Pozdrav ”Za dom – spremni” izgubio je nevinost: zločinački je

Otkad je prva spomen-ploča s ustaškim pozdravom počela uzbuđivati duhove – a prošlo je već nekoliko tjedana – Vlada se proslavila nesnalaženjem, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, koji se osjećao potrebu očitovati, složio se s politikom: Treba proučavati je li pozdrav ”Za dom – spremni” ustaški ili ”tradicionalni”, povijesni hrvatski pozdrav.

Povjesničari i povjesničarke (npr. Fikreta Jelić-Butić) su utvrdili da je ”Za dom – spremni” bio službeni pozdrav u vrijeme NDH. Pametnom dosta – i ne treba se više baviti ”spasonosnim” receptom koji će uvijek netko predložiti kad nema dovoljne pameti – osnovati komisiju koja će vijećati i vijećati, no bar ne može nitko reći kako Vlada nište ne poduzima.

Nije poznato je li komisija osnovana, no vidi se kako su se ”autori” spomen-ploče odlučili malo poigrati s nemuštom politikom i zaprepaštenosti antifašista i drugih predstavnika civilnog društva: čas tu, čas tamo pojavljuju se iste ”spomen-ploče” s problematičnim pozdravom. Što je prosvjed antifašista glasniji, to se više provocira novim pločama.

Povjesničari i povjesničarke (npr. Fikreta Jelić-Butić) su utvrdili da je ”Za dom – spremni” bio službeni pozdrav u vrijeme NDH. Pametnom dosta – i ne treba se više baviti ”spasonosnim” receptom koji će uvijek netko predložiti kad nema dovoljne pameti – osnovati komisiju koja će vijećati i vijećati, no bar ne može nitko reći kako Vlada nište ne poduzima

Postavljačima je ”pitanje časti” provocirati i ujedno testirati dokle mogu ići i koliko će toj komisiji (ako je uopće osnovana) trebati vremena da iznjedri neko rješenje.

Civilno društvo dosljedno i s pravom zahtijeva otklanjanje natpisa odioznog pozdrava. ”Za dom – spremni” je manifestacija zločinačkog režima; još su među živima njegove žrtve, osobe koje su iskusile spremnost ustaša za dom ubijati, mučiti, pljačkati, žariti i paliti.

Hoće li predložena fact-finding komisija utvrditi da je ”Za dom – spremni” nekoć – nije bitno kada prije 1941. godine – bio ”tradicionalni hrvatski pozdrav” (nadbiskup Puljić)? Možda hoće, ali to ne osporava činjenicu da su ga – na svoju nesreću – ustaše instrumentalizirale.

Obzir prema onima u kojima taj natpis budi bolno sjećanje bio bi dovoljan razlog za to da se 1) odnosne ploče otklanjanju, 2) da se politika, vjernici (katolici!) i cjelokupna javnost obavijeste o tom razlogu.

Za takav pothvat postoji i argument više: pozdrav, ma što bio prije 1941. godine, poslije uvođenja u službenu uporabu jednog zločinačkog režima (nadam se da barem o toj ocjeni postoji konsenzus u političkoj i široj javnosti) nije više ”nevin”, nego okaljan onima koji su podanicima ”za dom spremnima” naređivali sudjelovanje u zločinima.

Štogod je taj pozdrav značio u davnoj prošlosti (ako ga je uopće u tom obliku moglo biti) – žrtvama ustaškog režima ostat će u sjećanju kao simbol njihovih progonitelja i mučitelja i sve buduće generacije neće moći pobjeći od činjenica da je ”Za dom – spremni” simbol nesretna razdoblja i režima.

Spomen-ploča s takvim natpisom poručuje svakom gledatelju da su njeni ”autori” usvojili geslo ne obazirući se na kontekst – ili, pak, baš zbog konteksta. Takva provokacija trebala bi biti neprihvatljiva društvu koje pretendira na to da se zasniva na humanističkim vrijednostima

Ničim se neće moći sprati ljaga tog vremena i svrha kojoj su tadašnje vlasti služile. Pozdrav je ”neizlječivo kontaminiran”, trajno obilježen svojom funkcijom u ustaškom režimu i ostat će to i kad zadnju žrtvu toga režima pokrije hum.

Doduše, generacije koje ustaški režim poznaju samo iz prepričavanja generacija roditelja, djedova i baki ili iz povijesnih udžbenika, iz literature i historiografije doživljavaju ga kao minulo razdoblje, ne kao osobno pogođene žrtve, ne kao egzistencijalnu ugrozu koja nije otklonjena 1945. godine, nego koja vječno prijeti ponovnim oživljavanjem.

Oni koji ustaški režim poznaju tek kao povijesnu pojavu lakše uspijevaju na njega gledati trezvenije i distanciranije – kad se ne daju zavesti romantiziranjem i tendencioznim iskrivljavanjem povijesnih činjenica.

Za objektivni, kritični odnos potrebna je ne samo volja za poznavanjem činjenica već i intelektualna sposobnost shvatiti cjelokupni povijesni kontekst u koji valja uklopiti sporni pozdrav ”Za – dom spremni”. To poznavanje konteksta je nužno jer omogućava shvaćanje  da je taj pozdrav bio program koji je obvezao svakoga ”podanika” ponaosob i činio ga ”taocem” zločinačkih vladara i naredbodavaca.

Kad tako gledamo, gotovo je nemoguće shvatiti ga neutralno: znanstveno proučavanje povijesti je, dakako, važno, no ne – kako je to shvatio nadbiskup Puljić – zbog utvrđivanja je li ”Za dom – spremni” bio stvarno ustaški pozdrav ili je to pogrešna informacija.

Historiografska djela o tome postoje (vidi: Fikreta Jelić Butić, ”Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska”, Zagreb 1978.). Pozdrav nije ni postojao kao neobvezatna floskula: vladajući su monstruozne zločine koje su dali počiniti opravdavali ”domovinom, njezinim opstankom i njezinim interesima”. Zapovijedali su ”spremnost” – spremnost na zločine. Ne možemo taj pozdrav shvatiti kao čistu formulu, nego kao obvezu iz koje slijedi i odgovornost.

Obzir prema onima u kojima taj natpis budi bolno sjećanje bio bi dovoljan razlog za to da se 1) odnosne ploče otklanjanju, 2) da se politika, vjernici (katolici!) i cjelokupna javnost obavijeste o tom razlogu

Proučavanje tog povijesnog razdoblja ne ostavlja nas ravnodušnima, nego izaziva užas, sram, tugu – i zbog toga što su i pobjednici nad ustašama posegnuli za gotovo identičnim uzorima instrumentaliziranja posluha i spremnosti te da su se i oni okaljali zločinima: komunizam zbog osvete svojim neprijateljima, a protivnici komunističkog režima da spriječe uspostavu komunističke vladavine. Svima je tobože motivacija bila ”domovina”.

Da je pozdrav ”Za dom – spremni”, neovisno o tome što je bio do 1941., od 1941. godine poslužio režimu da svoje građane obveže na zločinačko djelovanje, o tome se ne može dovoljno jasno i glasno govoriti, ne samo mladima, učenicima i studentima nego i generacijama neinformiranih ili poluobrazovanih odraslih.

Spomen-ploča s takvim natpisom poručuje svakom gledatelju da su njeni ”autori” usvojili geslo ne obazirući se na kontekst – ili, pak, baš zbog konteksta. Takva provokacija trebala bi biti neprihvatljiva društvu koje pretendira na to da se zasniva na humanističkim vrijednostima.

    •  Podjednako dostojanstvo, ali za žene ne i podjednaka prava
    •  Opcija za siromahe – Opijum za narod
    •  I crkve imaju razlog osmisliti program EPK 2025.
    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika

> Svi tekstovi ovog autora