Slučaj Janice: Milicija trenira strogoću i drugi hitovi

Negdje ranih osamdesetih prošlog stoljeća Bijelo dugme, kultni YU bend koji je obilježio mladost mnogih od nas, lansirao je hit posvećen tadašnjoj miliciji. ”Milicija trenira strogoću” orilo se diskačima širom bivše države ”da ne bude sve kako ja hoću”. Kasnije, u novoj hrvatskoj državi, relativno popularni bend Leteći odred napravio je prepjev te simpatične skladbe preimenovavši je u  ”Policija trenira strogoću”. Ta izvedba nije dosegla popularnost izvornika:

Ali to ne znači da policija više ne trenira strogoću.

Evo, vidjeli smo, nakon incidenta u Supetru na Braču 12 je osoba uhićeno, a za sedam osoba određeno je zadržavanje u trajanju od pet dana. Kakva će biti kazna tek treba vidjeti.

Zaista, vulgarnost kojom su se navijači Torcide okomili na Janicu Kostelić, našu legendarnu sportašicu i sada državnu tajnicu u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, za svaku je osudu.

Divljaštvo koje se dogodilo, s obzirom na poznate okolnosti, sigurno zavređuje i prekršajni postupak zbog narušavanja javnog reda i mira.

Takav čin, prostakluk kojim su nasrnuli na gđicu. Kostelić ne može se pravdati ni lošim radom gđe Kostelić u Ministarstvu, ni stanjem u nogometu, ni činjenicom da država, pa i nadležno ministarstvo u kojem djeluje gđa Kostelić, godinama tolerira bezakonje i kriminal u tom sportu, koji je sve manje sport, sve više kriminalni biznis i sredstvo beskrupuloznog bogaćenja nogometnih moćnika u sprezi s politikom.

Ključno je pitanje smije li se u demokratskom društvu za verbalni delikt, pa i onaj koji je prerastao u narušavanje javnog reda i mira, određivati mjera (zadržavanje) kojom se počinitelji lišavaju slobode, odnosno, presudom izreći kazna zatvora

Tu priča o Janici Kostelić i 12 verbalnih nasilnika staje u iščekivanju presude Prekršajnog suda u Splitu. Ali zato počinje priča o jednakosti, represiji i demokratskom društvu.

Naime, barem iz svega što se o nemilom događaju moglo pročitati, osim vulgarnih verbalnih uvreda nije bilo drugog neposrednog fizičkog nasilja. Dakle, 12 je mladih i neodgojenih ljudi počinilo verbalni delikt.

Ključno je pitanje smije li se u demokratskom društvu za verbalni delikt, pa i onaj koji je prerastao u narušavanje javnog reda i mira, određivati mjera (zadržavanje) kojom se počinitelji lišavaju slobode, odnosno, presudom izreći kazna zatvora.

Vidjeli smo: Visoki prekršajni sud, a u ponovljenom postupku i Prekršajni sud u Splitu su se korigirali i odustali od zadržavanja.

Čekajući pravorijek o meritumu, o tome jesu li osobe koje su onako grozno vrijeđale gđu Kostelić, krive za prekršaj protiv javnog reda i mira, ostaje da hrvatsko društvo raščisti neka važna načelna pitanja.

Prvo je ono o tome smije li se za verbalni delikt ikoga lišiti slobode.

Čini mi se da je odgovor jasan i negativan.

Uvrede i klevete mogu i moraju biti sankcionirane, ali nikako zatvorom.

Iako vulgarno vrijeđanje teško možemo svrstati u kategoriju prava na slobodno izražavanje, načelni se demokratski razlozi, a i načelo razmjernosti u primjeni represije jasno suprotstavljaju tome da se za riječ, makar bila i vulgarna, završi u zatvoru. Bilo kakav presedan te vrste otvorio bi širom vrata mogućim zlouporabama i zatiranju slobode riječi.

Drugo pitanje je ono o jednakosti građana, pa i političara pred zakonom.

Trebaju li, kako su neki sugerirali, pa i tri SDP-ovca svojim ne osobito uspjelim hepeningom u Zagrebu, političari trpjeti uvrede i klevete na svoj račun i da li to što su žrtve uvreda političari ekskulpira verbalne nasilnike i prostake od sankcija.

Zaista, vulgarnost kojom su se navijači Torcide okomili na Janicu Kostelić, našu legendarnu sportašicu i sada državnu tajnicu u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, za svaku je osudu. Divljaštvo koje se dogodilo, s obzirom na poznate okolnosti, sigurno zavređuje i prekršajni postupak zbog narušavanja javnog reda i mira

I ovdje bih ponudio negativni odgovor.

Naime, političari su dužni trpjeti kritiku, pa i onu žestoku koja bi možda prema onima koji nisu političari bila stilom, izričajem i sadržajem neprihvatljiva.

Ali zaista nisu dužni trpjeti da im kojekakvi divljaci, bez obzira na to jesu li navijači, kolege političari ili novinari, spominju oca i majku i časte ih prostaklucima i neosnovanim optužbama o kriminalu ili kakvim drugim teškim nemoralnim djelima.

Je li riječ o nedopustivom narušavanju dostojanstva ljudi (ipak, i političari su ljudi!) ili dopustivoj kritici stvar je u konačnici procjene svakog konkretnog slučaja.

Treće, premijer Plenković je svojom opaskom o tome da gđica. Kostelić nije bila u pratnji muškarca, čime je sugerirao njenu nezaštićenost, pokazao seksizam.

Zašto bi žena, još i na visokoj političkoj poziciji, morala imati pratnju muškarca!? Uostalom, otac Kostelić je rekao kako bi eventualni napadači na gđicu. Kostelić, s obzirom na njenu fizičku spremu, loše prošli.

Dodali su neki mediji da su divljaci vrijeđali ženu sugerirajući (nadam se, nehotice) da bi bilo dopušteno onako vulgarno vrijeđati muškarca. Žene i muškarci jednako imaju pravo na zaštitu svoga dostojanstva. Isto tako, žene i muškarci koji uđu u svijet politike jednako moraju prihvatiti veću izloženost javnosti i kritici.

Slučaj gđice. Kostelić i barbarskih uvreda kojima je bila izložena može završiti na razne načine.

Najgori bi bio da se pokaže da policija trenira strogoću, uhićuje i u prekršajnom postupku traži zatvorsku kaznu za verbalni delikt ovisno o tome tko je žrtva.

Već sada se nužno moramo sjetiti strašnih uvreda kojima je bio izložen junak Domovinskog rata Predrag Fred Matić zbog svoje lijeve orijentacije ili decentna i za našu medijsku kulturu zaslužna Mirjana Rakić.

Divljanje ustašoida tada nije motiviralo policiju da jednako odlučno postupi, da uhiti sve izgrednike i pred prekršajnim sudom zatraži zatvorsku kaznu.

Iako vulgarno vrijeđanje teško možemo svrstati u kategoriju prava na slobodno izražavanje, načelni se demokratski razlozi, a i načelo razmjernosti u primjeni represije jasno suprotstavljaju tome da se za riječ, makar bila i vulgarna, završi u zatvoru. Bilo kakav presedan te vrste otvorio bi širom vrata mogućim zlouporabama i zatiranju slobode riječi

Ili policija (ipak, čitaj vladajuća politika) može odlučiti da od danas svaki eksces verbalne naravi izrazitog intenziteta koji izaziva uznemirenje javnosti, rekao bih, javnu sablazan i vrijeđa pojedince, sankcionira na isti način.

Ali to bi značilo da uhiti i pred prekršajni, možda i pred kazneni sud izvede sve one koji uzdignute desnice arlauču i vrijeđaju ljude druge nacije i drugog političkog opredjeljenja, skandiraju da ih treba ubiti i protjerati.

Objašnjenje koje smo čuli za dosadašnje različito postupanje policije da je gđica. Kostelić podnijela prijavu, a neke druge žrtve verbalnog nasilja nisu ne stoji.

Prekršaji protiv javnog reda i mira progone se po službenoj dužnosti, bez obzira na prijavu i policija je u svim sličnim slučajevima bila dužna postupiti na jednak način.

Možemo li to očekivati od ove Vlade i od ove policije? Iskreno, sumnjam.

    •  Muftija Ševko ef. Omerbašić bio je simbol vjere i poštenja
    •  Fred je bio čovjek mira i ljubavi
    •  Genocidna politika NDH: jasenovačke žrtve opominju
    •  Politika i moral u Hrvatskoj
    •  Kvartet za kraj vremena
    •  Politika i moral u Hrvatskoj
    •  Kvartet za kraj vremena
    •  Zaprepašten sam brojem ljudi koji se ne žele cijepiti
    •  Zlata Đurđević junakinja je našeg doba
    •  Onima koji slave ustaštvo ili četništvo mjesto je u zatvoru

> Svi tekstovi ovog autora