Nino Đula sramoti sebe kada kaže da se Josipović pojavio ”niotkud”

Prošli tjedan u članku ”Što je zajedničko Grmoji, Josipoviću, Hasanbegoviću i Sandri Švaljek” (nadnaslov ”Pobjednici i gubitnici”, Jutarnji list.hr, 01.12.2016. u 14:48 sati) novinar Nino Đula je napisao da se Ivo Josipović pojavio ‘‘niotkud”, te dodao: ”postao je SDP-ov kandidat za predsjednika države, nije obranio mandat, onda je činio sve da upropasti stranku koja ga je kandidirala i da joj umanji izborne šanse, čak je i svoju neku stranku osnovao, pa kad mu je sve to propalo – evo ga opet, nudi se za savjetnika opet toj istoj stranci koju nije uspio uništiti”.

U navedenom citatu točne su dvije konstatacije: da je Josipović bio kandidat SDP-a za predsjednika Republike (2009.) i da nije ”obranio mandat”. Ostalo su budalaštine Nine Đule.

Sasvim je jasno da se nekim ljudima ne sviđa Josipović. Najčešće, to je moje iskustvo, riječ je o neinformiranim ljudima koji nisu pratili njegov mandat i pojma nemaju što je sve Josipović u njemu postigao, pa govore napamet

Zapanjujuće je pak kako osoba koja je imala određenu reputaciju u našoj profesiji (Đula je čak postigao biti glavnim urednikom tjednika Globus, kakav-takav), pristaje praviti glupana od sebe i osim toga svjesno, najsvjesnije laže. Jer Đula jako dobro zna što se sve događalo u političkom životu Ive Josipovića i zna da je apsolutno netočno (pustimo sada to da je namjera Đule vrijeđati, a ne informirati ili formirati/oblikovati javno mnijenje) da se iznebuha pojavio na Pantovčaku kao šef države.

Imam pravo o tome pisati jer svjedočim iz prve ruke kao osoba koja je te 2009. sudjelovala u procesu nominacije (prateći predizborne unutarstranačke aktivnosti u SDP-u u kojima je Ivo Josipović uvjerljivo pobijedio protukandidata prof. Ljubu Jurčića) i u predizbornoj kampanji Ive Josipovića, o točnosti čega valjda čak ni Đuli ne moram dokazivati.

Uspoređivati uvijek možemo, može to biti legitimno. Eto, meni pada na pamet usporediti ovu vrstu komentatorstva, Đulinog, s ”novinarstvom” Velimira Bujaneca ili portala govno.ndh. Vrlo je sličan pristup materiji.

Sasvim je jasno da se nekim ljudima ne sviđa Josipović. Najčešće, to je moje iskustvo, riječ je o neinformiranim ljudima koji nisu pratili njegov mandat i pojma nemaju što je sve Josipović u njemu postigao, pa govore napamet.

Ima naravno i onih koji se politički ili ideološki ne slažu s bivšim predsjednikom Republike. I ja mislim da je bilo pogrešaka, ali ne krupnih (a o tome zašto nije obranio mandat sam već pisao). Ali ima i onih zločestih koji izmišljaju i podmeću. Kao kada se krenulo pisati da Josipović ide u koaliciju s Karamarkom i HDZ-om.

Meni je potpuno svejedno je li iza takvog ”novinarstva” stajao Zoran Milanović, netko iz HDZ-a, paraobavještajna zajednica, ekstremna desnica, bilo tko. Mene zanima što se događa u glavi novinarke ili novinara koji se pristaje služiti lažima i podmetanjima.

Najprije pomislim da su to ljudi kvarljive naravi, kao oni koji su, dok je bio šef države, dolazili k Josipoviću jadati se i kritizirati Milanovića, a onda su puzali pred premijerom i predsjednikom SDP-a kao gliste. I nisam u krivu. To su ljudi slabog morala ili nemoralni.

Uspoređivati uvijek možemo, može to biti legitimno. Eto, meni pada na pamet usporediti ovu vrstu komentatorstva, Đulinog, s ”novinarstvom” Velimira Bujaneca ili portala govno.ndh. Vrlo je sličan pristup materiji

Pa biva tragikomično, groteskno kada takvi idu mjeriti moralnost političara kojima nisu ni do gležnja.

Tako Nino Đula, odgovarajući na postavljeno pitanje iz naslova članka: ”Što je ustvari zajedničko Josipoviću, Grmoji, Hasanbegoviću i Sandri Švaljek, osim naravno njihove specifične percepcije morala u politici?”, kaže da im je zajedničko to što u suštini njihova bavljenja politikom nisu svjetonazori ni provedivi programi, nego uvijek neke kombinacije”. Ne traju, kaže, govore u parolama, nikad ne možete zapamtiti nijednu njihovu misao, slabo funkcioniraju u duelima i polemikama jer imaju uglavnom unaprijed pripremljene monologe…”.

Nije svrha ovoga osvrta, ove kolumne, vidjeti ima li išta zajedničko rečenim političarima ukoliko ih se samo promatra kao politička bića. Ne pada mi na pamet pasti na Đulin nivo i uspoređivati Grmoju i Josipovića, na primjer. Jer bi to bio čisti diletantizam. Ako Đula želi demonstrirati diletantizam, široko mu polje, ja mu plaću ne dajem. Gospodin Hanžeković to čini.

Moja je najmera ukazati na dvije stvari: na to da je loše novinarstvo prisutno na svim razinama, ali da ga na ovome portalu nema, pa stoga želim pozvati čitatelje da nas podrže jer mi poštujemo pravila naše profesije. Zatim želim poručiti onima koji nas ucjenjuju (jer ima i takvih) pa kažu da će nas podržati ako eliminiramo Josipovića kao suradnika Autografa – NO PASARÁN.

Bit ću direktan koliko mogu: prije ću ugasiti portal nego pristati da bilo tko i bilo kada izvrši nekorektan pritisak na mene kao glavnog urednika da se riješim suradnika ili suradnice, ma o komu bilo riječ!

Tko ne želi moja pravila igre, taj nema što tražiti na ovome portalu.

Autograf njeguje slobodu, ali njeguje i prijateljstvo: možda nismo nabolji portal u Hrvatskoj, ali pazimo ostati pošteni. A poštenje podrazumijeva odgovornost za zadanu riječ, osobito riječ koju sam dao svakom suradniku kada sam ga molio da, u granicama vlastitih mogućnosti, pridonese ovome projektu.

Budući da sam tri puta protjeran: iz Čičkova i Bančeva HHO-a, iz Društva katoličkih novinara Ivana Miklenića te, napokon, i iz Hrvatske u kojoj su tada ordinirali Ivić Pašalić, Obrad Kosovac i Hloverka Novak Srzić, meni potjernice i savjeti s kim se družiti i kako pisati ili uređivati ne prijaju. Rintam već 37 godina u ovom zanatu, pa bi bilo vrijeme i da me se pusti da sam biram i vrstu prijatelja i kvalitetu društva u kojem ću živjeti

Priče tipa ”ja vas, gospodine Pilsel, izuzetno cijenim, ali maknite toga Josipovića” – neće proći.

Tko nas neće čitati neka nas nečita. Eno vam Nine Đule, eno vam Bujaneca, eno vam dnevna, direktna i ina sranja.

Budući da sam tri puta protjeran: iz Čičkova i Bančeva HHO-a, iz Društva katoličkih novinara Ivana Miklenića te, napokon, i iz Hrvatske u kojoj su tada ordinirali Ivić Pašalić, Obrad Kosovac i Hloverka Novak Srzić, meni potjernice i savjeti sa kim se družiti i kako pisati ili uređivati ne prijaju. Rintam već 37 godina u ovom zanatu pa bi bilo vrijeme i da me se pusti da sam biram i vrstu prijatelja i kvalitetu društva u kojem ću živjeti.

Znam, bit će da nisam dovoljno ”nacionalno osviješten čovjek” ili da imam ”labave kriterije”, da nisam ”prilagodljiv”. Ali nisam ni ona aluzija na ženski spolni organ kao karakterna osobina.

Predugo gledam ove ”Velike Hrvate”, a veliki su u krađama, u lažima, u mržnji i u destrukciji, kako bih propustio priliku dati glas projektu koji želi dobro, mir i radost.

Ja sam prepoznao Ivu Josipovića kao osobu koja može pomoći ovome našem projektu. I neću pristati na nelojalnost.

Još da mi i kriteriji budu takvi da se ravnam prema spoznajama Nine Đule? Taman posla!

I kada već moramo govoriti o moralu bivšega predsjednika RH, još samo ovo: Josipović spada u one koji ne vjeruju da politiku treba odvojiti od morala. U tu skupinu spadam i ja. Zna da ima mišljenja kako je politika gotovo pa osuđena na ignoriranje morala, te da je ona uglavnom borba za moć. Ivo Josipović nije savršena ličnost, nije osoba bez grijeha ili mane, ali je meni bio i ostao osoba upravo prožeta duhom moralnosti.

Ja ću, da podsjetim, jer sam i o tomu nešto pisao, početkom 2009. bio u Patagoniji u posjeti mojoj sestri i njenoj obitelji, u potpunom miru i sabranosti, radeći neku vrstu inventure mojega života u Hrvatskoj jer mi se tada nudio posao na Sveučilištu Patagonije: posao novinara, ali etičara i političkog teologa. Pitao sam se, između ostalog, što me tjera natrag u domovinu? Zašto se ne bih od svega odmorio i ostao nekoliko godina gdje mi je srce široko i spokojno?

U prvome redu želim ostati vjeran sebi. Što to znači? To znači da sam, kao sudionik prve Josipovićeve kampanje, i ja nositelj projekta ”Pravda”. A kako sam od nekih kolegica i kolega čuo (pročitao) nekoliko nejasnih kritika na račun Ive Josipovića (tvrde oni/e da od te famozne ”pravde” nije ništa ostvareno), treba reći ovo: borba za pravednije društvo nije jednokratan cilj, to nije kao savladavanje jedne teške knjige prije važnoga ispita jer slijede druge knjige, drugi ispiti, a onda je pred nama i cjeloživotno učenje i usavršavanje

Sastavljajući listu važnih stvari, imao sam pred sobom i predstojeće predsjedničke izbore; na temelju mojeg razumjevanja politike i društva sastavio sam i popis mogućih nasljednika Stjepana Mesića. Ivo Josipović je bio među njima, a lista nije bila dugačka. Što sam više i intenzivnije razmišljao, više sam je sužavao. Josipović je ostajao na toj listi, a njega sam poznavao jer smo lijepo surađivali u Odboru SDP-a za ljudska prava, civilno društvo i manjine.

