Rada Borić: ”Morala sam iz aktivizma prijeći u politiku”

Prošle subote sudjelovala je na Zagreb Prideu, a tri dana kasnije pisala je podršku mađarskim aktivistima zbog novog zakona kojim Orban želi uništiti organizacije civilnog društva u Mađarskoj.

U srijedu, odmah nakon našeg razgovora, otputovala je u Dubrovnik kako bi grupi menadžerica iz GS1 cijele Europe održala predavanje o ženama i odlučivanju, odnosno o tome kako osigurati kvotu od 40 posto žena u upravama poduzeća.

Lektorica, prevoditeljica, fonologinja, sveučilišna predavačica i feministica Rada Borić (65) više od 25 godina neumorna je aktivistica civilnog društva te svojevrsna ikona različitih prosvjednih akcija: od podrške radnicama Kamenskog do borbe za prava žena u zemljama gdje je i dalje prisutna mračna praksa genitalnog sakaćenja djevojčica i djevojaka.

Nedavno sam ponovno čitala knjigu ”Aktivistkinje: kako ‘opismeniti’ teoriju”, koju je Centar objavio 2000. godine, u kojoj je jedno od pitanja bilo gdje sebe vidiš sa 70 godina. Ja sam rekla: ”U staračkom domu gdje organiziram Shakespeareovu predstavu ‘San ljetne noći’.” No, sada se u toj ulozi vidim tek sa 90 godina

No, odnedavno je zakoračila i u političke vode pa će tako u iduće četiri godine biti zastupnica Koalicije Zagreb je naš, Nova ljevica, ORaH, Radnička fronta i Za grad, ispred Nove ljevice u Skupštini grada Zagreba.

– Političko sam biće i sve ovo što radim jest politika. No, činilo mi se da sam predugo aktivistica i da više ništa ne mogu napraviti iz te pozicije. Stoga sam krajem prošle godine sudjelovala u osnivanju stranke Nova ljevica, čija sam potpredsjednica. Nova ljevica je, zajedno sa strankama Zagreb je naš, Radnička fronta, ORaH i Za grad, napravila koaliciju sličnu političkim platformama u Španjolskoj.

Mislim da je u Hrvatskoj politika postala klijentelistička i elitistička na način da se političari brinu samo za interese svoje stranke, kao i za sebe osobno. No, politika se mora vratiti građanima i prepoznati njihove stvarne potrebe – rekla je Rada Borić.

Rođena je u Zagrebu, ali je odrasla u Koprivnici, gdje je završila osnovnu i srednju školu.

– Gledajući iz današnje perspektive, živjeti u malom gradu ima puno prednosti za djecu i život u zajednici je vidljiviji. Moj prvi aktivizam je bio još u osnovnoj školi kad sam organizirala koncert VIS Roboti koji je imao hit ”Mramor, kamen i željezo”. Organizirala sam da su Roboti u Koprivnici uz svoj dogovoreni koncert održali još jedan za moj sedmi razred, kako bismo mogli ići na malo maturalno putovanje.

Kao gimnazijalka sam organizirala izlete i događanja i prvi diskoklub u gimnazijskom podrumu – prisjetila se Rada Borić. Istaknula je kako je od ranog djetinjstva bliska s mlađom sestrom Nadom Beroš, kustosicom u Muzeju suvremene umjetnosti (MSU) u Zagrebu.

– Iako je Nada 14 mjeseci mlađa od mene, odgajane smo kao blizanke. Sjedile smo u istoj klupi u razredu i jedna drugu podržavale. Nada je studirala umjetnost, a ja književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Obje smo bile dobre studentice i žurile smo završiti studij i osamostaliti se – rekla je Rada Borić. Istaknula je kako u njezinoj obitelji žene imaju snažnu osobnost.

– Moj otac Isidor, koji je umro prije nekoliko godina, bio je jako ponosan na sestru i mene. No, mislim da sam snagu i energiju za aktivizam naslijedila od majke Danice, koja je upravo navršila 89 godina, a ove je godine prvi put odustala od toga da sama obrađuje vrt. No, zato ja sadim dok mi ona pokazuje što i kako da napravim. Ponosna sam i na svoju nećakinju Anu Danu Beroš, arhitekticu čiji je projekt izabrao slavni Rem Koolhaas, selektor Venecijanskog bijenala arhitekture 2014. godine – naglašava Rada Borić.

Nakon diplome, kao mlada urednica, radila je u izdavačkoj kući “August Cesarec” iščitavajući rukopise pjesnika ili onih koji bi to željeli biti. Zatim je 1978. godine, u dobi od 27 godina, otišla kao prva lektorica hrvatskog jezika (u to doba hrvatskog i srpskog) i slavistike na Sveučilište Helsinki.

Lektorica, prevoditeljica, fonologinja, sveučilišna predavačica i feministica Rada Borić (65) više od 25 godina neumorna je aktivistica civilnog društva te svojevrsna ikona različitih prosvjednih akcija: od podrške radnicama Kamenskog do borbe za prava žena u zemljama gdje je i dalje prisutna mračna praksa genitalnog sakaćenja djevojčica i djevojaka

– Tako je počela moja ljubav prema Finskoj. Prvi ugovor je bio od 1978. do 1982. godine kad sam se vratila u Zagreb. Onda sam predavala hrvatski strancima na Filozofskom fakultetu. Zatim sam dobila Fulbrightovu stipendiju pa sam predavala na Sveučilištu Indiana. No, bili su, da budem malo neskromna, zadovoljni sa mnom pa su me ostavili još godinu dana na Fulbrightu.

Na Sveučilištu Indiana bila je najpoznatija slavistika u Americi te su kod mene, uz redovni studij, Fulbrightovi stipendisti koji su odlazili u Jugoslaviju u dva mjeseca naučili hrvatski – ispričala je Rada Borić.

Nakon SAD-a godinu dana bila je u Zagrebu, a zatim je od 1986. godine do 1991. godine ponovno otišla u Helsinki.

– U Finskoj sam u različitim razmacima bila 17 godina, a jako sam ponosna na svoje finske studente. Primjerice, moj student Matias Hellman jedna je od najpoznatijih osoba na Haaškom sudu, a bio je i desna ruka Marttiju Ahtisaariju kad su se vodili pregovori na Kosovu.

Političko sam biće i sve ovo što radim jest politika. No, činilo mi se da sam predugo aktivistica i da više ništa ne mogu napraviti iz te pozicije. Stoga sam krajem prošle godine sudjelovala u osnivanju stranke Nova ljevica, čija sam potpredsjednica. Nova ljevica je, zajedno sa strankama Zagreb je naš, Radnička fronta, ORaH i Za grad, napravila koaliciju sličnu političkim platformama u Španjolskoj

Neki od mojih studenata, kao Pilvi Torsti, danas su zastupnici u finskom parlamentu ili poznate književnice i prevoditeljice. Među njima je i Jussi Halla-aho, predsjednik ekstremno desne stranke Istinski Finci. No, s njim nisam u kontaktu – prisjetila se Rada Borić.

S ponosom je istaknula da je kruna njezina boravka u Finskoj prvi finsko-hrvatsko-finski rječnik koji je objavljen 2007. godine.

– Rječnik sam radila gotovo šest godina, a sadrži 40.000 riječi, fraza te malu gramatiku hrvatskog jezika na finskom. To je bio obiman i složen posao. Da sam znala koliko je to zahtjevno, jer ja nisam leksikografkinja po struci, ne bih se upustila u to. No, kako sam bila jedna od rijetkih osoba tada koje su pristojno govorile finski, osjećala sam da je važno da napravim rječnik.

Inače, Finci vole Hrvatsku i rado dolaze k nama – napominje naša sugovornica. Zatim je ispričala kako je tijekom Domovinskog rata postala aktivistica za ženska prava.

– Dok su 1991. godine mnogi odlazili iz Hrvatske zbog rata, ja sam se vratila iz Finske. Činilo mi se da je to važno. Srela sam Vesnu Kesić koja je bila angažirana u Centru za žene žrtve rata. Pridružila sam se Centru. I to je za mene bilo izuzetno važno iskustvo. Bila je to direktna podrška ženama žrtvama rata, a radila sam u ”kampu”, barakama na Črnomercu, sa ženama iz Vukovara i Slunja.

Godinu kasnije sam na Krugama radila sa ženama iz BiH. Tim ženama nismo mogle vratiti poginule muževe niti smo ih mogle vratiti u Vukovar ili Sarajevo, ali mogle smo im biti podrška.

Krenule smo s grupama podrške za žene tako da ih osnažujemo da same traže svoja prava, izbjegličke kartone, naknade itd. Ukratko, željele smo žene podržati da budu u stanju voditi brigu o vlastitim životima – naglasila je Rada Borić.

Ratnih godina naša se sugovornica sprijateljila i s Eve Ensler, američkom dramatičarkom i autoricom poznatog djela “Vaginini monolozi”.

Eve je o svojem iskustvu u Hrvatskoj napisala odličnu dramu ”Nužne mete” koju sam producirala u Sarajevu. Ta drama govori o dvjema Amerikankama koje dolaze ”pomoći ženama”: jedna je terapeutkinja, a druga novinarka. Bosanske su glumice igrale izbjeglice, Glenn Close psihoterapeutkinju, a Marisa Tomei novinarku. No, jedna se bosanska glumica razboljela dva dana prije predstave pa sam ja uskočila umjesto nje. Nakon dječjeg vrtića prvi put sam izašla na na pozornicu, i to s Glenn Close

No, Eve Ensler je i aktivistica za ženska prava koja je uvelike zaslužna za “V-dan”, globalnu kampanju protiv nasilja nad ženama. – Dok sam radila u Centru za žene žrtve rata, javljalo nam se puno strankinja.

To je bilo doba kad nije bilo e-maila pa su nam se javljale pismima i faxom. Tako nam je i 1993. godine Eve Ensler poslala faks i rekla da bi nas došla podržati.

Napisala je da je mlada spisateljica te da je sama preživjela seksualno nasilje. Naglasila je da razumije da žene koje su zlostavljane nemaju dom. Odmah sam to prepoznala kao vrlo iskrenu poruku. Eve je došla, spavala je na kauču u našem uredu, a sa mnom obilazila kampove. Tako smo se sprijateljile – nastavlja Rada Borić.

No, za razliku od mnogih strankinja koje su posjetile Centar za žrtve rata, Eve Ensler se vratila nakon godinu dana te donijela sredstva za podršku ženama koja je prikupila u New Yorku.

– Eve je o svojem iskustvu u Hrvatskoj napisala odličnu dramu ”Nužne mete” koju sam producirala u Sarajevu. Ta drama govori o dvjema Amerikankama koje dolaze ”pomoći ženama”: jedna je terapeutkinja, a druga novinarka. Bosanske su glumice igrale izbjeglice, Glenn Close psihoterapeutkinju, a Marisa Tomei novinarku. No, jedna se bosanska glumica razboljela dva dana prije predstave pa sam ja uskočila umjesto nje. Nakon dječjeg vrtića prvi put sam izašla na na pozornicu, i to s Glenn Close.

Mlade žene danas mogu reći: ”Pa tko će nam oduzeti ta prava koja su naše mame i bake osvojile?” No, za žene nikad ništa nije osvojeno, uvijek moramo čuvati razinu naših prava i gledati što se događa oko nas – rekla je Rada Borić te naglasila da se nikad neće umoriti u borbi za ženska prava

Dvije godine kasnije u Stockholmu sam ”glumila” zajedno s Jane Fonda i poznatim Bergmanovim glumicama.

Čitala sam ulomak iz ”Vagininih monologa”, ”Moja vagina je moje selo”, posvećen svim silovanim ženama u Bosni i Hercegovini. Jane Fonda mi je rekla: ”Nisam znala da tako dobro glumiš”. Dakako, uz mene su glumile i švedske novinarke i političarke, tako da je ovo bila gluma jedne aktivistice.

Zahvaljujući Eve upoznala sam i Meryl Streep koja je također igrala u ”Nužnim metama” – ispričala je Rada Borić.

