Poruka biskupa povodom izbora: komu ili čemu od koristi?

Mogli smo se kladiti da će prije predstojećih izbora hrvatski biskupi objaviti – gotovo rutinski od 1991. – poruku s njihovim kriterijima ”podobnosti” kandidata (jer biskupi iz Katekizma Katoličke crkve, c. 2239, iščitaju takvu obavezu). U drugim zemljama biskupi su se već u prošlom stoljeću oprostili s takvom paternalističkom gestom; poštuju glasače kao zrele osobe koje znaju, mogu i žele samostalno odlučivati.

Premda je Njemački Ustavni sud ocijenio da biskupske poruke glasačima prije izbora zastupnika u njemačkom Parlamentu (Bundestagu) ne krše ustavno načelo odvojenosti države i crkve, odnosno vjerskih zajednica, biskupi se očituju samo u izuzetnim situacijama kad se država, regionalne i lokalne uprave suočavaju s okolnostima u kojima se njihove obaveze i granice iz istih etičkih matica tumače na oprečne načine i iziskuju riječi rasvjetljavanja i pojašnjavanja (najsvježiji primjer: izbjeglička kriza u jesen 2015.godine, kao i teroristički napadi u Francuskoj, Belgiji, Turskoj, Njemačkoj).

Hrvatski biskupi nemaju toliko povjerenja u sposobnost samostalnog etičkog prosuđivanja u svoje stado i to mu prije svakog političkog izbora i jasno daju do znanja: najprije ga opominju da je ”kršćanska i domoljubna dužnost i obaveza” izlaziti na izbore – i ne samo izlaziti nego i valjano glasovati.

U drugim zemljama biskupi su se već u prošlom stoljeću oprostili s takvom paternalističkom gestom; poštuju glasače kao zrele osobe koje znaju, mogu i žele samostalno odlučivati

Odluči li netko ne izaći na izbore ili predati nevaljan glasački list, jer među ponuđenim političkim opcijama nema ni jedne kojoj bi mirne savjesti poklonio svoje povjerenje, ogriješio se u svoju vjeru i domovinu?

Po biskupskoj poruci, kako je ja čitam, odgovor je jasan – DA.

Procjenu glasača da u današnjem političkom poligonu ne pronalaze svoje mjesto i svoju političku domovinu biskupi unaprijed osuđuju kao pomanjkanje savjesnosti i domoljublja.

Prema kriterijima zadanima u biskupskoj poruci katolik mora dati svoj glas, a kandidirati se moraju ”mudri, pošteni, nesebični”. Biskupi su očito otkrili gdje se pronalaze ti kandidati: prvo, u strankama koje se zaklinju u brak i obitelj, i to ne bilo kakvu obitelj, nego u zajednicu muškarca i žene, nipošto u ”alternativne modele” (čitaj: istospolne zajednice).

Drugo: ovim kriterijima udovoljavaju i stranke, odnosno kandidati koji se zalažu za suđenja radi komunističkih zločina.

Velika pomoć u pravilnom izboru: još nisam doživjela – ni u Hrvatskoj, a ni drugdje – da se ijedan kandidat za političku funkciju predstavio kao glupan, naivac, nepoštenjak ili egoman. To neće učiniti ni stranka koja nekoga kandidira – što ne znači da je njezin kandidat čisto oličenje mudrosti, poštenja i nesebičnosti.

Koliko su korisne starozavjetne vrline za političku funkciju – o tome ne moraju razmišljati biskupi, ali ako se već upuste u opis nužnih kvalifikacija, morali bi znati da su u političkoj svakodnevnici potrebne, gotovo presudne, karakterne osobnosti koje glasačima ne moraju nužno biti simpatične, ne moraju čak biti puka plemenitost.

Upravo biskupi bi mogli poručiti onima koji žele čuti njihove savjete da ne biraju osobe poznate isključivo kao dobričine, a ne i po ičem drugom. Ni osobe kojima su usta puna ”reformi”, ”volje”, ”spremnosti”… ne jamče bilo kakvu dobrobit (što je uostalom dokazao fijasko Vlade izabrane prije nepunu godinu dana).

Odluči li netko ne izaći na izbore ili predati nevaljan glasački list, jer među ponuđenim političkim opcijama nema ni jedne kojoj bi mirne savjesti poklonio svoje povjerenje, ogriješio se u svoju vjeru i domovinu? Po biskupskoj poruci, kako je ja čitam, odgovor je jasan – DA

Kako kaže Isus: Neće svaki koji mi govori: Gospode! Gospode! ući u carstvo nebesko; no koji čini po volji oca mojega koji je na nebesima. (Mt.7,21). Biblijska opomena se lako dade primijeniti na političku praksu.

Gotovo je svaka stranka ”za obitelj” – na ovakav ili onakav način; ni jedna stranka, ni jedan kandidat, čak ni među onima koji se zalažu i za ”alternativne modele”, neće izrijekom najaviti da ih obiteljska politika ne zanima. Dok toliko rječito zagovaraju aktivnu politiku za obitelj i natječu se obećanjima – obiteljima je sve teže.

Očito je da ipak nije dovoljno ”biti za obitelj” riječju – a djelom zakazati na svim područjima na kojima obiteljima treba pomoći: obitelji se nalaze među blokiranima i deložiranima, među nezaposlenima i među onima koji od svojih plaća ne mogu živjeti.

