autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Glavašević i Hebrang: kada se isprika pretvara u opravdavanje

AUTOR: Branimir Pofuk / 08.02.2017.

Branimir Pofuk aaNe mogu vjerovati da Bojan Glavašević u životu nije barem načuo nešto o sudbini Andrije Hebranga oca i njegove obitelji. Lakše mi je vjerovati da mu je svijest bila sužena, a sposobnost suosjećanja zbog vlastitih trauma ograničena kada je Andriji Hebrangu sinu u televizijskoj emisiji izgovorio: “Ja sam u ratu u masovnim grobnicama izgubio oca, djeda, a za baku još uvijek ne znam… vi nemate pojma što znači nositi se s takvim gubicima u životu, vi niste ostali bez svega kao što sam ja”.

Sin na Ovčari ubijenog Siniše Glavaševića mogao je predbaciti svašta, ali nipošto lagodan život i odrastanje bez trauma Andriji Hebrangu sinu, koji nikada nije saznao niti kako su mu oca ubili, niti u koju su ga jamu bacili.

Tu nema mjesta vaganju nevinosti, niti uspoređivanju okolnosti.

Andrija Hebrang sin imao je svako pravo osjetiti se uvrijeđenim i povrijeđenim Glavaševićem riječima. Ali, nema uvrede koja se ne bi mogla ispraviti, ili barem ublažiti iskrenom isprikom.

Natjecanje u tome čije su rane dublje, brojnije i svježije najsigurniji je put u nove zločine i pokolje (…) Žive i nezacijeljene rane tako su česta metafora među narodima koji su isprepleteni i povezani ciklusima provala mržnje i nasilja

Nažalost, ispričavajući se Hebrangu, Glavašević je stao na pola puta. Njegova se isprika pretvorila u opravdavanje i umanjivanje odgovornosti, pa time i žaljenja, zbog uvrede koju je nanio.

Nije mi namjera držati još jednu lekciju iz povijesti i lijepog ponašanja Bojanu Glavaševiću, nego želim da svi skupa razmislimo o tome zašto je, doista, kako i ona vrlo popularna pjesma kaže, tako teško reći oprosti i koje posljedice na živote svih nas ima ta nesposobnost i nespremnost na žaljenje i ispriku zbog loših djela i propusta, bilo naših osobnih, bilo zbog zločina za koje bismo trebali osjećati kolektivnu odgovornost i tražiti način kako da se takvih krivica oslobodimo, ublažimo posljedice i izbjegnemo ponavljanje.

Kao i mnoge druge frustracije, konfuzije i anomalije u našem društvu, tako i ova ima korijen već u samom jeziku i nerazumijevanju značenja riječi kojima se nabacujemo. Već i sa samom riječju isprika i glagolom ispričati se imamo problem.

Usput, riječ izviniti se nije tako dvoznačna. Pošto je u njenom korijenu ruska riječ za krivnju, prema kojoj i vinovnik označava krivca, ona pokazuje put kako izaći iz krivnje, osloboditi je se.

S druge strane, ispričati se znači tražiti oproštenje za nešto loše što smo sami počinili ili se za to osjećamo suodgovornima. Ali, istodobno ta riječ znači i opravdati svoj čin upravo zato da bismo izbjegli odgovornost za njega. Iz tog glagola zato izlaze dvije vrlo različite imenice: isprika i ispričnica.

I isprika Bojana Glavaševića Andriji Hebrangu stala je na pola puta i postala ispričnica samom sebi. Ta se pretvorba redovito događa u vezniku “ali”, jednoj od najkobnijih riječi na ovim našim prostorima.

“Ispričavam se Hebrangu, ali i on je prema meni bio nekorektan”, rekao je Glavašević i otvorio si tim “ali” put u još žalosniju izjavu: “Moje su rane svježije nego Hebrangove…”. Uh.

Sin na Ovčari ubijenog Siniše Glavaševića mogao je predbaciti svašta, ali nipošto lagodan život i odrastanje bez trauma Andriji Hebrangu sinu, koji nikada nije saznao niti kako su mu oca ubili, niti u koju su ga jamu bacili. Tu nema mjesta vaganju nevinosti, niti uspoređivanju okolnosti

Žive i nezacijeljene rane tako su česta metafora među narodima koji su isprepleteni i povezani ciklusima provala mržnje i nasilja. Fizičke rane podliježu zakonima fizike. Zato je ponekad ljekovito riječi koje izgovaramo kao metaforu zamisliti u njihovom doslovnom značenju.

Zamislimo pojedince i narode kao ranjenike koji svaki pokušaj razgovora i dogovora, pa i međusobnih razmjena isprika, završavaju odmatanjem zavoja, izlaganjem i raskopavanjem živih rana koje na taj način nikada neće postati ožiljci koji jesu podsjetnici, ali na tkivu koje je ipak ozdravilo.

Nipošto ne mislim da su duševne boli, rane i traume tek obične metafore. Onima koji ih osjećaju, one su doista žive. Ako ih se ne liječi i stalno ih se izlaže i pokazuje, one ne prestaju krvariti. Mogu se i inficirati, zagnojiti i postati kobno trovalište čitavog organizma, pojedine osobe i čitavog društva ili naroda. Umjesto da se liječe iskrenim isprikama, razdiru se uvijek iznova ispričnicama, opravdanjima.

Još uvijek mi zvone u ušima riječi koje je u ljeto 2015., u svom govoru u manastiru Krka, izrekao patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej. Nije to, doduše, ni trebala biti isprika, ali i sam konstatacija mogla je biti ljekovita.

Započeta je ovako: “Zlo su činili susjedi nama i mi njima…”, a onda su došla na red ta tri kobna slova: “…ali mi u mnogo manjoj mjeri”.

Kada je početkom ove godine kolega Drago Pilsel poglavara SPC-a podsjetio na te riječi i zamolio pojašnjenje, patrijarh Irinej je ponovo krenuo izlagati jednostranu istinu, detaljno obrazlagati kontekst NDH, spominjati Pavelića i Budaka, protjerane Srbe u Oluji, nabrajati nedavne incidente, napade i uvrede koje su doista nanesene pojedinim članovima i čitavoj zajednici pravoslanih Srba u Hrvatskoj, ali ni riječju se ne osvrnuvši na Miloševića i fašističku velikosrpsku ideologiju i politiku u čije ime su počinjeni toliki zločini, ubojstva i protjerivanja.

Nije mi namjera držati još jednu lekciju iz povijesti i lijepog ponašanja Bojanu Glavaševiću, nego želim da svi skupa razmislimo o tome zašto je, doista, kako i ona vrlo popularna pjesma kaže, tako teško reći oprosti i koje posljedice na živote svih nas ima ta nesposobnost i nespremnost na žaljenje i ispriku zbog loših djela i propusta, bilo naših osobnih, bilo zbog zločina za koje bismo trebali osjećati kolektivnu odgovornost i tražiti način kako da se takvih krivica oslobodimo, ublažimo posljedice i izbjegnemo ponavljanje

Baš kao da je rekao “naših je rana više, naše su rane svježije”.

Njegova ekumenska braća katolički biskupi, nažalost, ne zaostaju u održavanju “naših” rana živima, zaboravljajući vlastiti dokument u kojem su još 1995. napisali: “Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice…”, nego “kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici…”.

U tom su duhu zato bile riječi koje je uoči posljednjeg Božića izrekao zagrebački mitropolit SPC-a Porfirije: “Neće nas Bog suditi prema onom što su drugi činili nama, nego prema onome što smo mi činili drugima”.

Na kraju, svaka čast Andriji Hebrangu što je prihvatio makar i tako polovičnu ispriku Bojana Glavaševića i pozvao ga na razgovor. Nadam se da će tog susreta doći i da će dva sina ubijenih očeva u svom razgovoru izbjegavati kobno “ali”.

Drugog puta nema, ako nam je stalo do pomirenja, ozdravljenja, zacijeljenja i mira. Kako pojedincima, tako i crkvama, državama i narodima.

Prema sposobnosti i spremnosti na iskrenu ispriku najlakše ćemo prepoznati tko je mirotvorac, a tko nas priprema za nove zločine i pokolje.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

     Andrej Plenković i HNK Zagreb
     Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
     Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
     "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
     Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
     Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
     Utrka milijardera u svemiru
     Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
     Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
     Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz drago

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • ljevak 6

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • petrineknjige 1

  • petrineknjige 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • ks 4

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija