novinarstvo s potpisom
Koliko još i kakvih argumenata moramo iznaći da katolički episkopat, kler i sveučilišni teolozi shvate i prihvate da su žene samosvojna bića i da postoje radi njih samih, a ne radi muškaraca!
Dubrovačkom biskupu Mati Uziniću se u emisiji ”Nu2”, kad je dao oduška svom razočaranju zbog odluke Ustavnog suda o odbijanju zahtjeva za ispitivanje ustavnosti ”komunističkog” Zakona vezanog uz pobačaj (iz 1978. godine), otela tvrdnja da ”Ženino tijelo ne pripada njoj, nego mužu…”, da bi brže-bolje dodao: ”A muževljevo tijelo pripada ženi”).
Biskup Uzinić jamačno nije najimpulzivniji član Hrvatske biskupske konferencije – obično formulira umjereno, racionalno, oprezno odvagnuvši svaku riječ – kad tumači, ne svoje osobno mišljenje, nego crkveni nauk.
I u spomenutoj emisiji držao se svoje pastirske obveze obrazložiti stav Crkve. Izreka ”Ženino tijelo ne pripada njoj, nego mužu…” utemeljena je, što vjerojatno dobar dio slušatelja i slušateljica nije znalo, u prvom pismu apostola Pavla Korinćanina (Kor 1, 7-19).
Nije (bila) dobra ideja za ”ženske stvari ili za pitanja vezana uz muško-ženske odnose i ljudsku seksualnost tražiti savjet od apostola Pavla, poglavito ne kad se citiraju pasusi koji nisu ”opće dobro”, kao što je čuvena ”Mulier taceat in ecclesia”. Pavlove izreke o ženama, njihovim ulogama u liturgiji, u kršćanskim zajednicama i crkvenim službama odjekuju uglavnom šokantno.
Židov Pinchas Lapide okrivio je upravo apostola Pavla da je udario kršćanstvu žig mizoginosti, jer njega u evanđeljima nema (misli Pinchas Lapide). Apostol Pavao ne nagoviješta koherentan nauk, nego savjetuje – za konkretne situacije, kao što je to korintska kršćanska zajednica: entuzijastička, u iščekivanju neposredno predstojećeg Drugog mesijanskog dolaska.
Njima je apostol Pavao ”spustio loptu na tlo”, podsjetio ih na njihove ovozemaljske obveze, prava i dužnosti – i on, Židov i rimski građanin, čini to svojim poznavanjem rimskog prava i pravnih obveza građana u braku.
Kontekst je, dakle, rimski pravni nauk o braku, pri čemu Pavao ne može smetnuti s uma da u njegovoj židovskoj tradiciji vlasnički odnos muškarca prema ženi dolazi u oprečnost i s rimskim pravom, a još više s novim životnim modelom kršćana: ravnopravnost muža i žene, kao i ravnopravnost gospodara i roba, Grka, Židova, Rimljana – da, u Kristu.
U ovozemaljskoj stvarnosti, to je nešto drugo. Apostol Pavao nije mislio promijeniti životnu stvarnost kršćanskih zajednica ni bračne i obiteljske odnose, nije zahtijevao oslobađanje robova. Nije ni bio svjestan da tijelo žene pripada svima osim njoj samoj: mužu, obitelji, lozi, carstvu – svima samo ne njoj.
Apostol Pavao, koji sam nije ni bio u braku, jamačno nije bio svjestan uzroka i posljedica svojih stavova niti je konkretno znao kako takve odnose ”natkriliti” zapovijedi ljubavi.
Patrijarhalnost i ljubav i ravnopravnost ljubavnog odnosa nisu nespojive suprotnosti. Vidi se još jednom kako je problematično citirati iz Svetog pisma, a ne voditi računa o povijesnom kontekstu.
Citirajući Pavlovo pismo, biskup je zacijelo šokirao: zar je njemu sto i pedeset godina ženske borbe za ravnopravnost, tj. za jednako pravo u politici (izborno pravo), u društvu (jednako pravo pristupa svim zanimanjima, pravo na jednaku plaću) i na svoje Ja – a to je pravo na vlastito tijelo, jer je tijelo utjelovljeno Ja – prošlo mimo ušiju?
Zahtjev za samoodređenjem žena, poglavito kad je zaodjenut parolom ”Moje tijelo pripada meni” (”Moj trbuh pripada meni”), u Crkvi izaziva paniku jer je opinio comunis u crkvenom naučavanju da liberaliziran pobačaj nužno povlači za sobom libertinage i naspram životu, prema onome u nastajanju i prema umirućima.
Lišene crkvene i državne kontrole, žene, beskrupulozna bića, zabrinute samo za svoj život, bezdušne kad se radi o drugim bićima, ubijat će djecu, neće više slušati i služiti muškarcima (izričito se toga boji teolog Ivica Raguž; vidi njegov tekst u Glasu Koncila, br. 33/34 od 21.8.2016. ”Marijina poslušnost i žene danas”).
”Slobodne žene” neće se truditi održati brak i obitelj – odbijat će podariti svoje tijelo mužu! Liberaliziran pobačaj je – misle svi konzervativci svijeta, a to je pravo urušavanje svih bedema moralnosti, povratak kanibalizmu i bespoštednoj borbi za golu egzistenciju. Takve se zastrašujuće slike naziru u crkvenim propovijedima.
Biskup Mate Uzinić je morao računati s time da će slušatelji odmah prepoznati stav apostola Pavla. I da jest od apostola Pavla, apostolu od prije 2000 godine, s njegovom pozadinom, može se oprostiti taj stav, iako ga ni njegovi suvremenici nisu dijelili.
Današnjem crkvenom dostojanstveniku, s crkvenom poviješću omalovažavanja žena, takvo apodiktično citiranje se više ne može priznati kao omaška, kao slučajnost, kao lapsus iz neznanja.
Uvjerena sam da nije posrijedi slučajnost, nego da se i najracionalnijem sugovorniku tu i tamo ”otima” njegova podsvijest i odaje skrivene natruhe tradicija, pučkog vjerovanja, žig tipične crkvene socijalizacije.
Kad već obrazovanom biskupu izlete takve izreke, što se tek onda vrzma po glavama manje obrazovanih, priprostijih suvremenika.
Pregršt toga možemo čuti u propovijedima – ma koliko se žene koje imaju nekakav glas u Crkvi trudile uvjeriti gospodu da žene pod slobodom ne podrazumijevaju ”slobodu od” (svih muka i rada s rađanjem i podizanjem djece), nego ”slobodu za” kakvu joj može osigurati društvo svojom djelatnom podrškom.