Od gnoja betlehemske štale do zlatnih Trumpovih tornjeva

U Betlehem se tih dana, pišu evanđelja, slila sva sila svijeta zbog carskog popisa stanovništva. Ukratko: svi smještajni kapaciteti bili su popunjeni, a ljudska srca tvrda čak i pred prizorom mlade žene s trbuhom do zuba i njenog zbunjenog muža.

Ostatak priče znate. Sin Božji i čovječji rodio se u štali, na slami, a svako seosko dijete zna, gdje ima slame, ima i gnoja, pa makar i od jednog vola i magarca.

Nazaretska je obitelj već u tom trenutku bila izbjeglička, a postat će to na još drastičniji način kada pred Herodovim pokoljem nevine dječice pobjegne u Egipat. Zemaljski put Boga u kršćanskom izdanju počeo je u stajskom gnoju, a završio u golgotskoj krvi i ostalim izlučevinama tijela probodenog na križu.

To su koordinate između kojih je smještena nadahnjujuća priča o suosjećanju i milosrđu, uglavnom Božjem, tek ponekad i ljudskom.

U takvom evanđeoskom duhu odvijao se krajem rujna ove godine u Madridu godišnji susret Komisije za migracije Vijeća europskih biskupskih konferencija pod tematskim naslovom “Izazovi milosrđa: prihvat i integracija izbjeglica i migranata – Dijalog i ljubav”.

Put od betlehemske štale do pozlaćenih Trumpovih tornjeva, izmjeren bilo kojom riječju koju evanđelja stavljaju u usta utjelovljenom Bogu na koje se ti isti pozivaju, može biti samo nastavak kotrljanja tobožnje kršćanske civilizacije nizbrdo

U tom je duhu bilo i uvodno predavanje kardinala koji je trenutno predsjednik dotične komisije, o čemu je pisao i Večernji list, a najopširnije Glas Koncila.

Odmah na početku izlaganja taj “kardinal je podsjetio da je sveti otac Franjo u povodu Svjetskog dana migranata i izbjeglica u ovoj godini izvanrednog Jubileja milosrđa pozvao u migrantima vidjeti svoju braću i sestre”. Rečeno je i da “priljev migranata i posljedice koje s njime dolaze mijenjaju lice i izgled Europe”. Međutim, ta činjenica u govoru kardinala nije prikazana kao razlog za uzbunu, strah i zatvaranje granica, već kao izazov.

Državne su vlasti pozvane da “tragaju za rješenjima koja uvažavaju dostojanstvo ljudske osobe, opće dobro, solidarnost i supsidijarnost”.

A Crkva? Prema kardinalovim riječima, “Crkva, uvijek osjetljiva na ljudsku patnju, pozvana je reagirati na goruće izazove koje pred nju stavlja sadašnje stanje”, te da “Crkva, majka sviju, širi kulturu prihvaćanja i solidarnosti, svjedočeći tako svijetu zajedništvo”.

“Zamislimo trenutak kada se ‘stranac’, našavši se u novoj sredini sa svim svojim nadanjima i strahovima, počinje osjećati kao kod kuće. Pomislimo na one osobe koje su ga primile i koje ga počinju doživljavati kao nekoga bliskoga, kao prijatelja. Ali kako je moguće doći do toga?”, pita se kardinal, i nudi sljedeći odgovor, govoreći o dvostrukom zalaganju.

Kao prvo, “onaj tko dočekuje i prihvaća treba biti potaknut solidarnošću i ljubavlju koje čine da u drugome možemo prepoznati potrebitoga koji traži pomoć, a također je pozvan prepoznati i poštivati vlastitu kulturu onoga tko kuca na vrata”.

A kao drugo, “nužno je za zdravu integraciju da osoba koja se integrira uspije vlastitim radom i životom u društvu pridonijeti općemu dobru…”.

Prema kardinalovim riječima, “Crkva, uvijek osjetljiva na ljudsku patnju, pozvana je reagirati na goruće izazove koje pred nju stavlja sadašnje stanje”, te da “Crkva, majka sviju, širi kulturu prihvaćanja i solidarnosti, svjedočeći tako svijetu zajedništvo”

U govoru tog kardinala nije se, zapravo radilo o pozivu na kršćansko milosrđe koje se iskazuje i onima koji ga, prema ljudskim mjerilima ne zaslužuju, nego o “stajalištu utemeljenom na vjeri”, prema kojem su “svi ljudi obučeni u isto dostojanstvo i voljeni od Boga”, a “čovjek nikada nije samo otok, nego zajedništvo odnosa”.

Zato ovaj kardinal o izazovima migracija govori kao o “velikoj prilici za europska društva da ponovno preispitaju vlastiti identitet, da ponovno pronađu sve ljudske dimenzije, one duhovne i one koje se nalaze u dubini ljudske osobe”.

Označivši asimilaciju i getoizaciju kao “dva ekstrema koje treba izbjegavati”, kardinal je izrekao i ovu, svojom vjerom i svjetonazorom nadahnutu želju: “Kako bi bilo lijepo kada bi oni koji dolaze pronašli svjedočanstvo i navještaj Isusa Krista u zajednicama s jakim identiteom, sposobnim da poštuju i ljube druge, ali i da ljubeći njih navijeste sigurnost da je Krist živ i da daruje puni život. Iz osobnoga susreta s Kristom, iz našega susreta s Božjim milosrđem, možemo krenuti koracima prihvaćanja i otvorenosti prema drugomu”.

Ne živi ovaj kardinal u oblacima. Istaknuo je i to da “izbjeglička kriza zahtijeva realistički pristup”, te da “ne mogu sve europske zemlje na isti način odgovoriti na taj izazov”.

Ali, ta konstatacija nije iskorištena kao alibi za nesudjelovanje u velikom izazovu.

Govor je završen riječima: “Ni jedno društvo ne može osigurati svoju budućnost na temeljima predrasuda i ideologije… U ovom trenutku nema mjesta nikakvu licemjerstvu i svi su pozvani surađivati. Ne može se danas u Europi samo ‘oprati ruke’: vlade, institucije Europske unije i društvo općenito, vjerske zajednice – svi smo na neki način uključeni.”

Je li put od rođenja u štali do smrti na križu priča o uspjehu? U ljudskim očima nije, ali jest u očima vjere iz koje je u Madridu govorio kardinal Josip Bozanić.

Ni jedno društvo ne može osigurati svoju budućnost na temeljima predrasuda i ideologije… U ovom trenutku nema mjesta nikakvu licemjerstvu i svi su pozvani surađivati. Ne može se danas u Europi samo ‘oprati ruke’: vlade, institucije Europske unije i društvo općenito, vjerske zajednice – svi smo na neki način uključeni

Čvrsto se nadam da će ove njegove riječi naći odjeka i u propovjedima svih ostalih hrvatskih biskupa ovog Božića.

Poput one nazaretske obitelji koja je uzalud kucala na vrata betlehemskih svratišta i kuća, milijuni kucaju na vrata Europe. Kako reče kardinal Bozanić, koji izazov, koja prilika za kršćansku Europu!

Utoliko me više začuđuje zbrka u glavama tolikih naših ljudi koji se predstavljaju kršćanskim i katoličkim tradicionalistima i konzervativcima koji ovih dana na sva usta slave pobjedu i hvale Donalda Trumpa.

Put od betlehemske štale do pozlaćenih Trumpovih tornjeva, izmjeren bilo kojom riječju koju evanđelja stavljaju u usta utjelovljenom Bogu na koje se ti isti pozivaju, može biti samo nastavak kotrljanja tobožnje kršćanske civilizacije nizbrdo.

Ako u njemu doista vidite politički trijumf vlastitih svjetonazora i vrijednosti, slavite Trumpa. To je vaše demokratsko pravo. Ali, bilo bi pošteno i logično da se onda ostavite Božića i svega što betlehemski stajski gnoj, slama i Sveta izbjeglička obitelj simboliziraju u vjeri koju propovijeda čak i zagrebački nadbiskup Bozanić, barem u Madridu.

(Prenosimo iz  Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora