Plenkovićevih 100 dana: Zaljubljeni u vlastiti odraz

U kakvoj li se to čarobnoj vodi ogleda hrvatska Vlada, kad si nakon stotinu dana (na kojih, ruku na srce, nema pravo jer je to, kao i prethodna, Vlada Hrvatske demokratske zajednice i Mosta) prepotentno daje visoku ocjenu vrlo dobar.

Tako je, naime, u četvrtak rad svoje Vlade ocijenio premijer Andrej Plenković.

O.K. Imamo premijera koji govori i hrvatski i to jest napredak. Ne treba nam prevoditelj da shvatimo kako kroči utabanim stazama HDZ-a, samo je umjesto “bilih bičvi” navukao širok, šarmantan osmijeh i u bijelim rukavicama (zločesti bi rekli briselskoga lakeja) nudi isto što i prethodnici samo ukusnije umotano.

Ukrasni papir jest decentan, ali su laži kojima nas obasipa narcisoidni premijer u najmanju ruku neukusne.

Pune dvadeset i tri stranice ispisao je naš politički Narcis neviđenih postignuća u stotinu dana medenoga mjeseca s Mostom i podastro ih ne samo ministrima već i javnosti putem konferencije za novinare. No, po dobrom starom “zna se” običaju nije pričekao ocjenu onih u čije ime i za čije novce vlada, već si je, nećkajući se između čiste petice i one nešto niže ocjene, dodijelio visoki vrlo dobar.

Vrlo dobar. Tako je, naime, u četvrtak rad svoje Vlade ocijenio premijer Andrej Plenković. O. K. Imamo premijera koji govori i hrvatski i to jest napredak. Ne treba nam prevoditelj da shvatimo kako kroči utabanim stazama HDZ-a, samo je umjesto “bilih bičvi” navukao širok, šarmantan osmijeh i u bijelim rukavicama (zločesti bi rekli briselskoga lakeja) nudi isto što i prethodnici samo ukusnije umotano

Četvorku je u Vladin imenik upisao za osiguranu političku stabilnost zemlje (?), reforme (?) usmjerene na gospodarski rast, pravnu sigurnost i društvenu solidarnost, racionalan i kvalitetan proračun, ravnomjeran regionalni razvoj, cjelovitu poreznu reformu, povećanje sredstava za znanost i obrazovanje kao i onih za branitelje i obranu.

Bilo je tu još koječega što je u slušatelja izazivalo nevjericu i cerebralni grč – od razvoja sela, gospodarenja otpadom, upravljanja državnom imovinom do zbilja komične digitalizacije društva (hej, ljudi, djeca nam ono malo informatike u školama uče po programu starom dvadeset i četiri godine, iz 1993.).

To mornarski plavo ukoričeno i hrvatskim grbom urešeno samoljublje i egocentričnost na pune dvadeset i tri stranice trebalo bi valjda, kako Plenković kaže, hrvatske ljude (za njega i Predsjednicu građani ne postoje -–bježe od njih kao da su psovka) valjda uvjeriti da živimo u državi blagostanja i prosperiteta, samo nikako da toga postanemo svjesni, jer gnjusni neprijatelji, mrzitelji svega hrvatskoga u prvi plan guraju one statiste koji glavom bez obzira bježe od Plenkovićeva gospodarskoga rasta i pravne sigurnosti u Austriju, Njemačku, Irsku, Kanadu…

Ti jugofili i okorjele komunjare plaćaju nevjerojatne količine naturšćika da glume afričku glad i jad pred Caritasovim pučkim kuhinjama i socijalnim samoposlugama natrpanim jeftinim uljima, tjesteninom, rižom usprkos društvenoj solidarnosti i upravo nevjerojatnoj socijalnoj obazrivosti Plenkovićeva društvanca s Markova trga, koje izaziva neskriveno divljenje čas njega samoga, čas bračnog mu druga Petrova koji bi, samo da ga je netko pitao da ocijeni rad Sabora, zasigurno sam sebi dao čistu peticu.

A tek ravnomjeran regionalni razvoj, e to je tek najduhovitije, mada priznajem da je bio vidljiv za nedavnog nevremena kad je snijeg ravnopravno raspoređen diljem Lijepe naše od dubrovačkoga zaleđa do zagrebačkog Jelačić placa.

Pune dvadeset i tri stranice ispisao je naš politički Narcis neviđenih postignuća u stotinu dana medenoga mjeseca s Mostom i podastro ih ne samo ministrima već i javnosti putem konferencije za novinare. No, po dobrom starom “zna se” običaju nije pričekao ocjenu onih u čije ime i za čije novce vlada, već si je, nećkajući se između čiste petice i one nešto niže ocjene, dodijelio visoki vrlo dobar

Društvu koje nama vlada, ujedinjeno ovim čudnovatim brakom koji odbijaju nazvati koalicijom valjda da ga ne ureknu, do građana, državljana, naroda, hrvatskih ljudi kakogod, stalo je otprilike k’o do lanjskog snijega.

Ne znam za vas, ali meni je do mučnine nepodnošljiva ta količina bahatosti kakvu od devedesetih njeguju hadezeovi političari svih generacija u odnosu prema građanima. Kao da ih netko modelira prema istom narcističkom kalupu.

Oni prvi su pred očima svih nas dijelili među sobom socijalističke tvornice za kunu, otimali novac dijaspore, uvjeravali preko kadrovski okljaštrenih medija kako su im djeca i unuci, te seke i brace, nekim čudom bogomdani poduzetnici.

Drugi su pak muljali s provizijama i lažnim poslovima za tu svrhu izmišljenim agencijama. Novac je u najlon vrećicama i milijunskim iznosima stizao u stranku, a dnevnice i troškovi putovanja i rada po terenu upisivali su se u neke čudne tekice s trgovačkim papirom, kasnije duboko zakopavane po dvorištima.

Hrvatska valjda voli “snalažljive” i “lažljive”, jer kako drugačije objasniti da je nakon svega dala šansu onima s lažnim prebivalištima, sklonima trgovanju utjecajem.

To mornarski plavo ukoričeno i hrvatskim grbom urešeno samoljublje i egocentričnost na pune dvadeset i tri stranice trebalo bi valjda, kako Plenković kaže, hrvatske ljude (za njega i Predsjednicu građani ne postoje – bježe od njih kao da su psovka) valjda uvjeriti da živimo u državi blagostanja i prosperiteta, samo nikako da toga postanemo svjesni

Iz te iste stranke dolaze ovi novi zaljubljenici u vlastiti odraz i nakon stotinu dana ničega, ako nečim vrijednim ne smatramo to što su si poreznom reformom preko noći osigurali bolje plaće, a sirotinji, onim već ranije spomenutim statistima u ovoj igri bez kraja i konca, prepotentno vele nisu ni mogli dati ništa kad ništa nisu ni imali.

Poručuju nam kako su stabilni i da će dugo vladati Hrvatskom usprkos toj njihovoj čudnovatoj društvenoj solidarnost koja u podjelu kolača uključuje samo bolje stojeće.

Davno je netko pametan napisao, zbilja se više ne sjećam tko, kako je kapitalizam komunizam za bogate. Oni vrlo doslovno u njemu dobivaju prema potrebama. Potrebe su im goleme, tolike da za raju ostaju tek mrvice – ponekad ni to.

Kad bolje razmislim, njihov lik u vodi odraz je naše gluposti i ništa drugo. Mi smo Narcisova Eho!

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora