Uzinić protiv hereze identitetskog katoličanstva

Intervju riječkog nadbiskupa Mate Uzinića portalu Index od 24. svibnja 2026. posljednjih je dana izazvao predvidljivu lavinu napada iz dijela desno orijentirane javnosti i krugova koji se vole predstavljati kao najautentičniji čuvari katoličke pravovjernosti.

Razlog nije bio nikakav doktrinarni prijestup, negiranje crkvenog nauka ili osporavanje katoličke tradicije. Naprotiv. Učinio je nešto što je u današnjem hrvatskom katoličkom prostoru postalo gotovo subverzivno: podsjetio je na samu srž evanđelja. Izjava da ”veći katolik ne znači i veći Hrvat” te upozorenje da poistovjećivanje nacionalne pripadnosti i katoličke vjere nije dobro ni za Crkvu ni za demokratsko društvo pogodili su u jednu od najosjetljivijih točaka suvremenog hrvatskog katoličanstva.

Reakcije koje su uslijedile otkrile su mnogo više o kritičarima nego o samom nadbiskupu. Pokazale su koliko je duboko ukorijenjeno uvjerenje da je katolička vjera prije svega oznaka nacionalne pripadnosti, kulturnog obrasca i političkog svjetonazora, a tek potom osobni odnos s Bogom i nasljedovanje Krista.

Zato Uzinićeve riječi nisu izazvale raspravu o teologiji, nego o pripadnosti. Jer rasprava nije vođena o tome što Crkva naučava, nego o tome tko ima pravo predstavljati ”prave” katolike i ”prave” Hrvate.

A baš se na tom mjestu otkriva problem o kojem je Uzinić govorio.

Kada se vjera počne braniti političkim i nacionalnim argumentima umjesto evanđeoskim, tada problem nije u onome tko govori, nego u onima koji više ne razlikuju katoličanstvo od ideologije. Krist nije umro za jedan narod, jednu državu ili jednu kulturu. Umro je za svakoga čovjeka.

Zato kršćanstvo od samih svojih početaka nadilazi granice jezika, nacija i političkih zajednica. Kada ga se pokuša svesti na oznaku nacionalne pripadnosti, ono prestaje biti radosna vijest za sve ljude i postaje ideologija za vlastitu skupinu.

Problem nije u tome što čovjek voli svoj narod. Kršćanstvo nikada nije tražilo odricanje od pripadnosti narodu, jeziku ili kulturi. Naprotiv, Crkva je tijekom stoljeća oblikovala europske narode, čuvala njihove jezike, razvijala njihove kulture i branila njihovo dostojanstvo.

Problem nastaje onda kada nacionalna pripadnost počne određivati sadržaj vjere, kada se evanđelje podredi političkim i ideološkim interesima te kada se katoličanstvo počne promatrati kao potvrda nacionalne autentičnosti. Tada vjera prestaje biti put obraćenja i susreta s Kristom te postaje oznaka plemenske pripadnosti. Prestaje biti odgovor na Božji poziv i postaje potvrda da pripadamo ”našima”.

U toj zamjeni vjere pripadnošću nalazi se jedan od najozbiljnijih problema suvremenog hrvatskog katoličanstva. To se vidi svaki put kada se nečija vjernost Crkvi procjenjuje prema političkim stavovima, odnosu prema migrantima, izboru stranke za koju glasuje ili načinu na koji razumije domoljublje. Tada pitanje više nije slijedi li netko Krista, nego pripada li našem taboru.

U takvom ozračju čovjek može redovito sudjelovati u sakramentalnom životu Crkve, a ipak biti proglašen sumnjivim katolikom zato što drukčije razumije domoljublje, migracije ili društvenu solidarnost. Mjerilo, stoga, više nije evanđelje, nego pripadnost. Jer onoga trenutka kada se pripadnost naciji počne smatrati gotovo preduvjetom za pripadnost Crkvi, univerzalna poruka evanđelja počinje se sužavati na granice jednoga naroda, jedne kulture i jednoga svjetonazora. A kršćanstvo, po svojoj najdubljoj naravi, nikada nije bilo plemenska religija.

Između Boga i nacije 

U samoj srži ove pojave nalazi se zamjena univerzalnog partikularnim, odnosno podređivanje univerzalne poruke evanđelja interesima jedne zajednice, jedne nacije ili jednog svjetonazora.

Kršćanstvo je od svojih početaka predstavljalo radikalni iskorak iz takve logike. Ono ne polazi od pripadnosti narodu, jeziku ili kulturi, nego od dostojanstva svake ljudske osobe stvorene na sliku Božju. Zato Crkva nikada nije mogla biti vlasništvo jednog naroda niti produžena ruka bilo kojeg političkog projekta.

Već su sveti Augustin i sveti Toma Akvinski naglašavali da svaka politička zajednica ima svoje granice te da konačna odanost čovjeka pripada Bogu, a ne naciji, državi ili bilo kojoj ljudskoj instituciji.

