Što je to crkveno (ne)domoljublje (6)

Tako je bilo i u Drugom svjetskom ratu. Tek kada je Sveta Stolica pod utjecajem ratnih prilika i saznanjima o stravičnim događajima počela mijenjati svoju gotovo neutralnu politiku u odnosu na Berlin, nadbiskup Stepinac je zločine ustaša nazvao nesretnom mrljom za hrvatski narod, a na tu osudu ga je potakla i vijest o smrti rođenog brata kojeg su ubile ustaše.

Tako su konačno i Vatikan a kasnije i Stepinac osudili Nacističku Njemačku i fašističku Italiju, a kasnije je osudio i rušenje sinagoge u Zagrebu te podržao uspostavu ”komunističke” Hrvatske tj. Jugoslavije stojeći 1945. na Jelačićevom trgu na tribini uz bok osoba ”komunističke” elite.

Činjenica je da su mnogi hrvatski biskupi radije služili interesima tuđina nego svom narodu, a o čemu između ostalog svjedoči i Biskupska konferencija održana 24. III. 1945. koja je u poslanici osudila postupke partizanskog pokreta bez kojega ne bi bilo današnje Republike Hrvatske.

Zato su u završnim danima rata mnogi protuhrvatski svećenici pobjegli iz zemlje kao i visoki prelati: nadbiskup vrhbosanski Ivan Šarić, biskup ljubljanski Gregorije Rožman i biskup banjalučki Jozo Garić.

Stepinac ne može biti blažen a time ni svet, taman ga takvim proglasili bezbroj puta. Nedostaju mu naime krucijalne komponente tolerancije prema drugom i drugačijem. Njegov intiman odnos prema drugim kršćanskim crkvama bio je katastrofalan

Što se tiče suđenja nadbiskupu Stepincu, do toga nije trebalo doći, jer je on samo poslušno provodio politiku Vatikana, zbog čega je uostalom dobio kardinalsku čast a kasnije i titulu blaženika.

Međutim, zbog crkvene netrpeljivosti, Stepinac ne može biti blažen a time ni svet, taman ga takvim proglasili bezbroj puta. Nedostaju mu naime krucijalne komponente tolerancije prema drugom i drugačijem. Njegov intiman odnos prema drugim kršćanskim crkvama bio je katastrofalan.

Veliki je problem što je klerikalizam u Hrvatskoj odbacio Strossmayerovu misao da je ”služenje narodu služenje Bogu” i umjesto toga postavio tezu da je služenje Rimskoj kuriji, tj. vladi Rimskog pontifika kao svjetovnog poglavara, služenje Bogu.

U tome je osnovna oprečnost između shvaćanja velikog narodnog biskupa Strossmayera i onih koji su svijesno i nesvijesno služili ovakvoj tuđinskoj zapovijedi.

(Nastavlja se).

    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (9)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (8)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (7)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (5)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (4)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (3)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (2)
    •  Što je to crkveno (ne)domoljublje (1)

> Svi tekstovi ovog autora