Zafranović i pokrovitelji sjećanja

(Opaska uredništva: Uvjereni da doprinosimo dijalogu i refleksiji, ne samo objavom ovoga teksta, a čiji naslov isto posuđujemo od autora, pozivamo naše čitatelje da pronađu i druge važne članke teologa i publiciste Entonija Šeperića na blogu čija se adresa može pronaći ispod ovoga članka).

Film o stradaloj djeci može nas približiti žrtvama, ali i poslužiti onima koji od naših neprijateljstava žive.

***

Već sam neko vrijeme u malom mjestu na Pelješcu, odvojen od vlastite obitelji, pokušavajući među knjigama dovršiti disertaciju. Početkom jeseni mjesto se toliko ispraznilo da u šetnji susrećem uglavnom iste ljude, gotovo prebrojive na prste jedne ruke. Brat moje supruge još je za svojega boravka obznanio da s jeseni dolazim pisati doktorat, pa me sada dočekuju s pitanjem: ”Doture, napiše li se štogod?” Doktor još nisam, ali titula je već počela donositi korist. Pri kupnji vina u lokalnom OPG-u dobijem koju bocu više ili nešto nižu cijenu. Ako od mojega istraživanja i ne bude osobite koristi za čovječanstvo, lokalni su učinci već mjerljivi.

Bavim se recepcijom svetoga Pavla na suvremenoj filozofskoj ljevici, predmetom bez kojega bi se svijet vjerojatno sasvim dobro snašao i bez moje disertacije. Ja ipak godinama i danima sjedim nad istim tekstom kao da mi o tome ovisi život i kao da u njemu treba riješiti sve od Postanka do Sudnjega dana. Čovjek lako zamijeni veličinu vlastite zaokupljenosti s važnošću onoga čime je zaokupljen, a vlastita ambicija rijetko mu ostavlja vremena da se nad tom razlikom ozbiljnije zamisli.

Jutros sam otišao preko brda u Janjinu, pronaći čovjeka s grafičkom radnjom poviše crkve svetoga Vlaha i Kneževa dvora. Kuće su dobile nove brojeve, povukle su se pare iz europskih fondova, a na našoj se kućnoj pločici zatekla osmica ondje gdje treba biti devetka.

Dobio sam uputu da odem meštru koji će mi preko nje nanovo ”prilipiti” ispravan broj. Već me postojanje grafičkoga studija u Janjini ugodno iznenadilo, ali prije njega naišao sam na nešto još ljepše: pred vrtićem se igralo desetak djece. Odgajateljica je njihov polet pokušavala držati na okupu dozivajući ih po imenima. ”Maro, siđi… Marta, nemoj. Opet ti, Ivane…” Pozdravila me i zastali smo u razgovoru. Ovdje i prolaznik kojega ne poznaješ može biti dobrodošla promjena u danu.

Meštar od grafike ugodan je čovjek približno mojih godina. Razgovaramo o lijepom vremenu i suši koja više nije lijepa nikome tko nešto uzgaja. ”Tko zna oće li odbaciti maslinu? Posadia sam šes’ vrića patata, izvuka san osam”, zabrinut je. Očekujem da ćemo potom prijeći na sinoćnju utakmicu sa Španjolskom i crveni karton Ivana Perišića, ali on me pogleda i upita: ”Nego, jesi li ti gleda’ oni Zafranovićev film?” Došao sam popraviti kućni broj, a zatekla me povijest srpsko-hrvatskih odnosa.

Film nisam gledao i zazirem od običaja da se o umjetničkom djelu presuđuje prema njegovim pokroviteljima, naslovu ili nekoliko tuđih rečenica. Zlatni rez 42 – Djeca Kozare, prema onome što čitam traje više od četiri sata i bavi se ustaškim zločinima u Jasenovcu. O tome kako ih prikazuje moći ću govoriti kada ga pogledam. Zasad do mene dopire uglavnom buka koja ga prati. Ali i ona pripada njegovu javnom životu: film je već stigao do posve neobaveznog razgovora u Janjini, dok do mene još nije stigla ni njegova prva scena.

Premijera je 2. listopada pompozno otvorila beogradski FEST, koji dio srpske filmske zajednice bojkotira smatrajući ga podređenim vlastima Aleksandra Vučića. Srđan Dragojević i Goran Marković otvoreno su pozvali Zafranovića da povuče film, a Rene Bitorajac javno je odbacio sudjelovanje u njegovoj političkoj uporabi. Dan poslije film je prikazan u Banjoj Luci, pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Srpske, uz Dodika i politički vrh, uoči izbora održanih 4. listopada. Zafranović je pritom posebno zahvalio Dodiku za realizaciju filma.

Razumijem zahvalnost prema onima koji su nakon desetljeća pokušaja omogućili dovršetak filma, posebno kada te odbiju u vlastitoj državi. I potreba da se u djelu ostavi nešto što će autora nadživjeti dovoljno mi je bliska da mi ne bude smiješna. Ali ništa od toga ne daje mi pravo da Zafranoviću pripisujem političku nakanu. Ne poznajem je, a ni iz samoga filma ne bi se nužno moglo razabrati što je očekivao od njegova javnog prikazivanja. Pred sobom imam okolnosti u kojima je djelo predstavljeno i pitanje kakve učinke one mogu proizvesti.

Tema je prevažna da bi njezino javno značenje bilo prepušteno političkim pokroviteljima filma. Ustaški zločini nad srpskom djecom zahtijevaju istinu, javno sjećanje i sposobnost da se pred tuđom nesrećom ne počne odmah računati vlastita nacionalna šteta. U Hrvatskoj bi takvo suočavanje moralo biti moguće bez domoljubne uzbune. Pa ipak, tranparent s utakmice na Poljudu uvjerava me u suprotno.

Upravo je zato potrebno pitati što se događa kada političar stane uz žrtve i počne nastupati kao njihov današnji zaštitnik. Pokroviteljstvo nad sjećanjem može mu donijeti moralni ugled, a da za vlastito upravljanje živima nije položio nikakav račun. Mrtvi mu ne mogu uskratiti povjerenje, dok živi koji ga propituju lako postaju osumnjičeni da vrijeđaju mrtve.

Dodik je u tom pogledu paradigmatski primjer. Dan nakon banjolučke premijere, u izbornoj noći, slavodobitno poručuje: ”Ovako smo pomarisali sve”, a tvrdi i da bi bez Trumpove pobjede bili ”politički mrtvaci”.

Ne tvrdim da mu je Zafranovićev film donio ijedan glas. Ta dva javna prizora pokazuju, međutim, komu je povjereno pokroviteljstvo nad njegovom temom i zašto takvo društvo traži oprez. Čovjek koji se pred žrtvama pojavljuje kao zaštitnik naroda već sutradan svoju političku pobjedu opisuje jezikom obračuna.

Sjećanje na stradanje može mu poslužiti kao potvrda vlastite nužnosti: ako je narod trajno ugrožen, njegov politički opstanak lako se predstavlja kao uvjet narodnoga opstanka. U takvoj računici povijesna nedužnost žrtava može postati današnji kapital vlasti.

To je ono što mislim pod kontekstualnom pameću političara. On može prepoznati korist od događaja koji mu daje kulturni ugled i priliku da svoju karijeru još jednom poveže s nacionalnim stradanjem. Kontekstualna glupost umjetnika bila bi podcijeniti mogućnost takve uporabe, vjerujući da će veličina teme sama zaštititi djelo. Ne znam kako Zafranović razumije taj odnos.

Mogu, međutim, reći da njegov javni nastup i zahvala Dodiku olakšavaju poistovjećivanje sjećanja na žrtve s ugledom njihova pokrovitelja. Za takav učinak nije potrebna zajednička nakana: kulturni ugled djela može se preliti na njegova političkog pokrovitelja bez ikakve promjene samoga filma.

Tu mogućnost nazvao bih antiangažiranom umjetnošću. Umjetničko djelo može otvoriti prostor za suočavanje sa zločinom i istodobno, kroz način javnog predstavljanja, pridonijeti njegovu zatvaranju. Angažman se tada okreće protiv vlastitoga kritičkog potencijala: tema koja bi mogla uznemiriti naše predrasude postaje sredstvo njihova učvršćivanja.

Stih Bijelog dugmeta iz pjesme Lipe cvatu posve precizno opisuje taj obrat: ”Sve u korist svoje štete.” Šteta se pritom može mjeriti izgubljenom mogućnošću da se o prošlosti razgovara drukčije. Film dobije pozornost, pokrovitelj dobije moralni ugled, a među ljudima ostane još manje prostora da tuđu nesreću prepoznaju izvan vlastitoga nacionalnog računa.

Hoće li to biti konačan učinak ovoga filma, tek će se vidjeti. Rizik je, međutim, vidljiv već i prije gledanja. Jedni će ga odbaciti zbog političara koji ga preporučuju, drugi će mu vjerovati upravo zbog njih, a stvarno stradanje djece ponovno može ostati podređeno pitanju tko je naš, a tko njihov.

Moja se bojazan tiče upravo toga: da film o povijesnom nasilju, kroz svoj javni život, pridonese obnavljanju odnosa u kojima se takvo nasilje lakše opravdava. Autorova nakana, kakva god bila, ne može sama zaustaviti takav učinak.

Meštrovo je pitanje u Janjini bilo otvoreno i ne želim mu pripisivati stav koji nije izrekao. Sasvim je moguće da ga zanima upravo ono zbog čega bi film trebalo pogledati. Ali iznenadilo me koliko brzo ova rasprava nalazi put do nas. U zapećku južnog Jadrana, u jednom malom mjestu gdje se ljudi svakodnevno brinu za sušu, masline i sve praznije kuće, ima potrebe razgovarati i o Zafranovićevu filmu.

To može biti znak njegova dosega, ali i znak koliko su hrvatsko-srpski odnosi još osjetljivi na svaku novu upotrebu prošlosti. Sjećanje ulazi u razgovor među živim ljudima i može promijeniti način na koji se gledaju.

Zato mi se vraćaju djeca pred vrtićem i odgajateljica koja ih doziva po imenima. U toj maloj gužvi svako je dijete bilo netko određen, s vlastitim porivom da se popne, pobjegne ili ponovno učini ono što mu se upravo zabranilo.

Film o djeci Kozare mogao bi nam pomoći da i iza zbirnoga imena žrtava prepoznamo takve neponovljive živote. Bio bi to velik učinak, vrijedan dugoga rada. Bojim se, međutim, pokrovitelja koji u tim životima vide priliku da još jednoj generaciji odrede komu treba vjerovati i od koga treba strahovati. Onda će Maro, Marta i Ivan, uz vlastita imena, dobiti i uredno pripremljen popis naslijeđenih neprijatelja.

(Preuzeto s bloga Inter(n)alia uz dopuštenje autora Entonija Šeperića).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Topovi, popovi i lopovi
    •  Savezništvo teologa u papru
    •  Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
    •  Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
    •  Opet ćemo zajedno gledati sunce
    •  Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
    •  Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
    •  Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
    •  Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
    •  Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?

> Svi tekstovi ovog autora