novinarstvo s potpisom
Na putu sam i pratim američku predsjedničku kampanju: Fox News, Sky. CNN, BBC, čak CCTV, RT i lokalne stanice, kasne TV show emisije. Dojam je drukčiji nego kod nas.
Donald Trump je svugdje, govori svašta. Uvijek je okružen mladolikim ljudima razne boje kože, ljepoticama koje klimaju s odobravanje i smiješe se osmijehom na kojeg bi bio ponosan svaki dentist.
Gotovo obavezno je u nastupima uz njega crni pastor i neki nježni mladi lik koji mu povlađuje. On stvarno bez oklijevanja valja gluposti, improvizira i upada u kontradikcije.
Voditelj ga pita koji su njegovi planovi u ekonomiji, a on odgovara općom retorikom o moći najljepše zemlje na svijetu: ”Vratimo ponos Americi” (Kennedy show na Foxu).
Poziva svog prijatelja Kinga (boksačkog menadžera) koji sjedi u publici i maše prigodnom patriotskom zastavicom. Voditelj ga pita o policijskoj brutalnosti, a on odgovara da sumnjivce bez milosti treba zaustaviti i pretražiti (stop and frisk), iako je to direktno suprotno ustavnoj odluci Vrhovnog suda iz 1968. godine. Od tada se nije smatralo zakonitim bez osnove zaustavljati i pretraživati ljude, no on izgleda kao bijesan pravednik koji brani svoju crnu braću od nasilnika. To on ne zna, ali i ne smatra važnim.
Suprotno, Hillary Clinton govori bez strasti i snage, ne otkriva čuda, ali i ne pokreće nikoga. Govori o svom iskustvu i kvalifikacijama. Ona aludira, ne napada izravno svog konkurenta, ne kaže da je Trump idiot, politički diletant i opća neznalica.
Ona pomalo docira, ali ne vrijeđa, nije primijetila da više nije mlada, da se ponavlja i ne nudi puno novoga. Zapravo ima veliku sreću da joj je protivnik sklon gafovima i pogreškama, lakim uvredama crnih i latino birača, da je bogat i uopće nije uvjerljiv kad priča o solidarnosti i samilosti.
Njegov rječnik koji koristi u opisu suparnice je sramotan: ”Ako je netko simbol zla i nepoštenja, osoba koja nema nikakve uvjete postati činovnica, a kamoli predsjednica, zlo na svijetu, majka svih afera i zloporaba – to je Hillary R. Clinton” (guverner Indijane stojeći uz Trumpa koji se smiješi dok se njegova zanimljiva frizura ljulja na vjetru).
Barack Obama i Bill Clinton bi ga ismijali, stjerali u kut, no Hillary nema taj stil, nije duhovita.
Pratim sučeljavanje. Slika je sasvim drukčija. Trump se ne snalazi tako dobro kad nije sam na sceni. Laže, izmišlja, barata stereotipovima, a ne podacima i arogantno ispravlja pitanja voditelja (”Kako me to pitate”). Zato je u stalnoj defanzivi, kaže da nešto nije rekao.
A Hillary djeluje samopouzdano i kompetentno, nadahnuto, ne oduševljava, ali je bitno bolja i uvjerljiva. Koristi pogreške protivnika: izjave o ženama (komentari ljepotice koja se udebljala), zalaganje za smanjenje poreza (a sam skriva visinu svog poreznog duga), poricanje da je odobravao rat.
Neodmjereni populizam nema uspjeha ako se na njega odgovori smireno i argumentima.
Pravu štetu za kandidata Trumpa izaziva to što je zaboravio koliko je izložen medijima. Kad Trump kaže da nešto nije rekao, oni pokažu snimak njegove izjave. Budući da postoje pisani (tweet) i snimljeni govori (arhive), rizik laganja nikad ne prestaje.
Ne propuštaju se podsmjehnuti njegovoj nervozi i nelagodi. Čak ni njegovi medijski zagovornici ne mogu odoljeti pokazivanju svoje stvarne moći; oni koji su ga jučer neumjereno hvalili pokazuju otklon i sumnju u njegovu odlučnost i snalažljivost.
Njegova opaka primjedba na Hillary nije izdržljiva i uporna (stamena) krenula je loše. Ona je s osmijehom mogla nabrojiti svoja iskušenja, upornost i uspjehe.
Ispitivanje javnog mnijenja drugi dan potvrđuje navedeno. 62% ispitanika smatra da je Hillary Clinton bolja, a poraznih 17% smatra da je Trump bio uvjerljiviji. Trumpu je najviše škodilo, tvrde komentari, njegova arogancija, neznanje i nepripremljenost.
Političari su često takvi, ali on je prešao nevidljivu granicu. U politici nema opuštanja, nema umora, a gubitnike se često dokrajči u kratkom trenutku slabosti. Kada se ta slabo vidljiva granica prijeđe, političar ne govori neistinu, već laže.
Tako i sada u Trumpu prepoznajem sliku njegovih/naših lokalnih navijača i imitatora koji vjeruju da se idiotizam, neznanje i nesposobnost mogu nadoknaditi uvredama i stigmatizacijom, ismijavanjem i eskalacijom obećanja.
Vjeruju da glasači i puk vole uvredljive i jasne stavove, da treba začepiti usta svim komunjarama, nostalgičarima i anarholiberalima. Jasno reći da je peder peder, da je Cigan cigan, da su gusle najbolji instrument i da su inovjerci sumnjivi i štetni.
U hrvatsku političku retoriku vratio se bijes (”na anarhoidne komunjare treba ići pendrekom”). A taman smo pomislili da je to nestalo.
Puk voli čuti dobre vijesti, velika obećanja i nevjerojatno je lakovjeran kad se radi o karakterima. Izreka ”Ako je znao priskrbiti sebi, znat će i nama”, tako uvjerljivo apsurdna, imala je efekta.
Onaj tko obećava da će skočiti kroz prozor obično to ne čini, a sigurno ne daje ostavku.
Vjeruje se u zavjere, a ne u to da je posrijedi običan lopovluk. Uvijek ostaje neka nedoumica zašto su otišli Sanader i Karamarko, tko je bio Bandićev suvozač, iako je sve zapravo kristalno jasno. Poslije vjerojatno žale da nisu ostali i čekaju da prođe vrijeme poluzaborava.
Nisam osoba koja cijeni prenavljanje i afektaciju, no elementarna pristojnost je vrlina, a prostakluk nije za pohvalu.
Tragična je činjenica da oni koji prijete drugima (slučaj Jadranke Kosor, Aleksandre Kolarić) svoje ponašanje smatraju patriotskim činom i političkim djelovanjem. Kad heroji postanu nasilnici, a to se događa, to nije pitanje njihovog privatnog života, nego političke higijene.
Ovo sučeljavanje poučno je za naše bahate vođe. Kad gledamo druge, hladnog razuma i srca, jasno vidimo površnost, fraziranje i neznanje. Kod nas to ne vidimo jasno jer želimo biti predani i odani patrioti i ne želimo se razlikovati od svojih. Iz daljine gledano, ta navika je slabost i mana.
Ne sviđa mi se Hillary Clinton, hladna i ambiciozna, ali mi se još manje sviđaju oni koji izgledaju kao ostarjeli loši đaci koji oponašaju oholost, vole lupetanja i fraze, prostakluk i demagogiju. Kad loši đaci dođu na vlast, to je kraj škole i poraz pameti.
Teško onom narodu kojeg vode mlakonje, no još teže onima koje vode glasni diletanti i razmetljivci.