Prisjetila se i kako je 1998. godine upoznala Hillary Clinton.

– Predstavu ”Nužne mete” izvodile smo u Kennedyjevu centru u Washingtonu. Predstava je bila posvećena Hillary, ali to se događalo u nezgodnom trenutku impeachmenta njezina supruga, tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona.

Eve je napisala lijep govor u kojem je, među ostalim, naglasila da mi, žene, razumijemo kako se Hillary osjeća. No, govor je morala poslati u Bijelu kuću gdje su joj tu rečenicu prekrižili. Ipak, Eve ju je izgovorila na pozornici – rekla je Rada Borić.

Kao aktivistica za ženska prava mnogo je putovala, a najupečatljivijim smatra svoje putovanje po Africi.

– Moje najdirljivije iskustvo je iz Konga, konkretno iz mjesta Bukavu na granici s Ruandom. Tamo je bolnica Panzi koju vodi dr. Denis Mukwege koji je prije nekoliko godina dobio nagradu Saharov, što je Europski parlament dodjeljuje pojedincima ili organizacijama posvećenim obranama ljudskih prava i sloboda.

Dr. Mukwege je nekoliko puta bio nominiran za Nobelovu nagradu za mir. To je najdivniji čovjek na svijetu kojeg sam upoznala, ginekolog koji na dnevnoj bazi zalječuje silovane žene i djevojčice.

Čitala sam ulomak iz ”Vagininih monologa”, ”Moja vagina je moje selo”, posvećen svim silovanim ženama u Bosni i Hercegovini. Jane Fonda mi je rekla: ”Nisam znala da tako dobro glumiš”. Dakako, uz mene su glumile i švedske novinarke i političarke, tako da je ovo bila gluma jedne aktivistice

Kad sam bila s Eve u Kongu, otvorile smo centar City of Joy u kojem svake godine 100 – 200 silovanih žena prođu edukaciju. One su stvarno liderice u svojim selima. Dirljivo je bilo čuti mladu ženu kako kaže: ”Bila sam silovana dva puta. Ali, nikad više”.

Tom prilikom sam šest sati putovala u istom džipu s južnoafričkom glumicom Charlize Theron koja je divna osoba. Kada govorim o poznatim ženama, valja istaknuti da su one jednako ranjive kao i sve druge žene, izložene i diskriminaciji i nasilju. No, one znaju da iz privilegirane pozicije koju imaju mogu i moraju podržavati druge žene – rekla je Rada Borić.

Naša sugovornica neko je vrijeme bila i potpredsjednica Europskog ženskog lobija, najveće ženske mreže u Europi, koja ima pravo sudjelovanja u Europskom parlamentu. Također, bila je jedna od osnivačica te izvršna direktorica Centra za ženske studije u Zagrebu koji je danas jedini edukacijski feministički centar.

Tijekom 22 godine postojanja Centar je obrazovao generacije studentica i studenata te promovirao ženske teme, tiskao knjige i časopis Treća, organizirao konferencije i seminare. Osvrnula se na paradoksalnu situaciju u Hrvatskoj gdje neke agresivne konzervativne skupine ponovno dovode u pitanje pravo žene na pobačaj.

– Mlade žene danas mogu reći: ”Pa tko će nam oduzeti ta prava koja su naše mame i bake osvojile?” No, za žene nikad ništa nije osvojeno, uvijek moramo čuvati razinu naših prava i gledati što se događa oko nas – rekla je Rada Borić te naglasila da se nikad neće umoriti u borbi za ženska prava.

– Nedavno sam ponovno čitala knjigu ”Aktivistkinje: kako ‘opismeniti’ teoriju”, koju je Centar objavio 2000. godine, u kojoj je jedno od pitanja bilo gdje sebe vidiš sa 70 godina. Ja sam rekla: ”U staračkom domu gdje organiziram Shakespeareovu predstavu ‘San ljetne noći’.” No, sada se u toj ulozi vidim tek sa 90 godina – zaključila je Rada Borić.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    •  Ministar Pavo Barišić mi je priredio strašan šok: plakala sam ulicom

> Svi tekstovi ovog autora