rečeno, meni djeluje nezakonito, podignut na brzinu na komadiću nasutog tla, bez građevinske i lokacijske dozvole i odobrenja nadležnih inspekcija. Zacijelo ipak griješim jer je mjesto ekskluzivno.
Krupni kadar ruke koja odmiče crveno uže na pozlaćenom stupiću ne bi li ušao odabrani gost, gledatelja upozorava kako tu ne može svaka šuša doći, naručiti zeleni koktel i plesati na techno ritam raspomamljenog di-džeja.
Tu je napokon i poznata estradna radnica Lana Jurčević, uvija bokovima i smije se kao luda na brašno, a ne može opet, znate i sami, u društvo poznatih estradnih radnika tko hoće, samo tako, s ulice, u starim šlapama.
Pojavljuje se zatim konobar s konjskim repom, mlađi pajdo prema kojemu pjevačica, kako se čini, pokazuje stanovito erotsko zanimanje.
Ili je možda popila.
Svakako, Lana Jurčević se čudno ponaša, uzima čašu s tacne i slika selfije s konobarom, što će žena, po mom iskustvu, napraviti samo ako je popila, ili ako je ekstremno napaljena, ili ako je i napaljena i pijana. A konobar se široko cereka, drago mu je. Gdje mu neće biti drago!?
Nu, tu je i jedan zavidljivac za šankom koji s našim junakom počinje dijalog za antologiju hrvatskog scenarističkog umijeća. Tako nešto duhovito, a nenadmašno umno, vrijedi prenijeti u cijelosti:
“Ej, koji ti super posao imaš”, reče zavidljivac.
“Pa naravno, a za sve je kriv Zavod”, odgovara mu konobar sretno.
Kakav Zavod, upita se načas gledatelj. Higijenski zavod? Zavod za stočarstvo? Zavod za osobe s teškim psihičkim poremećajima?
Ali, ne, glas u offu uskoro objašnjava: “Koristi i ti neku od mjera aktivnog zapošljavanja za mlade. Javi se u Zavod za zapošljavanje i pronađi svoj posao iz snova i tijekom turističke sezone i poslije nje. Hrvatski zavod za zapošljavanje, vaš partner za posao.”
Na kraju, da ne bude zabune, umjesto radne odjeće, bijele košulje, leptir kravate i prugaste pregače ili takvog nečega uobičajenog za posluživanje koktela, konobar nosi i plavu majicu sa znakom Zavoda za zapošljavanje, koju je, pretpostavljam, dobio kad su ga uputili na plažu.
Trideset pet sekundi traje ovaj klip, a baš sve, jebi ga, objašnjava. Nakon njega vam je bistro zašto je u Hrvatskoj gotovo četiri stotine tisuća nezaposlenih. U jedva nešto dulje od pola minute državna ustanova specijalizirana za zapošljavanje je uvjerljivo, bez ikakve sumnje, demonstrirala nesposobnost da ikoga živog zaposli.
U zapanjujuće kratkom vremenu tu se otkrivaju sve njezine osobine: jalovost, lijenost, glupost, socijalna neosjetljivost i neodgovornost, a možda i pokvarenost državnih činovnika.
Plati li tkogod javnim novcem snimanje ovako nenadahnute, traljave, amaterske reklame, razumno je pomisliti da je to bilo bez natječaja, namješteno za kakvog netalentiranog rođaka ili nećaka, koji u poštenoj tržišnoj utakmici ni pireve ne bi snimao.
Razmislite, napokon, zašto se ovo i snimilo? Koji je smisao reklame, kome se obraća, šta ona želi potaknuti?
Sezonski se konobari zaista uspješno zapošljavaju i bez posredovanja Zavoda. Nije baš da ugostiteljskim ćumezima nedostaje nekvalificirane radne snage za tri i po tisuće mjesečno.
Teško je zamisliti da će ovih trideset i pet sekundi ikome dati kruh u ruke, niti je zamišljeno da ih daju ikome osim nečijem glupom malom od sestre kojega su nekritički proglasili marketinškim genijem i pustili da za državne pare snima usrane dijaloge kao što su: “Ej, koji ti super posao imaš.”
Ispuni me žalost dok gledam taj jadni klip, osjetim se malodušno i obeshrabreno u jednoj zemlji gdje se sezonsko posluživanje pića u plažnim barovima naziva “posao iz snova”.
Kada vidite reklamu Zavoda za zapošljavanje, dođe vam jasno zašto ljudi s kakvim respektabilnijim zvanjem i zanimanjem odlaze: ova prokleta zemlja stvarno ne zaslužuje neurokirurge, profesore ustavnog prava i doktore strojarstva.
Ovo je mjesto za neobrazovane i netalentirane, za loše plaćeno ugostiteljsko ili trgovačko osoblje, za konobarski i blagajnički proleterijat, a jedini koji ovdje ima stvarno super posao, kojemu doista treba zavidjeti, su stranački mediokriteti i činovnici kojima, povrh sigurne i redovne plaće, nije mrsko ni sporadično ukrasti i prevariti.
(Prenosimo s portala Slobodna Dalmacija).