Nije baš sve u ovoj knjizi o jazzu, ali je jazz u njoj posvuda

Saša Drach, ”Priče o Jazzu i drugi zapisi”, Zagreb, Sandorf, 2017.

U jednom od nebrojenih pokušaja ne bi li našao nešto (kako se to nekad među muškom emotivnom nedonoščadi govorilo) za pod jaja, danas klasik, uvijek erotoman, Milko Valent, bio je subjektom prigovora kojega mu je uputio objekt njegove jebežljivosti. Odolijevajući Zizijevoj izravnosti, djevojka mu je rekla: Milko, ti misliš da je sve u seksu! Ne, al je seks u svemu, odgovorio je Valent.

Zašto moj osvrt o knjizi Saše Dracha počinjem ovim? Pa da se izuzmem od odgovornosti u nadi sa sam našao formulu za snalaženje u brisanim prostorima nepoznatog.

Ja naime o Jazzu pojma nemam. Ne samo danas na svjetski dan jazza kada ovo pišem, nego inače: danas pogotovo! Ali, čitajući priče Saše Dracha, učeći o jazzu, rekao sam sebi: ma možeš ti ipak napisati koju, jer, ono što nam Saša u knjizi priča jasno poručuje je: ne skanjujte se laici, vi koji ste kao i ja u jazzu idioti: nije baš sve u ovoj knjizi o jazzu, ali je jazz u njoj posvuda.

Jedinstvena emotivna logika Saše Dracha spojila je traumu za kreaciju kastrirajućeg školskog sadržaja (dakle prirodnog neprijatelja jazza) s licem nositelja radnje.  Ne samo desetak novih predmeta, nego, u očima djece desetak čudaka koji ih sa sobom nose. I za to imaju papire!

I ne samo to: Saša zna da je jazz u svemu: I U VESELJU, I U TUZI, I U RATU I U SMRTI, I PUTOVANJU…

Zapravo oglupo bi bilo reći da je jazz samo ta nit koja čvrsto povezuje ovu knjigu o općoj kulturi osobnih sjećanja—NE! Jazz čak nije ni, kako bi to rekli poulupismeni način života: jazz je (kada sam već parafrazirao Valenta mogu valjda i Immanuela Kanta) aprioran način bivanja—temeljni ingerijent slobode—zapravo, hvala ti Saša na ovome jer čitajući te ne samo da sam shvatio, nego sam osjetio… ono kad ti se oni famozni leptirići iz trbuha presele u mozak da ti kažu – Jazz je ni manje ni više nego sloboda sama. Sadržajem, oblikom, opsegom i dosegom…

Budući da je jedan drugi filozof, Baruch de Spinoza, rekao da prostor vlastite slobode prestaje onoga mjesta i onoga časa kada zadre u prostor slobode Drugog: neću vas više gnjaviti s izlijevima, kako ćete začas vidjeti, utemeljenog oduševljenja Sašinom knjigom, jer nadam se da je dosad rečeno već dostatan nagovor na čitanje.

Namjerno nemam namjeru osvrtima i komentarima kontaminirati onaj dio one generacijske mikromitologije koja je i mjesto i vrijeme radnje ove knjige — onog pokojnog urbanog Zagreba Tamnice naroda i narodnosti u kojoj se ulazilo u hram knjižare Moderna vremena, pisalo za Studentski i Polet… osnivalo Stojedinicu… kako su nas spajali i Buljan i Barnie, a bojim se ponajviše žeđ, jer nismo bili samo Poletraci, bili smo, a toga i u kjiizi ima, i Tekućinarci… a naša je krilatica bila: Ni kapi vode prijatelju!

Neka ta vremena, netaknuta mojim komentarom, nastave živjeti i trajati u svijetu u obliku neprepričljivog nečeg što izmiče adaptaciji i to toliko da me (znam, pristran sam) podsjeća na Hölderlinov distih o Napoleonu kojega je napisao tako da je odbio poetizirati Bonapartea izjavom kako se o njemu i ne treba pisati pjesma, jer on živi i traje u svijetu.

Da, to su bile te godine poezije same po sebi, taj naš crno bijeli svijet, taj naš đavolji triangl Kavkaza Zvečke i Blata, taj Lap i Kulušić, taj jebeno dobri jazz samoupravnog prosvijećenog apsolutizma naše mladosti.

Da ne bih oduljio, jer problem nostalgije je ekspanzija memorije, ti prokleto prilješčivi rilkeanski kruzi koji se šire… vraćam se knjizi. Zapravo upirem oči u pet Sašinih trenutaka iz knjige od kojih svaki za sebe stanuje u po jednoj njezinoj rečenici.

Dvije su iz Jazz Suite koja nas najprije odvodi u Našice, a onda k Mateji, tamo negdje drugdje.

Čitajući priče Saše Dracha, učeći o jazzu, rekao sam sebi: ma možeš ti ipak napisati koju, jer, ono što nam Saša u knjizi priča jasno poručuje je: ne skanjujte se laici, vi koji ste kao i ja u jazzu idioti: nije baš sve u ovoj knjizi o jazzu, ali je jazz u njoj posvuda

O čemu je priča odlučite sami, pročitajte je, lijepa je… ono što mene kao pisca i kao književnog kritičara zanima i o čemu mogu govoriti dok pišem o knjizi koja piše o jazzu su riječi. One su ovdje raspršene u jam sessionu fragmenata nedovršene cjeline Sašina života.

U njima se miješaju filtirirani fakti, smijeh, tuga… ne nužno blues koji će ne jednom čitatelju pasti na pamet… Jer ono, ako je o Jazzu bit će da je o  bluesu … A meni vam ovo više baca na saudade. Pogotovo priča o Sašinoj play listi za Mateju, o nikad izvedenoj Jazz suiti neodsviranoj na pogrebu, jer kako artikulirati ”čežnju za nedohvatnim”, kako objasniti što to radi Šostakovič ”tamo gore” dok Saša nastoji zamrznuti vrijeme glazbom za koju ni sam ne zna je li pomogla kompozitoru u mimikrijskoj igri života i smrti pred Staljinovim kulturtregerima, tim dragovoljcima tuđih tragedija, i koliko će njihove, samo Sašine i Matejine asocijacije uopće rezonirati u oproštaju za kojega samo oni koji iskustvo gubitka ne poznaju iz prve ruke, misle da za njega postoji proces žalovanja i da je on gotov… e ne ide to tako ”tamo gore” – tamo gdje ”u redu Krematorija treba ostaviti glazbu i točno označiti što i kada pustiti”… Kvantificirati i kodificirati glazbu, staviti je u komemorativni red, značilo bi tom trenutku rastanka koji traje,  oduzeti Jazz.

Treća rečenica nije jedna. Ulomak je kojim mi je Saša objasnio još jednu stvar. Jako važnu. Ne samo meni. Svima koji smo preživjeli. I za nas bilježi:

U zdencima, gdje smo bili prije toga (prije Našica) tada je već bilo i dosta rezervista, odnosno regrutirane vojske, ljudi koji nisu bili baš presretni što su im navukli uniforme i poprijeko su gledali na nas, dobrovoljce, tada još s oznakama ZNG na rukavima. Da, i meni zvuči danas smiješno kad se toga sjetim, ali ja jesam tada bio ”profesionalac”, pod ugovorom štoviše, tražio sam vezu da se prijavim u vojsku… (Drach, 40-41)

Saša je dakle dragovoljac koji nije bio unovačen a rabi termine dobrovoljac i regrutacija — termine dovoljne da mu ne jedan rojnik etnogramatičke satnije samopromaknuti i samoopoglavnikovani jezikolovac-na-ljude prišije etiketu izdajnika domovine…

Znao sam da branitelji nisu monolit. Živim među njima svakodnenvo. Ali, dok nisam pročitao ovu rečenicu, iako sam znao da razlike ima, nisam prepoznavao što točno razlikuje bukače i plinovođe u Savskoj, uzurpatore hrvatstva, čuvare pečata trojstva himna-grb-zastava od, recimo dobrovoljca Saše?