Jednoga dana, baš dok sam krenuo pisati tjednu kolumnu, jednu iz niza koji čitate, a koju nisam nikada preskočio otkako sam je pokrenuo u svibnju 1995. u Novome listu, dobio sam e-mail upravo od Ive Josipovića u kojem me je pitao, ne znajući da sam na dalekome putu, kada možemo popiti kavu. Ja sam to shvatio kao znak Božje providnosti i dok su mu odgovarao na mail, znao sam da će on biti predsjednički kandidat SDP-a. Zapravo, poželio sam to. Naravno, nismo još tada znali kako će proći kandidatura ni da ćemo imati unutarstranačke izbore (u kojima je Josipović, ponavljam, lagano pobijedio Ljubu Jurčića).

Kada sam inventuru doveo kraju, iako je bilo teško odlučiti, prevagnula je odluka da se supruga i ja vratimo u domovinu pa i da se ja angažiram u Josipovićevoj kampanji. Od tada naše međusobno povjerenje i poštovanje neprekidno raste.

Ovu kolumnu želim iskoristiti da pojasnim, argumentiram moje ustrajavanje u prijateljevanju s Ivom Josipovićem.

U prvome redu želim ostati vjeran sebi. Što to znači? To znači da sam, kao sudionik prve Josipovićeve kampanje, i ja nositelj projekta ”Pravda”. A kako sam od nekih kolegica i kolega čuo (pročitao) nekoliko nejasnih kritika na račun Ive Josipovića (tvrde oni/e da od te famozne ”pravde” nije ništa ostvareno), treba reći ovo: borba za pravednije društvo nije jednokratan cilj, to nije kao savladavanje jedne teške knjige prije važnoga ispita jer slijede druge knjige, drugi ispiti, a onda je pred nama i cjeloživotno učenje i usavršavanje.

U sažetku svojega prvoga mandata Ivo Josipović piše odlomak koji mogu supotpisati bez dvoumljenja: ”Povratak odgovornosti i morala u politiku kao temelj pravednog društva bila je i ostaje moja politička misao vodilja. Pet godina kasnije društvena je klima potpuno promijenjena i danas nitko tko se bavi korupcijom ili drugim kriminalom, bez obzira na funkciju koju obavlja, ne može računati na to da će izbjeći pravdi. Ključan doprinos tome dale su promjene Ustava koje sam inicirao 2010. godine, koje su dokinule zastaru kaznenih djela u pretvorbi i privatizaciji te kaznena djela ratnog profiterstva. O promjeni društvene klime najbolje govori broj visokih dužnosnika koji su osuđeni ili kojima se sudi za različita kaznena djela. To je moj i naš obračun s korupcijom iz prošlosti i borba za uspostavu vladavine prava.”

Ja sam želio i dalje imati predsjednika s kojim se Hrvatska vrlo kvalitetno predstavljala u svijetu, koji je gradio odnose pomirenja i povjerenja u susjedstvu i koji je doma spajao, unosio razumijevanja u inače tešku svakodnevnicu i imao jasnu viziju razvoja.

Ima naravno i onih koji se politički ili ideološki ne slažu s bivšim predsjednikom Republike. I ja mislim da je bilo pogrešaka, ali ne krupnih (a o tome zašto nije obranio mandat sam već dosta puta pisao). Ali ima i onih zločestih koji izmišljaju i podmeću. Kao kada se krenulo pisati da Josipović ide u koaliciju s Karamarkom i HDZ-om

Meni se, osim toga, Josipovićeva reforma Ustava činila važnom. Ona je trebala donijeti i ovo:

Odrediti novi teritorijalni ustroj države (regionalizacija i snažna decentralizacija); donositi promjene u demokratskom ustroju (izborno zakonodavstvo, uređenje referenduma i dr.); osnažiti odgovornost državnih dužnosnika za obavljanje dužnosti; proširiti ustavnopravnu zaštitu građana na područje viših generacija ljudskih prava i jačati socijalnu državu; bolje i preciznije urediti odnos među državnim tijelima (trodioba vlasti i međusobni nadzor); unositi promjene u državnoj upravi i pravosuđu; jačati demokratske institucije, uključivši i unutarstranačku demokraciju te na ustavnoj razini utvrditi obvezu zaštite okoliša i održivi razvoj kao temelje politike razvoja Hrvatske.

Da, bila je to moja želja, ali nije išlo. Što ne znači da od tih ciljeva treba odustati. Dapače. Ostaju pred nama.

I, povrh svega, ja prijateljima ne okrećem leđa. Nikada.

Toliko.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora