novinarstvo s potpisom
Stalno je u zraku neka tenzija i napetost prošlosti koja nikako da se slegne, tako da Tuđmanova želja za pomirenjem ne biva ostvarena. Dvije hrvatske žive u istim granicama. Zašto? Zato jer se ne želi objektivno sagledati povijest a čijoj krivoj slici neupitno kumuje rimskokatolička crkva prikazujući NOB kao komunističku tvorevinu, a što nije točno.
Naime, NOB bila je antifašistička i sastavljena od ljudi različitih svjetonazora, vjere i nacionalnosti: od ateista, agnostika i vjernika, siromaha i bogatih, intelektualaca i poduzetnika, menadžera, učitelja i profesora, svećenika i drugih koji su se našli u borbi protiv fašizma.
Najveći dio antifašističkih boraca nisu bili komunisti iako je Komunistička partija organizirala antifašističku borbu, za što joj treba dati objektivno priznanje.
Rimskokatolička crkva tu je stvarala napetost, dakle, poistovjećivajući tada kao i danas NOB s komunizmom, a što nije točno. Oni npr. često govore da su mnogi rimskokatolički svećenici ubijeni bez razloga i to samo zato jer su bili Hrvati i jer su bili za Hrvatsku državu, ali prešućuju da su bili za kvislinšku fašističku Hrvatsku te da su pružali otpor antifašističkim borcima NOB-a.
Ta tzv. NDH nije bila država Hrvata nego ustaša, a kao država obuhvaćala je samo dio Hrvatske te Bosne i Hercegovine, pa čak je nisu ustaše ni formirale nego su im je proglasili okupatori te iste Hrvatske: nacistička Njemačka i fašistička Italija i to 10. IV. 1941.
Gotovo je nevjerojatno da taj dan i danas neki slave u Hrvatskoj.
Tako je načelnik Općine Seget Vinko Zulim u petak na 10. IV. 2015. skratio radno vrijeme Općine zbog proslave uspostave NDH te organizirao janjetinu. Što su radila naša pravosudna i policijska tijela, nije mi poznato, ali pretpostavljam ništa. Nadam se da griješim.
Ta NDH koju danas eto javno slave neki Hrvatski načelnici Općina, predala je Talijanima čak i otok Krk, poznat kao bastion glagoljaštva i mjesto najdužeg trajanja staroslavenske službe Božje, dakle, temelja Hrvatske duhovne i svjetovne kulture. Ali to načelniku Vinku Segetu ništa ne znači, i on sebe smatra velikom domoljubom, kao i mnog drugi – ima li većeg cinizma.
To je taj kontinuitet domoljubnika koji slave sistem koji je razdao zemlju, pa je taj mentalni sklop rasprodaje i krađe zemlje prisutan i danas, a proteže se od davnina, kako smo vidjeli kroz kratku povijest glagoljice.
Naravno, ne treba zaboraviti spomenuti da su njemačko-talijanski okupatori u isto vrijeme podržavali i druge kvislinge pa tako i srpske četnike (mihailovićevce, ljotićevce, nedićevce), u Sloveniji Rupnika i druge, pa i na teritoriji tzv. NDH.
Interesantna je povijesna stvar da je među rimskokatoličkim klerom bio čak i jedan svećenik – četnik. Četnici su naravno usko surađivali s fašistima boreći se protiv NOB-a očekujući povratak Kraljevine Jugoslavije.
Tako su i danas nastavili domoljubi svoje domoljublje uz podršku Rimskokatoličke crkve bez koje se ništa ne može događati u ovoj zemlji.
Ali bilo je i ima u hrvatskoj svećenika domoljuba koji su se borili za Hrvatsku, kao što je bio npr. svećenik Josip Pavlišić koji je poslije Drugog svjetskog rata postao riječko-senjski nadbiskup. On je u toku Drugog svijetskog rata bio župnik u selu Glogovici kod Pazina.