Sad znam! Za razliku od patinaša koje je snašao asfalt i koji polažu ekskluzivna autorska prava na pompoznu isključivost kojom kontaminiraju časan koncept domoljublja, matriotizma i patriotizma — tihom Saši Drachu rat nije bio središnji događaj u životu!

Nije mu bio najprije energent identifikacije, potom njegova sinegdoha a na kraju višenamjenski sukus identiteta!

Neka ta vremena, netaknuta mojim komentarom, nastave živjeti i trajati u svijetu u obliku neprepričljivog nečeg što izmiče adaptaciji i to toliko da me (znam, pristran sam) podsjeća na Hölderlinov distih o Napoleonu kojega je napisao tako da je odbio poetizirati Bonapartea izjavom kako se o njemu i ne treba pisati pjesma, jer on živi i traje u svijetu

Bila je to epizoda, njegova, nakon koje se  vratio u život radi kojega je u rat i otišao: da učini sve što može da rat završi i da se vrati u knjižaru, u stan, u prostor humane nesavršenosti mira iz kojega ga je rat izbacio!

Saša je ovim jednostavnim ubacivanjem prošlosti u egzistencijalnu suitu Nashice Revisited, mobilizirao temeljni postupak koji je srž ljepote lijepe književnosti: a to je po-etika jednostavnosti!

On je ovim opisom nekada sebe skinuo tanku koprenu znanja ispred očiju čitatelja i tiho i nenametljivo, skromno, kakav i jeste, meni konretno njegovim riječima rekao nešto što sam i sâm znao, a nisam bio u stanju ovako reći: branitelji nisu monolit!

Još samo pogled na tri Sašine rečenice.

Tom Harell, trubač koji je od svijeta pobjegao u glazbu, ”kroči kroz ovaj svijet samo zato jer drugoga nema” (53). Lišen slobode izbora (na što ukazuje i Harellova dijagnoza) on je izvrnuo rukavicu života, njezinu nutrinu okrenuvši na van i samo zato jer drugoga svijeta nema, on koristi ovaj kao mjesto za totalnu artikulaciju neograničenog. Vidite kako je jazz u svemu! Ovu prekrasnu Sašinu rečenicu ne želim interpretirati. Ostavljam je vama. Priča o njoj mogla bi biti čisti jam.

Duboko intimne priče, ispovjedni elementi pupčane Sašine povezanosti s Jazzom, njegova osobna toplina, na nenametljiv način, metodom metikulozno organizirane improvizacije, u osobne dijelove priče unosi podatke o cjelini svijeta koji ih je udomio.

Saša ne gnjavi, ne docira, ne sudi…, ali itekako osjeća da kao građanin najprije 20. a sada već 21. stoljeća, ne smije iz elementarnih čestica osobnog o kojem izvještava, izostaviti objektivnu intruziju povijesti (maloprije recimo s licem rata) u naše živote.

Isto tako, iako začahuren u apsolutnu slobodu Jazza (ili možda upravo zato) Saša nonšalantno čitatelja obavještava da nije biće vrste, roda i žanra života te da zna da se priče pred nama što zapliću što raspliću pod globalnim kišobranom u svijetu u kojemu su poluge apsolutne moći u rukama lunatika.

U zdencima, gdje smo bili prije toga (prije Našica) tada je već bilo i dosta rezervista, odnosno regrutirane vojske, ljudi koji nisu bili baš presretni što su im navukli uniforme i poprijeko su gledali na nas, dobrovoljce, tada još s oznakama ZNG na rukavima. Da, i meni zvuči danas smiješno kad se toga sjetim, ali ja jesam tada bio ”profesionalac”, pod ugovorom štoviše, tražio sam vezu da se prijavim u vojsku

Generacija mojih roditelja govorila je da svako stoljeće ima svojega luđaka. Kako je njima bilo lijepo živjeti. Ovo stoljeće još nije ni punoljetno, a ima već pet lunatika što ih ja znam. I tako su se lijepo rasporedili po svijetu.

Onaj nama najbliži ima pećinu u Mađarskoj, a onaj nama najdalji ispaljuje rakete u more, tamo na sjeveru Koreje. Trojica preostalih zatvaraju trokut koji će kada o njega polugom moći udare odzvoniti jače nego i najjači triangl u nekad Boškovom klubu…

I dok vi ispunjavate prazna mjesta u križaljci nenapisanih imena oligarha 21. stoljeća, Saša  nam jednom jedinom rečenicom signalizira da je itekako kod kuće u svijetu brutalnog izvoza radne snage, sveopće komodifikacije svega… Pišući o Dee Dee Bridgewater, u Divi, on najednom ubaci njezinu šangajsku epizodu u kojoj je upoznala trubača Thea Crokera koju obogati za natruhu osobne kritike terora Velike Tvrtke: ”Veliko je iznenađenje bilo kad je počela pričati koliko je u Kini jazz scena živa. Naime, američki glazbenici tamo nalaze puno mjesta gdje se svira, honorari su jako dobri i očito je da su Kinezi i na tom polju nešto počeli raditi”. (74)

Ovo posljednje je obično zaključak do kojega dođe njih četvero u emisiji ”Otvoreno”, ili ”Peti dan”, tko će ih više razlikovati, ali nakon što nas dobrih sat vremena udave varijacijama na temu globalne ekonomije.

A Saša osmatra, predloži zaključak, a da se pritom niti smatra stučnjakom za makroekonomiju, ni intelektualcem opće prakse. Pritom uopće ne pišući o ekonomiji postmaoističke Kine nego o Dee Dee Bridgewater!

Posljednja rečenica nakon koje vas ostavljam nasamo sa Sašinom knjigom je iz ”Drugih zapisa” dijela knjige koji se nadovezuje na Jazz priče i od kojega, vjerujte mi, prozna cjelina nije dobila akutni apendiksitis, dapače, dobila je suplementitis cronicus, a radi se o prelasku iz nižih u više razrede osmoljetke.

Saša i blizanke Olga i Nela ”kuhale su mamu pet godina” da im nabavi psa. Mama se izvlačila, govoreći da će psa dobiti kada krenu u školu. Izvršenje je, nadajući se da će djeca zaboraviti njezin jednosmjerni obiteljsko-društveni ugovor, odgađala iz razreda u razred ne bi nabavku psa povezala s prelaskom djece s razredne na predmetnu nastavu.

Saša ne gnjavi, ne docira, ne sudi…, ali itekako osjeća da kao građanin najprije 20. a sada već 21. stoljeća, ne smije iz elementarnih čestica osobnog o kojem izvještava, izostaviti objektivnu intruziju povijesti (maloprije recimo s licem rata) u naše živote

Sam prijelaz iz gnijezda četvrtog u disciplinarnu rašomonijadu ”viših razreda”, uštimavajući se za akorde nepoznatog petog osnovne, Saša opisuje: razred je to ”u kojem ih je napustila njihova voljena učiteljica, a svaki od najavljenih novih, nepoznatih predmeta prijetio (je) s nekim novim profesorom”. (149)

I ovo je također, barem za mene otkriće nečeg davno iskušenog a nikad ovako točno definiranog. Jedinstvena emotivna logika Saše Dracha spojila je traumu za kreaciju kastrirajućeg školskog sadržaja (dakle prirodnog neprijatelja jazza) s licem nositelja radnje.  Ne samo desetak novih predmeta, nego, u očima djece desetak čudaka koji ih sa sobom nose. I za to imaju papire!

Užas discipliniranja mašte dobio je lice!

Nije li dosta da djeci sustav oduzme jedinu učiteljice i nametne im prosvjetnu vojsku, nego, u ovom slučaju o ofenzivi koja hendla humano preseljenje iz nižeg u više razrede ovisi hoće li trojac s početka priče dobiti labradora, ili avlijanera…  a jesu li Drachovi dobili psa ili ne saznat će oni koji ovu knjigu pročitaju!

    •  Bilješke uz Deklaraciju o zajedničkom jeziku
    •  Tko to točno priča u Karakaševoj šumi?
    •  Predrag Matvejević, kod kuće u svijetu

> Svi tekstovi ovog autora