Revizija povijesti, ali bez revokacije istine

Nakon kratkotrajnog zatišja ponovo su se u okvir pažnje javnosti vratila razmatranja o otvaranju arhiva i suočavanju s prošlošću, o ulozi i dometima Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, kojeg je osnovala hrvatska Vlada te o Nacionalnom programu edukacije o Domovinskom ratu – projektu Hrvatskoga generalskog zbora.

Zaredali su se kolumnistički osvrti i intervjui u kojima je ponovo iskazana podijeljenost u društvu, iz čega se da iščitati da se, ni neki dan upućenim Mostovim prijedlogom ”zakona o arhivama”, ona neće prevladati, niti će te teme, začinjene aktualnostima, kao što je primjerice ona s utakmice Hajduk – Rijeka o pozivanju na ubijanje Srba, završiti na šestoj stranici novina, sukladno želji predsjednice Republike.

Pritom ipak, kao nespornu, treba istaknuti nužnost poticanja, ubrzanja, a time i osnaživanja procesa suočavanja s prošlošću i utvrđivanja činjenica, kako bi se zaključio iskustveni period prešućivanja i falsificiranja zbivanja od 1941. do 2000. godine, što je utjecalo na noviju prošlost, kako Jugoslavije tako i post-jugoslavenskih društava.

Potrebna je revizija povijesti, ali ne ”alternativnim činjenicama”. Dakle, revizija da, ali bez revokacije istine. Jer revizija nije problem. Problem je rehabilitacija zla

Time će se, ujedno, pridonijeti i promicanju javne diskusije s razine prijepora o činjenicama prema dijalogu o interpretacijama. Stoga, u tom smislu, treba pozdraviti inicijativu da se otvore nedostupni arhivi, kako bi se, radi sadašnjosti i budućnosti, još snažnije i kvalitetnije nastavio proces suočavanja s prošlošću.

Međutim, zabrinjava činjenica da su utjecajni predlagatelji, ne konzultirajući se ni s koalicijskim partnerima, ni sa stručnjacima predložili otvaranje arhiva zaključno s 22. prosinca 1990. godine.

Glede toga, glasnogovornik Mosta Miroslav Šimić (budući član Državnog sudbenog vijeća) u emisiji Otvoreno HTV-a, kaže da otvaranje dokumenata nakon tog roka nije predviđeno, ”jer svaka država štiti svoje nacionalne interese, a to ne postoji kada je u pitanju bivša država – Jugoslavija”.

Ujedno, glede privatizacijskog kriminala nakon devedesete kaže da je to stvar pravosuđa. S tim u vezi se postavlja pitanje zar nije nacionalni interes i saznati tko je naređivao ubojstva, izbacivanja iz stanova, s posla, pretvorbeni kriminal… devedesetih godina, što danas na podjele u hrvatskom društvu utječe ne manje, ako ne i mnogo snažnije, od rasprava o partizanima i ustašama.

Bunili smo se, jer su npr. zapisnici Vrhovnog savjeta obrane SRJ u Haagu bili zacrnjeni i jer je Florence Hartmann zbog razotkrivanja bila sudski kažnjena.

Do danas su ostala nerazjašnjena brojna ubojstava počinjena u prvoj polovini devedesetih, a i kasnije, od kojih su neka, po mnogim, vrlo snažnim indicijama, imala pokroviteljstvo u tada vladajućim strukturama.

Zabrinjava činjenica da su utjecajni predlagatelji, ne konzultirajući se ni s koalicijskim partnerima, ni sa stručnjacima predložili otvaranje arhiva zaključno s 22. prosinca 1990. godine

U tom smislu, ako je već i ponuđen nekakav datum, a predloženi skraćuje aktualne rokove, zašto nije predložen jedan još kraći.

Primjerice, završetak mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema (hrvatskog Podunavlja) 15. siječnja 1998. godine. Taj datum, po mnogima, predstavlja i okončanje rata u Hrvatskoj.

S obzirom da se već priprema još jedan prijedlog zakona, koji bi trebao biti usvojen do kraja godine, u njemu bi mogao biti i rok od 20 godina, umjesto sadašnjih 30. To bi omogućilo i otvaranje arhiva vezanih za period do završetka mirne reintegracije.

Stoga se, kao i politički tajnik Mosta, Nikola Grmoja, može reći da ”nitko normalan neće biti protiv” otvaranja tih arhiva. Naime, koji bi to ”nacionalni interes” mogao biti ugrožen otvaranjem tih dokumenata, koji su, sukladno zdravom razumu, važni za današnjicu, ali i za budućnost.

Ovako, slušajući predlagače, postoji bojazan da je prvenstveno riječ o ideološki motiviranom prijedlogu, kojem nije stvarni cilj što cjelovitije suočavanje s prošlošću.

Suočavanje s prošlošću obuhvaća širok spektar aktivnosti koje se tiču minulih narušavanja ljudskih prava i rekonstrukcije uzroka ratova i konflikata.

Također, rasvjetljavanje glavnih uzroka prerade prošlosti i upotrebe mitova. Ratovi koji su se vodili na području naše i susjednih zemalja za sobom su ostavili raznovrsne bolne rane i gubitke.

Do danas su ostala nerazjašnjena brojna ubojstava počinjena u prvoj polovini devedesetih, a i kasnije, od kojih su neka, po mnogim, vrlo snažnim indicijama, imala pokroviteljstvo u tada vladajućim strukturama

Iz toga se lako može naslutiti koliko je velik značaj utvrđivanja činjenica i ostvarenja pravde kao temelja za budućnost.

Zato je, uz zagovaranje otvaranja arhiva (uz nužna postojeća zakonska ograničenja), potrebno založiti se za suočavanje s prošlošću na temelju principa prava na istinu i prava na pravdu, kako bi se povijesna interpretacija događanja i zločina, koji su obilježili 20. stoljeće, kao i s njima povezana mjesta sjećanja i komemoracije, prestali koristiti u svrhu političkih manipulacija i služiti kao opravdanje za nove cikluse nasilja.

U tom smislu je potrebna revizija povijesti, ali ne ”alternativnim činjenicama”. Dakle, revizija da, ali bez revokacije istine. Jer revizija nije problem. Problem je rehabilitacija zla.

(Prenosimo s Dalmatinskog portala).

    •  Je li fašizam prošlost?
    •  Što su nama nacionalne manjine (2)
    •  Što su nama nacionalne manjine (1)
    •  Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju
    •  Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
    •  Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
    •  Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
    •  Nogomet kao opijum za narod
    •  Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
    •  Između stvarnog i hinjenog antifašizma

> Svi tekstovi ovog autora