novinarstvo s potpisom
Jesu li Hrvati lijenčine? Nisu. Prema nasljeđu i okolnostima – ne mogu to no biti. Upravo suprotno – kad moraju, dobri su i predani radnici.
Rad je prirodan kao i spavanje, disanje ili jelo. Rad je potreba. Cinici će reći: i lijenost je potreba. Štoviše, lijenčine su nerijetko inovativci. Pa onda je mudrost u tome da se nađe ravnoteža i promovira kultura rada bez pretjerivanja, a da se i slobodno vrijeme ispuni korisnim i plemenitim radom, nečim što nije egoistična zabava.
Nekoć sam bio saborski zastupnik i u jednoj raspravi sam predlagao zabranu rada kockarnica i kladionica. Nisam bio uporan i glasan i to je prošlo bez efekta.
Nisam to predlagao iz moralnih razloga, iako sam svjestan kako je to važno svjetonazorsko pitanje: ne kladim se i ne kockam i smatram to nečasnim. Mislio sam da je to loša poruka za mlade, nezaposlene i ljude s margine života.
Nisam ja ogorčeni moralist, psihijatar koji klađenje proglašava ovisnošću, ne smatram da zbog igre roditelji zapuštaju djecu. Ne robujem stereotipu da muž koji kocka troši novac i stalno gubi, da prati koeficijente klađenja, a gubi interes za ljubav i kulturu. Ne luduju svi, neki to smatraju zabavom. Svatko je slobodan birati i odgovara za svoj izbor. Svatko ima pravo na svoje veselje.
Bio sam u krivu. Klađenjem i kockom bave se, i gube, mnogi. To je prevara naivnih vječitih gubitnika i zarada za organizatore. Smeta me naša Del Boy ekonomija, ekonomija sitnog potkradanja i barnumskih reklama, privreda u kojoj se širi površina terasa i broj kafića, a zatvaraju poduzeća, propadaju seljaci, propada industrija, svi traže posao u upravi i moćnu vezu.
Raditi u carini i policiji, naplatnim kućicama za mnoge je vrhunac ambicije. Nada u sreću zamjenjuje napor za postignućem.
Ono što mene smeta je stvaranje i širenje lažne slike svijeta u kojem se možeš obogatiti srećom i čudom, a ne radom i talentom. Je li to posljedica religije, tradicije i mentaliteta?
Razumnijem da su seljaci, koji ovise o silama prirode, bili puni straha i vjerovali u čuda i sreću, ali to je bila zebnja. Danas su temelj vjere u čuda i kladioničku sreću praznina života, ekonomska neizvjesnost i nevjerica u budućnost.
Potomci seljaka žive u gradovima, često na rubu društva, bez šansi društvenog napretka i s vjerom da će im pomoći sreća u klađenju.
Podsmješljivo mi pada na pamet da je i takvo čudo nedostatak smislenog posla – raditi što, za koga raditi? – jer plaća je nužna za život, ali nedovoljna za smisleni život. Uostalom, u Hrvatskoj je ponekad čudo dobiti plaću.
Kladionice, oblijepljene crnim folijama, mračna su mjesta, ne baš prazna, već nakon plaće i penzije puna ljudi, s ekranima koji pokazuju rezultate Druge škotske lige. To su moderni hramovi ljudi lišenih nade, rada i dostojanstva. Hrane se mitovima i legendama o sretnim dobicima, sjećanjem na zamalo ostvareni dobitak, potiču maštanja o tome kako bi se on potrošio.
U Hrvatskoj, na sreću, nema utrka pasa i konja, pa onda ni takvog klađenja, no vjera u sreću pogađanja je univerzalna.
Nije prihvaćeni i rašireni stil života i vjere u čuda rezultat klime ili zagađenog tla, turske okupacije ili činjenice da tisuću godina nemamo državu, pa je varamo i zloporabimo.
”U sjevernjačkom podneblju naći ćete narode koji imaju malo poroka, dosta vrlina, mnogo iskrenosti i otvorenosti. Spuštajte se prema južnijim zemljama i pomislit ćete da se udaljujete od morala samog; žešće strasti umnožavaju zločine, a svatko će nastojati da nad drugim ima prednosti.” (Montesquieu: ”O duhu zakona”)
Kod nas se hrabrost slavi kao vrlina, sreća u kartama ili na lutriji izaziva zavist i želju da i nama bude tako. Ljudi se podruguju herojima rada, pohvaljenim djelatnicima – kad netko radi, trojica ga gledaju, petorica zapovijedaju, a nitko ne odgovara.
Bogatstva se stječu protekcijama, potkupljivanjem i vezama, znanje se ne cijeni, zakoni ne poštuju već zaobilaze, učitelji i Akademija nemaju ugled.
Kad kažem da sam profesor, polovica ljudi me žali misleći da je moj posao da odgajam (njihovu) zapuštenu djecu, da im usadim vrijednosti i ideale koje njihovi roditelji preziru, da ih učim poslušnosti, stezi i ubijam slobodu mišljenja.
Što mogu – ja volim znatiželjne, samostalne i buntovne, no dobijem ih već uvjerene u utilitarne vrijednosti, intelektualni konformizam, cinike i razmažene vjerom u sigurno društvo. Roditelji će potomcima plaćati nogometne akademije, teniske škole i natjecanja, tečajeve hodanja i šminke.
Mladići će znati tko je trener nogometnog kluba iz Šangaja ili Muća, djevojke sve o glamuru vjenčanja, sve će to znati, ali neće imati pojma o Tizianu, Bruckneru, Hegelu ili Trockom. Kad sam jednom, usput, pitao studenta za Hegela, on je mislio i čudio se kako ga pitam o sportskom klizanju (postoji klizačica tog prezimena).
Sve će roditelji žrtvovati, prodati djedovinu i dignuti kredit, s mišlju da će njihov žgoljavi sin postati Luka Modrić, kći Janica Kostelić, a đak kojem ne ide matematika Čilić ili Čorić.
No kupiti im knjigu, a ne fotokopirati ju smatraju besmislenim izdatkom, platiti školovanje tek troškom kad potomak koji voli tulume i pivu peti puta ponavlja godinu na ozbiljnom fakultetu.
Od malena potiču nade da će mladići igrati u NBA, a djevojke pjevati narodnjake ili biti prvakinje u spremanju koktela. Zar ne znaju kako su to prekarni i nesigurni poslovi? Uspije jedan na tisuću, a mnogi propadnu. Pogledajte sjajni dokumentarni film Matije Vukšića (”Djeca tranzicije”) koji živo opisuje tu stvarnost.
To je i naličje nakaradne ideje da tržište rada određuje upise i školovanje. Prema tržištu rada – svi u konobare, spremačice i kuhare, a firme neka vode stranci.
Krivo. Stvaramo ovisnike o pomoći države, a ne ljude koji se pripremaju za životne borbe. Obrazovanje služi tome da pretvori djecu u ljude, da im proširi znanja i vidike, da očuva civilizaciju i znanje; ono je djelo osobnog izbora, slobode i odgovornosti svakoga, uvjet dobrog društva.
Za osobni izbor odgovara pojedinac, a ne država. Lažna je solidarnost: dobici moji, problemi i dugovi naši. Trebaju imati šansu, a uspjeh ovisi o njihovom talentu, motivaciji i radu. No ljudi moraju biti kovači (radnici) svoje sreće.
Ekonomija kafića i iznajmljivanja apartmana nas je i dovela na dno europskih zemalja; to nije ni ekonomija, ni poduzetništvo, ni kapitalizam. Polje ne obrađuje blagoslov, već rad ljudi. Proizvodnja nije izvoz bukovine, već namještaj.
Bogatstvo prividno stvaraju uvoz i trgovina, a stvarno je to dug i za naše potomke. Najbolji mladi odlaze, a sve više ih spava do kasno i nevoljko studira za egzotična zanimanja, živi s roditeljima i prakticira slobodu mladosti sve do prvih znakova reume.
Nisam ja toliko protiv kladionica koliko protiv duha oslanjanja na sreću, a ne na rad, protiv slavljenja trivijalnih uspjeha koji se brzo zaborave, ceremonija bez sadržaja, protiv života bez cilja i ambicija, prosječnosti masa kojima su oni obdareni srećom tek alibi da sami ništa ne naprave. Ne stvara bogatstvo sreća, već rad, znanje se ne gradi na dangubljenju i indolenciji duha.
Volim tu riječ indolencija. Ona stvara dojam da je lijenost nešto plemenito. Homo ludens bio je Hrvat.