Obitelji su i obitelj imaju pacijenti koji se žale na troškove liječenja ili dugo čekanje, liječnici nisu bezrazložno ogorčeni, seljaci, otočani – svaki dnevnik pruža pregršt razloga zbog kojih se pojedinci ili skupine smatraju zakinutima zbog vladinih mjera – reformi kojih su ministrima propale Vlade bila puna usta.

U rješavanju tih nedostataka treba tražiti ključ za ”dugoročnu pronatalitetnu politiku” – ako biskupi pod tim ne podrazumijevaju samo ispunjenje njihove želje da se zabrani pobačaj.

Odgovor na pitanje jesu li za zabranu pobačaja ili protiv nje ionako gotovo sve stranke zaobilaze kao mačka vruću kašu.

Već davno odobrena prava alternativnih zajednica uoči toliko nagomilanih problema u kojima se nalaze realne obitelji njima su jamačno ”tisuću i prva briga” i teško je naći i jedan argument za to da bi ona trebala biti jedan od presudnih kriterija za stranačku preferenciju.

Upravo biskupi bi mogli poručiti onima koji žele čuti njihove savjete da ne biraju osobe poznate isključivo kao dobričine, a ne i po ičem drugom. Ni osobe kojima su usta puna ”reformi”, ”volje”, ”spremnosti”… ne jamče bilo kakvu dobrobit (što je uostalom dokazao fijasko Vlade izabrane prije nepunu godinu dana)

Zadavši kandidatima kriterij ”suočavanje s komunističkom prošlošću” biskupi vjerojatno govore pro domo sua, zahtijevaju satisfakciju za nepravdu na mnoge načine nanesenu Crkvi i katolicima, biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, katoličkim laicima.

Istraživati i upoznati sebe i javnost sa svim zločinima komunističke vladavine, čije prave dimenzije još uvijek nisu poznate, bez ikakve dvojbe je nužno za ”higijenu” društva. Vjerujem da danas, kad još žive svjedoci i generacije koje su živjeli pod komunizmom i imaju iskustva sa svakodnevnicom u komunističkom društvu, tek malobrojni koji vječno žive u idealiziranoj prošlosti veličaju komunizma i žele njegov povratak.

Mladi na stadionima i javnim dernecima ni ne urlaju ”Smrt fašizmu, sloboda narodu”, nego ”Za dom, spremni!”, geslo jednog sustava o kojem oni malo, gotovo ništa ne znanju.

Nema, pak, dvojbe o tome da još živućim žrtvama komunizma treba pružiti i rehabilitaciju i zadovoljštinu – npr. manje selektivnom nepravednom metodom povrata nacionalizirane i konfiscirane imovine (ona se uskraćuju i skupinama koje su dva puta opljačkane i obezvlašćene, poglavito Židovi, ali i nasilno iseljeni jugoslavenski Nijemci, Talijani, Albanci…).

Neke preporuke prema kojima bi se katolici trebali odrediti prema kandidatima nisu uopće jasne – za isključivo nacionalno vlasništvo zemlje, vode, šume, mora…ili za europske modele, koje bi zrcalile hrvatsko članstvo u Europskoj uniji.

Zagoravaju li biskupi zajedništvo ili sacro egoismo? O tim pitanjima valjda i samim biskupima nedostaje neka jasna vizija (Si tacuissses, philosophus mansisses!)

Pitam se – vjerojatno se pitaju i mnogi od onih kojima je biskupska poruka namijenjena – jesu li takve biskupske poruke korisne. Nisu se biskupi trudili proniknuti u realne okolnosti i izdvojiti prioritete.

Istraživati i upoznati sebe i javnost sa svim zločinima komunističke vladavine, čije prave dimenzije još uvijek nisu poznate, bez ikakve dvojbe je nužno za ”higijenu” društva. Vjerujem da danas, kad još žive svjedoci i generacije koje su živjeli pod komunizmom i imaju iskustva sa svakodnevnicom u komunističkom društvu, tek malobrojni koji vječno žive u idealiziranoj prošlosti veličaju komunizma i žele njegov povratak

Naglasci su isti oni koji se mogu naći u njihovim pismima već gotovo 25 godina. Nisu morali ni ići tako daleko u prošlost: Rimska kongregacija za vjeru je 2002. godine izdala Naputak o crkvenom naučavanju u određenim pitanjima vezanim uz ponašanje katolika u politici. U njemu se u uvodnom dijelu (o trajnom naučavanju i zalaganju Katoličke crkve) ističu dužnosti – zalaganje za posebnu zaštitu braka i obitelji, beskompromisan stav glede pobačaja, eutanazije, itd.

Daljnji tekst vrijedi pročitati jer je primjenjiv i za sadašnjost: fokusiranje na temeljne probleme svakoga društva – na gospodarsku, socijalnu ravnopravnost i socijalni mir – te potrebu univerzalne solidarnosti za dobrobit cjelokupne ljudske zajednice.

Hrvatski biskupi vole istaći da je nepokolebljiva lojalnost Petrovu nasljedniku, papi u Rimu, glavna značajka Katoličke crkve ”u Hrvata” – no, Papine poruke ”skraćuju” po mjeri svoje ”naciocentričnosti”. To nije bezrazložna optužba: jačanje ”nacionalnoga zajedništva” je vodeći interes ove poruke i odgovor na pitanje iz naslova.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora