Što je to crkveno (ne)domoljublje (3)

Stalno je u zraku neka tenzija i napetost prošlosti koja nikako da se slegne, tako da Tuđmanova želja za pomirenjem ne biva ostvarena. Dvije hrvatske žive u istim granicama. Zašto? Zato jer se ne želi objektivno sagledati povijest a čijoj krivoj slici neupitno kumuje rimskokatolička crkva prikazujući NOB kao komunističku tvorevinu, a što nije točno.

Naime, NOB bila je antifašistička i sastavljena od ljudi različitih svjetonazora, vjere i nacionalnosti: od ateista, agnostika i vjernika, siromaha i bogatih, intelektualaca i poduzetnika, menadžera, učitelja i profesora, svećenika i drugih koji su se našli u borbi protiv fašizma.

Najveći dio antifašističkih boraca nisu bili komunisti iako je Komunistička partija organizirala antifašističku borbu, za što joj treba dati objektivno priznanje.

NOB bila je antifašistička i sastavljena od ljudi različitih svjetonazora, vjere i nacionalnosti: od ateista, agnostika i vjernika, siromaha i bogatih, intelektualaca i poduzetnika, menadžera, učitelja i profesora, svećenika i drugih koji su se našli u borbi protiv fašizma

Rimskokatolička crkva tu je stvarala napetost, dakle, poistovjećivajući tada kao i danas NOB s komunizmom, a što nije točno. Oni npr. često govore da su mnogi rimskokatolički svećenici ubijeni bez razloga i to samo zato jer su bili Hrvati i jer su bili za Hrvatsku državu, ali prešućuju da su bili za kvislinšku fašističku Hrvatsku te da su pružali otpor antifašističkim borcima NOB-a.

Ta tzv. NDH nije bila država Hrvata nego ustaša, a kao država obuhvaćala je samo dio Hrvatske te Bosne i Hercegovine, pa čak je nisu ustaše ni formirale nego su im je proglasili okupatori te iste Hrvatske: nacistička Njemačka i fašistička Italija i to 10. IV. 1941.

Gotovo je nevjerojatno da taj dan i danas neki slave u Hrvatskoj.

Tako je načelnik Općine Seget Vinko Zulim u petak na 10. IV. 2015. skratio radno vrijeme Općine zbog proslave uspostave NDH te organizirao janjetinu. Što su radila naša pravosudna i policijska tijela, nije mi poznato, ali pretpostavljam ništa. Nadam se da griješim.

Ta NDH koju danas eto javno slave neki Hrvatski načelnici Općina, predala je Talijanima čak i otok Krk, poznat kao bastion glagoljaštva i mjesto najdužeg trajanja staroslavenske službe Božje, dakle, temelja Hrvatske duhovne i svjetovne kulture. Ali to načelniku Vinku Segetu ništa ne znači, i on sebe smatra velikom domoljubom, kao i mnog drugi – ima li većeg cinizma.

To je taj kontinuitet domoljubnika koji slave sistem koji je razdao zemlju, pa je taj mentalni sklop rasprodaje i krađe zemlje prisutan i danas, a proteže se od davnina, kako smo vidjeli kroz kratku povijest glagoljice.

Naravno, ne treba zaboraviti spomenuti da su njemačko-talijanski okupatori u isto vrijeme podržavali i druge kvislinge pa tako i srpske četnike (mihailovićevce, ljotićevce, nedićevce), u Sloveniji Rupnika i druge, pa i na teritoriji tzv. NDH.

Interesantna je povijesna stvar da je među rimskokatoličkim klerom bio čak i jedan svećenik – četnik. Četnici su naravno usko surađivali s fašistima boreći se protiv NOB-a očekujući povratak Kraljevine Jugoslavije.

Tako su i danas nastavili domoljubi svoje domoljublje uz podršku Rimskokatoličke crkve bez koje se ništa ne može događati u ovoj zemlji.

Nijedan vjernik nije mogao istovremeno biti praktički religiozan i ujedno biti u članstvu Partije. To nije mijenjano ni kasnije dolaskom tzv. demokratskog samoupravnog socijalizma. Stav je bio takav: ako si vjernik ništa od visokih državnih funkcija, ako si u državnim funkcijama ništa od vjere (osim potajno)

Ali bilo je i ima u hrvatskoj svećenika domoljuba koji su se borili za Hrvatsku, kao što je bio npr. svećenik Josip Pavlišić koji je poslije Drugog svjetskog rata postao riječko-senjski nadbiskup. On je u toku Drugog svijetskog rata bio župnik u selu Glogovici kod Pazina.

Od samog početka otpora Kraljevini Italiji zbog okupacije Istre, surađivao je s NOP-om. U mnogočemu je pridonio sjedinjenju Istre s matičnom zemljom Hrvatskom. Čuvena je propovijed nadbiskupa mons. Pavlišića u kojoj je govorio o sjedinjenju Istre s Hrvatskom. Tom prigodom je rekao:

”Sam Bog nam je pomogao da je došlo do sjedinjenja Istre s matičnom zemljom, Hrvatskom. Ali ni dragi Bog nam ne bi bio pomogao da nije bilo Tita i Narodnooslobodilačke vojske koja je Istru oslobodila (Novi list, citirano kod: Ivan Fumić, U ime istine – Katolička crkva i svećenstvo u II. svjetskom ratu, Grafocentar, Zagreb, 2010., str. 79.).

Mons. Josip Pavlišić je za gradnju bogoslovskog sjemeništa u Rijeci, danas zvanog ”Ivan Pavao II.” (a u kojem sam ja proveo gotovo šest godina), dio novca za granju tražio od maršala Tita, a što mu je ovaj i dao. Tako je, vidimo, Tito pomogao gradnju rimskokatoličke bogoslovije.

Tito je bio protiv Crkve prvenstveno zbog njenog miješanja u politiku, osobito u Drugom svjetskom ratu u kojem je znatno djelovala na slabljenju NOB-a. Naravno, Titovo komunističko opredjeljenje isključivalo je i svaki vid religioznosti kako to i piše u programu KPJ iz 1958. gdje stoji:

Članstvo u KPJ nije spojivo s bilo kojim vidom religioznosti (Ivan Fumić, U ime istine – Katolička crkva i svećenstvo u II. svjetskom ratu, Grafocentar, Zagreb, 2010., str. 75. ).

Takav komunistički stav je bio kriv jer je nedemokratski i totalitarni, ali drugačije i nije moglo bit obzirom na komunističku doktrinu. Takav stav Partije stvarao je nepovjerenje Crkve prema Državi – i obatno – obzirom da Crkva s takvim anti-religijskim stavom nije mogla biti zadovoljna,  a što je prirodno.

Naime, nijedan vjernik nije mogao istovremeno biti praktički religiozan i ujedno biti u članstvu Partije. To nije mijenjano ni kasnije dolaskom tzv. demokratskog samoupravnog socijalizma. Stav je bio takav: ako si vjernik ništa od visokih državnih funkcija, ako si u državnim funkcijama ništa od vjere (osim potajno).

S druge strane, komunisti su imali distancu prema Crkvi zbog stava kakav se može vidjeti u stavu doglavnika dr. Mile Budaka koji je tvrdio da je dokaz da je Hrvatska država kršćanska to što je tamo neki ustaški sastanak započeo sa Misom. Također, Budak kaže:

Ali bilo je i ima u hrvatskoj svećenika domoljuba koji su se borili za Hrvatsku, kao što je bio npr. svećenik Josip Pavlišić koji je poslije Drugog svjetskog rata postao riječko-senjski nadbiskup. On je u toku Drugog svijetskog rata bio župnik u selu Glogovici kod Pazina

”Ja sam uvjeren da bismo mi nestali, kada ne bismo bili rimski katolici… Ustaški pokret  zato i propovijeda osjećaj za tu vjeru, jer je ona bitna sastojina naše duše i temelj ustaškog pokreta… Stoga braćo i sestre, mi i dalje gradimo na temelju te velike vjere našu stvar i našu crkvu… Na tim je temeljima bazirana ideologija ustaškog pokreta” (Katolički tjednik od 17. VIII. 1941., navedeno kod: Viktor Novak, Magnum crimen, str. 603-605. ).

Iz ovog je jasno da ni Komunistička partija u Jugoslaviji nije mogla imati neko veće povjerenje u Rimskokatoličku crkvu (Posebno kada se uzme u obzir i manje više kontinuiran stav da Rimskokatolička crkva ima misiju obrane zapadne civilizacije od pravoslavlja i od komunizma).

Zato treba odvojiti antifašizam i komunizam, uvijek pri tome znajući da najveći dio antifašista nisu bili komunisti.

(Nastavlja se).

    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (9)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (8)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (7)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (6)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (5)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (4)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (2)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (1)

> Svi tekstovi ovog autora