Moj grijeh, moj grijeh… Kajanje za političare

Ispovijedanje grijeha i zabluda u cilju postizanja oprosta, rasterećenja od osjećaja krivice prastari je vjerski mehanizam. “Ispovijedam….” i “Moj grijeh, moj preveliki grijeh” uvodi u kršćansku liturgiju; svećenik je izgovara na stepenicama ispred oltara i to tek nakon ispovijedanja grijeha i molbe za oprost – upućenih i Bogu i svoj braći, svim sestrama.

Biblijski je najprije moliti za oprost svih kojima je grešnik nanio nepravdu, djelima i (li) propustima, a tek onda se približiti svetištu i prinositi žrtvu. (Usp. Mt. 5, 23-24)

Neki to ritualno odverglaju, neki se poslije toga osjećaju bolje, neopterećeno.

U novije vrijeme su političari otkrili moć rituala traženja oprosta od suverena – naroda za pogreške, propuste i promašaje – kad osjete da su im ljudi okrenuli ili da im okreću leđa, kad shvate da su glasači razočarani i kad imaju razloga vjerovati kako su prenaprezali strpljenje i razumijevanje i najstrpljivijih simpatizera. ”Skrenuli smo s puta ostvarivanja naših obećanja – naša krivica, naš grijeh”.

Zašto netko jaše na točnom citiranju i zašto je moja studentska generacija tehniku znanstvenog rada morala usvojiti u prvome semestru, e da bi uopće mogla pomisliti na pozitivnu ocjenu i upis u viši semestar?

Takav stil politike još nije prodro do svih političkih dužnosnika i moćnika, kao što nam pokazuju dva u temeljima istovjetna postupka: polemike vezane uz sumnju u plagiranje (aktualnog ministra znanosti) i Predsjedničina pljuska njezinim kritičarima i novinarima koji rade svoj posao kad propitkuju sporne političke poteze.

Propitkivanje, uporno ”jahanje” na nejasnoćama i nedorečenosti pravo je i obaveza, raison d’etre neovisnih medija. Nezaustavljivo tupljenje nipošto nije mobbing (poglavito nije mobbing zbog kojeg se predsjednica države mora žaliti javnosti kao da nema ovlasti i instrumenata štiti se i obraniti).

Zajedničko je ovom političkom stilu nesposobnost kritiziranih ili pomanjkanje njihove volje ulaziti u razloge i argumente kritičara, shvatiti ih i otkriti vlastiti dio odgovornosti.

Zašto netko jaše na točnom citiranju i zašto je moja studentska generacija tehniku znanstvenog rada morala usvojiti u prvome semestru, e da bi uopće mogla pomisliti na pozitivnu ocjenu i upis u viši semestar?

Zato inzistiranje na korektnom ophođenju s fondom znanja koje su ostvarile prijašnje generacije nije tek puki formalizam i dosadno prebrojavanja zrnaca graška, nego odgoj za znanstvenu etiku i odgovorno ophođenje s baštinjenom tradicijom.

I zašto javnost – u koju spadaju novinari i mediji – dužnosnicima u javnim službama letvicu etičnosti i odgovornosti ne postavljaju više nego građanima?

Zapravo bih u konkretnim slučajevima čak tvrdila da kritičari primjenjuju iste kriterije kao i prema svakome običnom smrtniku, jer svatko poznaje (ako se već ne pridržava) barem načelo ”Što ne želiš da se tebi učini, to ne čini ni drugome”. Zlatno pravilo što ga je Immanuel Kant ugradio u svoj ”Kategorički imperativ”.

Ispovijedanje grijeha i zabluda u cilju postizanja oprosta, rasterećenja od osjećaja krivice prastari je vjerski mehanizam. “Ispovijedam….” i “Moj grijeh, moj preveliki grijeh” uvodi u kršćansku liturgiju; svećenik je izgovara na stepenicama ispred oltara i to tek nakon ispovijedanja grijeha i molbe za oprost – upućenih i Bogu i svoj braći, svim sestrama

Ne može si svatko, na primjer, prisvojiti povlastice do kojih običan građanin, bez posebnih poznanstava i veza, ne može doći, ostvariti profite nečistim metodama (dopingom) ili nedozvoljenim aditivima proizvodima (poglavito ako su štetni po zdravlje – npr. ”Dieselgate”).

Cijela vladina momčad, koja je svoj mandat 2016. godine potrošila da bi iznevjerila povjerenje glasača, bila bi dužna ispovjediti grijeh zbog nesposobnosti, bahatosti, sebičnih interesa.

Da su glasači novi mandat dali onim istima koji su zatajili prvi put, treba pripisati neracionalnosti i političkoj nepismenosti glasačkog tijela, ali ne umanjuje dimenziju vladine krivice. Barem da sada, kad je – nezasluženo – dobila drugu šansu, čini djelatnu pokoru. No nju ne vidim ni u tragovima.

U liturgiji na ispovijedanje grijeha i skrušeno kajanje – djelatno kajanje – važno je nadoknaditi materijalnu štetu gdjegod je to moguće, sam se pobrinuti za to, a ne odgovornost svaljivati na druge, ni kad su drugi sudjelovali. Kajanje nije zakukuljena samoobrana.

Stjecati oprost od druge osobe nakon svađe ili nehotične povrede podaruje olakšanje i oslobađa energije koje troše sukobi i razmirice – no političari dobivaju mandate da brinu za zajednicu i njezinu budućnost, te da brinu o svojoj odgovornosti za budućnost.

Zato se – kako naglašava politolog Irving Fetcher (Die Zeit, ”Moral fuer Politiker”) – specijalna politička etika razlikuje od etike privatnika u višim i zahtjevnijim kriterijima. Nekim političarima koji ne drže mnogo do vjere čini se da je veoma mio nauk apostola Pavla po kojem je ”svaka vlast od Boga” i zato zaslužuje posluh (usp. Rm 13,1-7).

Cijela vladina momčad, koja je svoj mandat 2016. godine potrošila da bi iznevjerila povjerenje glasača, bila bi dužna ispovjediti grijeh zbog nesposobnosti, bahatosti, sebičnih interesa

To je naučavanje uspostavu demokracije i vladavine prava više sputavalo nego unaprijedilo. Europa se poslije 1945. i 1989. razočarala spoznajom da kršćanske crkve nisu bile dovoljno ”duhovne” formulirati etiku za političare kojima je povjereno uspostaviti mir, vladavinu pravu, demokraciju.

Uspješni političari – a pod tim pojmom mislim na državnike koji su uspjeli usklađivati različite i oprečne interese – učvrstili su na osnovu gospodarske jednakosti vladavinu prava.

Svaka je demokracija ugrožena kad vlada ne uspijevaju stvoriti i održati gospodarski red, socijalnu pravdu, rad.

Bijes zbog siromaštva i nepravde se rado spoji s instrumentima moći i plaštem vjere – a na takvu eksplozivnu mješavinu glas razuma ne može utjecati.

Zato se bolje ograditi od političara koji načela za svoju politiku pronalaze u vjeri i držati se onih koji za to koriste svoj ”praktični um” i pragmatički zaključiti da ponašanje u skladu sa ”Zlatnim pravilom” najvećem mogućem broju građana osigurava najveći mogući stupanj sigurnosti i pravednosti.

To će i kajanje učiniti djelotvornim i uvjerljivim. Takvo kajanje zaslužuje oprost i novu šansu.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora