novinarstvo s potpisom
Poruka pokojnog austrijskog ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka
Slučajno se podudaraju oproštaj od pokojnog austrijskog ministra vanjskih poslova Aloisa Mocka (koji ni u Hrvatskoj nije nepoznat) i dani nedostojnog cjenkanja koji završavaju ”brakom iz interesa” između dviju stranaka koje naizgled nemaju mnogo zajedničkog.
No, zagrebem li malo ispod površine stranačkih profila, otkrivam da su jedna drugoj toliko slične da bi taj brak mogao funkcionirati. Na dobrobit nacije ili samo radi opstanka vlasti, o tom po tom.
Zašto dovodim u vezu smrt ministra Aloisa Mocka s ”trgovinom” u hrvatskoj politici? Svi nekrolozi, pa i oni u Hrvatskoj i u Sloveniji, ističu njegovo uvjerljivo europejstvo, njegovo zalaganje za dinamiziranje procesa europske integracije, što ima veze i s Mockovom podrškom disidentima u zemljama realnog socijalizma i prije 1989. godine.
Hrvatska i Slovenija Mocku (i njemačkom ministru Genscheru) imaju zahvaliti međunarodno priznanje neovisnosti. Nitko tko je izbliza pratio i doživio mukotrpno lobiranje kod skeptičnih zapadnoeuropskih političara u korist hrvatske i slovenske državne samobitnosti ne može zaboraviti Mockovu tvrdoglavu dosljednost.
Obrazovan u duhu europskog humanizma on je poznavao Clausewitzevu doktrinu o politici kao umijeću mogućeg, no znao je da ona ima granice – ne može politika biti baš sve što je moguće.
Alois Mock, koji nije bio samo ministar u Vladi nego i predsjednik Austrijske pučke stranke (ÖVP), svojoj je stranci zadao katalog vrijednosti – vrijednosti kršćanskedemokracije: da vlast podrazumijeva odgovornost i da mora pristati na kontrolu, da je dužna u odlučivanje uključiti sve predstavnike partikularnih interesa i da s njima treba surađivati, da postavlja uzor javnog morala i da zato od svakog nositelja vlasti mora zahtijevati uzoran privatni život.
Socijalna osviještenost i zalaganje za socijalnu pravdu podrazumijevaju se, kao i opredjeljenje za život, ali i za pravednost i sve alternativne oblike života.
O tim kriterijima za obnašanje političke vlasti Alois Mock nije dopustio pregovaranje, a kamoli trgovanje i cjenkanje.
I unatoč tome, a zapravo upravo zbog toga, u njegovu je ministarstvu vladao pravi svjetonazorski pluralizam – uzor neutralnosti države prema vjerskim i svjetonazorskim različitostima.
Čvrst u svojim stavovima poštivao je čvrstinu drugih s drugačijim uvjerenjima: iako njemu, praktičnom katoliku, socijaldemokracija (s ideološkim teretom antiklerikalizma i ”obaveznim agnosticizmom”) nikako nije ”ležala”, kao ministar je pokazivao širinu i velikodušnost, nastojao shvatiti i razumjeti različitost.
Kao takav je Alois Mock još za svojeg ministrovanja, unatoč svojem habitusu modernog, obrazovanog, poliglotskog ”međunarodnog činovnika”, djelovao kao ”eratički blok”, kamena gromada odlomljena od ledenjaka i premještena na drugo mjesto.
”Mister Europe” mogao je biti tipičan izdanak franjojosipovskog činovništva, nadasve korektnog i dosljednog, suhoparnog workoholičara koji je stao iznenađivati empatijom za sve potrebite.
Svjestan svoje moći koristio ju je da pomogne kadgod i gdjegod je trebalo. Nije se libio koristiti svojim ovlastima: autorica ga je kao takvog doživjela za vrijeme ratova u Hrvatskoj i u BiH.
Ministar Mock je tada svojim diplomatima pomoć civilnim žrtvama rata zadao kao prvu obavezu i dužnost nad dužnostima, te ih u tu svrhu opremio dalekosežnim mogućnostima i ovlastima.
Hrabrost za donošenje takvih odluka, uspravnost unatoč ne baš malobrojnim kritičarima od tada je postala sastavnim elementom njegove osobne karizme.
Mockove dosljednosti i uspravnosti sjetila sam se kad sam prošli tjedan pratila cjenkanje dviju stranaka na Markovu trgu i u stranačkim sjedištima.
Kad se troje istaknutih stranačkih ličnosti u mukama i grčevima odlučile demonstrirati svoje neslaganje s tim nedostojnim scenama, pokazalo je bez sumnje osobnu hrabrost, uspravnost i dosljednost.
Facebookeri se nisu mogli nadiviti i načestitati na tim, u političara više no rijetkim osobinama. Politička kultura mora da je doista spala na vrlo niske grane kad se dosljedni i jasni političari doživljavaju kao fenomeni iz drugog vremena i svijeta!
Moram priznati da ne razumijem ”hip” oko ”hrabrosti i dosljednosti” HNS-ovih političarki i političara koji su zbog neslaganja s koalicijom svoje stranke s HDZ-om, kao što ne razumijem ni osude koalicije u javnosti.
Niti je HNS do sada bila posebno značajna, a kamoli profilirana stranka da bi gubitak stranačke pripadnosti bio neka velika nesreća (zar se nije zvala ”Hrvatska nepotrebna ili Hrvatska nesuvisla stranka”?).
Nije to ni koalicija nje, koja je po samodefiniciji liberalna, sa strankom kršćansko-demokratske orijentacije, koja ne krije da je kršćansko ispred demokratskog odavno odbacila (odnosno, toga se držala tek vrlo selektivno).
Našle su se dvije stranke podjednako neoliberalne, podjednako socijalno neosviještene i podjednako svjetonazorski neodređene.
Razlike između njih ne opravdavaju tako spektakularne oblike protesta.
”Brak iz koristi” između dvije stranke nije toliko nerazuman, pa ne razumijem zašto su ”disidenti” tu koaliciju rigorozno isključili iz svojih planova – ako to nije zbog dobrog PR efekta.
No, ipak, pohvale stranačkim ”disidentima” pokazuju da građani itekako znaju cijeniti uspravnost i dosljednost političara.
Svatko tko autentično brani svoje uvjerenje – i po cijenu kritike i stranačke izolacije – može računati na javno odobravanje. Građani su u tom pogledu mnogo određeniji i osvješteniji nego što političari očekuju. Oni se libe otvorene riječi.
Angažiranih i kreativnih glava ima u strankama – da se ne moraju nužno iskriviti i savijati u skladu sa stranačkim aparatima i složenom mrežom profila, medija i javnih očekivanja pokazuju ”disidenti” i javnost koja ih zna cijeniti.
Ne vjerujem da je s pokojnim doktorom Mockom pokopan jedan od posljednjih jamaca karaktera političara.