Onoga trenutka kada narod postane predmet gotovo religiozne odanosti, kada se nacionalna pripadnost počne uzdizati na razinu vrhovne vrijednosti, nastaje ono što su klasični teolozi bez oklijevanja nazivali idolopoklonstvom.

To je razlog zbog kojeg Drugi vatikanski sabor odlučno odbacuje svako svođenje Crkve na nacionalnu ili ideološku kategoriju. U dogmatskoj konstituciji Lumen gentium Crkva se opisuje kao ”sakrament jedinstva cijeloga ljudskog roda”, dok pastoralna konstitucija Gaudium et spes započinje riječima da su radosti i nade, žalosti i tjeskobe svih ljudi ujedno radosti i nade, žalosti i tjeskobe Kristovih učenika.

Dakle, ne samo pripadnika određenoga naroda. Ne samo ljudi koji dijele isti kulturni ili politički okvir. Nego svih ljudi.

U tom svjetlu postaje jasno da Uzinićeve riječi nisu nikakav odmak od katoličke tradicije, nego njezina dosljedna obrana. Kada upozorava na opasnost poistovjećivanja hrvatstva i katoličanstva, on ne relativizira ni nacionalnu svijest ni domoljublje. Podsjeća na temeljnu istinu kršćanstva: Crkva ne postoji radi jednog naroda, nego radi svakog čovjeka. Vjernost Kristu ne mjeri se snagom nacionalne identifikacije, nego sposobnošću da u svakom čovjeku prepoznamo brata i sestru.

Upravo je takvo razumijevanje Crkve razlog zbog kojega Mate Uzinić već godinama izaziva podijeljene reakcije u dijelu hrvatske javnosti, ali i određenu nelagodu unutar samih crkvenih struktura.

Ovdje nije nevažno primijetiti da je danas jedini član Hrvatske biskupske konferencije koji nema nijedno zaduženje u njezinim vijećima, komisijama ili odborima. To samo po sebi ne dokazuje nikakvu povezanost s njegovim javnim stavovima, ali nije bez simbolike. Dok su svi ostali hrvatski biskupi uključeni u neko od tijela Hrvatske biskupske konferencije, riječki nadbiskup ostaje svojevrsni usamljenik.

Je li riječ tek o slučajnosti ili o nelagodi koju u dijelu hrvatskog episkopata izazivaju teme što ih godinama otvara, teško je sa sigurnošću reći. No činjenica je da pitanja o odnosu vjere i nacionalne pripadnosti, položaju migranata, društvenoj osjetljivosti Crkve i potrebi crkvene samokritike rijetko tko među hrvatskim biskupima postavlja tako otvoreno i ustrajno kao on.

Katolik ili pripadnik plemena?

Na toj se točki otkriva jedan od najvećih paradoksa suvremenog hrvatskog katoličanstva. Što se više govori o obrani katoličkog identiteta, to se manje govori o sadržaju katoličke vjere. Što se glasnije poziva na tradiciju, to se češće zanemaruje ono što je sama srž katoličke tradicije. Kao da je za dio vjernika važnije pripadati nego vjerovati. Zato nije teško uočiti određenu nedosljednost.

Mnogi će glasno braniti križ u javnom prostoru, ali će se uznemiriti kada Crkva progovori o migrantima, siromašnima, društvenoj nejednakosti ili dostojanstvu političkih protivnika.

Rado će isticati katoličke simbole, ali će s nelagodom prihvaćati socijalni nauk Crkve. Govorit će o obrani kršćanske Europe, ali će prešutjeti Kristov zahtjev da ljubimo neprijatelje, praštamo uvrede i prepoznajemo bližnjega i u onome tko ne pripada našem narodu, našoj vjeri ili našem političkom taboru.

Takva selektivna religioznost nije nova pojava u povijesti Crkve. Ona se javlja svaki put kada se kršćanstvo počne promatrati prvenstveno kao oznaka pripadnosti, a ne kao put obraćenja. Tada vjera postaje sredstvo kulturne samoobrane, a evanđelje se svodi na skup vrijednosti koje potvrđuju naše postojeće stavove umjesto da ih propituju i preobražavaju.

Krist više nije onaj koji nas poziva da iziđemo iz vlastitih sigurnosti, nego postaje simbol kojim opravdavamo naše političke, nacionalne ili ideološke pozicije.

Na tu opasnost godinama je upozoravao blagopokojni papa Franjo, govoreći o ideološkoj kolonizaciji kršćanstva i pretvaranju religije u sredstvo kulturnih ratova.

Isti naglasak prepoznaje se i u prvoj godini pontifikata pape Lava XIV. Njegovi govori o ljudskom dostojanstvu, društvenom prijateljstvu i univerzalnom bratstvu počivaju na uvjerenju da nijedna nacionalna, politička ili kulturna pripadnost ne može biti važnija od ljudske osobe. Zato u enciklici Magnifica humanitas poziva na izgradnju društva ”u kojem se čuva dostojanstvo svake osobe, promiče pravednost i omogućuje bratstvo”.

Iz iste logike proizlazi i njegov poziv na ”razoružani i razoružavajući mir”, jer mir nije moguć ondje gdje se ljudi vrednuju prema tome kojem narodu, ideologiji ili skupini pripadaju. Riječ je o pozivu koji nadilazi geopolitičke sukobe. To je poziv na oslobađanje od mentaliteta trajne konfrontacije, od logike ”nas” i ”njih”, od potrebe da vlastito samorazumijevanje gradimo na neprijateljstvu prema drugome.

Takva je logika nespojiva s evanđeljem koje ne poznaje privilegirane narode, povlaštene kulture ni ekskluzivne skupine spašenih, nego svakoga čovjeka promatra kao osobu za koju je Krist dao svoj život.

Crkva, prema tom razumijevanju, nije pozvana graditi utvrde pripadnosti, nego mostove; nije pozvana stvarati povlaštene krugove, nego svjedočiti istinu da je svaka ljudska osoba nositelj neotuđivog dostojanstva koje ne proizlazi iz nacionalnosti, političkog uvjerenja ili društvenog statusa, nego iz same činjenice da je stvorena na sliku Božju.

Zbog toga napadi kojima je posljednjih dana izložen nadbiskup Uzinić otkrivaju nešto mnogo važnije od neslaganja s jednim biskupom. Oni razotkrivaju duboku krizu razumijevanja same naravi Crkve. Jer kada se biskupa proglašava sumnjivim zato što podsjeća na univerzalnost evanđelja, kada ga se etiketira kao ”liberala”, ”nevjernika” ili čak ”nekatolika” zato što odbija poistovjetiti katoličanstvo s nacionalnom pripadnošću, tada problem sigurno nije u njemu.

Problem je u činjenici da je dio vjernika počeo promatrati Crkvu prvenstveno kao čuvaricu kolektivne samosvijesti, a tek potom, ako i tada, kao zajednicu učenika Isusa Krista.

Takav pogled na vjeru nije samo teološki pogrešan. On je i povijesno opasan. Svaki put kada se kršćanstvo previše vezalo uz političku moć, nacionalne projekte ili ideološke sustave, gubilo je svoju proročku snagu i vjerodostojnost. Nasuprot tome, najplodnija razdoblja crkvene povijesti bila su ona u kojima je Crkva imala hrabrosti govoriti i vlastitom narodu ono što nije želio čuti, braniti dostojanstvo onih koji nisu pripadali većini i podsjećati da Božje kraljevstvo ne poznaje granice koje ljudi među sobom podižu.

Zato riječi nadbiskupa Uzinića nisu problem za Crkvu. One su ogledalo pred kojim se Crkva u Hrvatskoj mora zaustaviti i zapitati što je postalo važnije: evanđelje ili pripadnost, Krist ili pleme, vjera ili kolektivna lojalnost.

Možda je baš zato njegova rečenica izazvala toliko otpora. Jer nije dovela u pitanje hrvatski identitet. Dovela je u pitanje jednu od najraširenijih pretpostavki hrvatskog katoličkog prostora: da su katoličanstvo i hrvatstvo gotovo nerazdvojive stvarnosti. A nisu.

Katolik nije pozvan biti veći Hrvat, veći Europljanin ili veći pripadnik bilo kojeg ideološkog tabora. Pozvan je biti vjerniji Kristu. A Krist se nikada nije poistovjetio ni s jednim narodom, ni s jednom državom, ni s jednom političkom opcijom. Njegovo kraljevstvo nije bilo omeđeno granicama, zastavama ni ideologijama. U središtu njegova navještaja nije stajala nacija, nego čovjek.

Zato pitanje koje je otvorio nadbiskup Uzinić nije pitanje jednog intervjua niti jednog biskupa. To je pitanje koje danas stoji pred cijelom Crkvom u Hrvatskoj: želimo li Crkvu koja će potvrđivati naše pripadnosti ili Crkvu koja će nas obraćati i voditi Kristu? Naciji je dovoljno pripadati. Ideologiju je dovoljno prihvatiti. Za Krista to nije dovoljno. Krista treba životom nasljedovati.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Papa Lav XIV. protiv digitalne civilizacije bez čovjeka
    •  Kad se topovi zovu obranom, a šutnja razboritošću
    •  Prva godina: Papa koji biskupima vraća lice pastira
    •  Kršćanstvo u službi ideologije
    •  Godina bez Franje - proročke geste i nedovršena reforma
    •  Pedofilija, odgovornost biskupa u Gospiću i kriza Crkve
    •  Crkva između misije i moći, slučaj ''neposlušnih'' redovnica
    •  Vatikanska pravda ili režirana presuda?
    •  Crkva koja gubi ljude ili ljudi koji gube Crkvu?
    •  Kada pastir napusti svoje malo stado u Iranu

> Svi tekstovi ovog autora