Od samog početka otpora Kraljevini Italiji zbog okupacije Istre, surađivao je s NOP-om. U mnogočemu je pridonio sjedinjenju Istre s matičnom zemljom Hrvatskom. Čuvena je propovijed nadbiskupa mons. Pavlišića u kojoj je govorio o sjedinjenju Istre s Hrvatskom. Tom prigodom je rekao:
”Sam Bog nam je pomogao da je došlo do sjedinjenja Istre s matičnom zemljom, Hrvatskom. Ali ni dragi Bog nam ne bi bio pomogao da nije bilo Tita i Narodnooslobodilačke vojske koja je Istru oslobodila (Novi list, citirano kod: Ivan Fumić, U ime istine – Katolička crkva i svećenstvo u II. svjetskom ratu, Grafocentar, Zagreb, 2010., str. 79.).
Mons. Josip Pavlišić je za gradnju bogoslovskog sjemeništa u Rijeci, danas zvanog ”Ivan Pavao II.” (a u kojem sam ja proveo gotovo šest godina), dio novca za granju tražio od maršala Tita, a što mu je ovaj i dao. Tako je, vidimo, Tito pomogao gradnju rimskokatoličke bogoslovije.
Tito je bio protiv Crkve prvenstveno zbog njenog miješanja u politiku, osobito u Drugom svjetskom ratu u kojem je znatno djelovala na slabljenju NOB-a. Naravno, Titovo komunističko opredjeljenje isključivalo je i svaki vid religioznosti kako to i piše u programu KPJ iz 1958. gdje stoji:
Članstvo u KPJ nije spojivo s bilo kojim vidom religioznosti (Ivan Fumić, U ime istine – Katolička crkva i svećenstvo u II. svjetskom ratu, Grafocentar, Zagreb, 2010., str. 75. ).
Takav komunistički stav je bio kriv jer je nedemokratski i totalitarni, ali drugačije i nije moglo bit obzirom na komunističku doktrinu. Takav stav Partije stvarao je nepovjerenje Crkve prema Državi – i obatno – obzirom da Crkva s takvim anti-religijskim stavom nije mogla biti zadovoljna, a što je prirodno.
Naime, nijedan vjernik nije mogao istovremeno biti praktički religiozan i ujedno biti u članstvu Partije. To nije mijenjano ni kasnije dolaskom tzv. demokratskog samoupravnog socijalizma. Stav je bio takav: ako si vjernik ništa od visokih državnih funkcija, ako si u državnim funkcijama ništa od vjere (osim potajno).
S druge strane, komunisti su imali distancu prema Crkvi zbog stava kakav se može vidjeti u stavu doglavnika dr. Mile Budaka koji je tvrdio da je dokaz da je Hrvatska država kršćanska to što je tamo neki ustaški sastanak započeo sa Misom. Također, Budak kaže:
”Ja sam uvjeren da bismo mi nestali, kada ne bismo bili rimski katolici… Ustaški pokret zato i propovijeda osjećaj za tu vjeru, jer je ona bitna sastojina naše duše i temelj ustaškog pokreta… Stoga braćo i sestre, mi i dalje gradimo na temelju te velike vjere našu stvar i našu crkvu… Na tim je temeljima bazirana ideologija ustaškog pokreta” (Katolički tjednik od 17. VIII. 1941., navedeno kod: Viktor Novak, Magnum crimen, str. 603-605. ).
Iz ovog je jasno da ni Komunistička partija u Jugoslaviji nije mogla imati neko veće povjerenje u Rimskokatoličku crkvu (Posebno kada se uzme u obzir i manje više kontinuiran stav da Rimskokatolička crkva ima misiju obrane zapadne civilizacije od pravoslavlja i od komunizma).
Zato treba odvojiti antifašizam i komunizam, uvijek pri tome znajući da najveći dio antifašista nisu bili komunisti.
(Nastavlja se).