novinarstvo s potpisom
Ne volim ići u kupovine. Odabirem bez razmišljanja prvo što mi se svidi. Kasnije ne žalim i ne gledam jeftinije i bolje. Srećom, tu je kontrola. Moja draga mjeri, gleda slike i čita upute, rok trajanja, konzultira prijateljice.
Ja se oslanjam na njen ukus kod kupnje namještaja, premda se čudim tome kako se kaje i mijenja robu. Ona je s Venere, ja sam s Marsa. Uglavnom, kad kupujemo u IKEA-i, ja imam vremena gledati oko sebe, a dobijem i ručak. IKEA je hram za mlade parove koji kupuju prvi namještaj, tave i sitnice. Sve lijepo i praktično. Gladan sam, mada me prođe glad kad vidim mlade ljude obdarene salom.
Želim da kao i ja primijetite jedan detalj.
Svi gosti pažljivo odlažu svoje pladnjeve kad odlaze, sve drže čisto i uredno. Ovdje su i Hrvati i Slovenci, čuo sam srpski i njemački. Svi mirno odlažu svoje tanjure i čaše. Vlada red. A zašto nam je država u neredu? Pa to je onaj isti narod koji stvara zbrke, uskače preko reda kod liječnika, parkira na travnjaku.
Jednostavno i kratko: ljudi poštuju pravila kad znaju njihovu svrhu, kad ih se drže svi bez izuzetka, kad se red pažljivo štiti i održava i kad se primjerom pokazuje što treba. Da bi se poštovala pravila, ona trebaju biti jasna, ne smije biti izuzetaka, ljudi ih trebaju razumjeti i, dodajem najvažnije, uče se prema primjerima i uzorima.
Ljudi kažu da je to pitanje mentaliteta. No što je mentalitet?
To su navike ii isprobana ponašanja, stavovi kristalizirani u osjećaju pristojnosti i brizi za ugled, poštovanje. Reputacija košta. Nobless oblige. Najviše moćne. Najviše one koji obnašaju vlast.
Ne mogu se konstituirati skupštine u Zagrebu i Splitu. Svi se međusobno ucjenjuju, trguju, pozivaju na broj glasača. A da li drže do svoje riječi, ugleda i obećanja?
Obećavali su da neće paktirati, da neće prodavati položaje i izbornom pobjedom raspolagati kao da je njihov plijen. Zar se Bandić boji da će ostati u manjini ako ne prihvati savez sa Esih?
Zar se najednom HDZ sjetio da je bio protiv Trga maršala Tita? Zašto to nisu ponavljali u kampanji? Sada su se sjetili da su protiv imena komunističkih čelnika. Zato ne mijenjaju naziv Hebrangove ulice? I Andrija Hebrang je 1945. bio vodeći komunistički vođa, dakle odgovoran kao i Tito.
A to da imamo trgove s imenima američkih predsjednika (imena su iz komunizma, a Kennedy i Roosevelt nisu partizanski heroji, ali bome ni hrvatski velikani)? Pa igra mijenjanja imena već je provedena i nije dala neki rezultat.
Iza tih prividnih bitaka o simbolima kriju se raspodjele interesa i položaja. Bitka je za vlast i srca glasača, a ne za simbole. Zato je tržiti dosljednost za položaj sramotno, nepristojno i opasno. Sad kupuju vrijeme i prodaju maglu.
U Splitu Kerum govori da je istina da je vrijeđao svog partnera, ali to je bilo zbog izbora. Pa baš o tome se i radi. A novi saveznik mirno prelazi preko sramote. O tome će odlučiti sud jer je to kleveta. A inače ćemo dobro surađivati u interesu boljitka. Pa sve je to, uvrede i klevete, bilo rečeno prije nepunih sto dana. Ne prije pedeset godina kada su se mulci svađali na ulici. Ako nemate ponosa, mogli bi ste bar zadržati dostojanstvo.
Dobar dio HNS-a sad podržava Vladu, a do nedavno su tvrdili da to neće nikada. Kažu: to je zbog stabilnosti i kurikularne reforme. A sada se svaki dan reforme odgađaju. Ciljevi i namjere mijenjaju. Akcijski plan treba primjenjivati ciljeve utvrđene strategijom, a ne listati mjere koje su suprotne ciljevima koji su prihvaćeni.
To je evidentna opstrukcija reforme.
Zar će i nova ministrica, koja je već najavila da počinje ispočetka – jer za primjenu ne trebaju godine, već volja i odlučnost – postati jedna od onih zvijezda koje kratko traju i gase se?
Premijer mirno obećava županima novac i stalni posao bez odgovornosti. Što to nije rekao ranije kad mu nije trebala podrška klijenata u stranačkim borbama? Je li Vlada spremna na tiho lobiranje, otvoreni sukob sa Slovenijom ili jednostavno čeka da sunce i more učine svoje? Pa i Englezi su izgubili kolonije, a ne valu, Francuzi su protjerani iz Alžira, Njemačka i Poljska su odgurane sa svojih granica.
Zadatak Vlade je da vodi i daje ton. Zar se treba čuditi da u tome odjednom postanu najglasniji oni koji ne razumiju pravila igre, ne poznaju odnose i ne razumiju pravo ni politiku? Prkosna šutnja i razmjena nota nisu ni uzor, ni orijentacija ni rješenje.
Što je učinjeno s dodjelom koncesija na Zrću? Stvara se i legalizira zabava dostojna Saturnalija i Anaisinih hramova. Gore od toga. Da li je istina da se tamo otvoreno prodaje droga? Koliko je bilo prijava za remećenje javnog reda i mira?
O tome ne čitam ništa, a čitam o protestima načelnika. Neću da moja policija besplatno čuva dilere. Ja sam porezni obveznik i imam pravo znati, ne samo sumnjati i nagađati. O tome ovisi povjerenje i vjerodostojnost vlasti.
Sve to ruši dostojanstvo i ugled vlasti. Nema to veze s mentalitetom niti se na sve to pošten čovjek može nasmijati i slegnuti ramenima.
Radi se o tome da naše elite nisu nikakve probrane elite prema sposobnostima, osjećaju osobne odgovornosti i stava. Nemaju stav. Do statusa su došle savitljivim podilaženjem, samo glume da imaju osobnost i integritet.
Nisu format elite, već obilježje prosjeka. Pa svatko za sebe misli da može biti gradonačelnik, župan ili ministar. Doista, zašto ne?
Pa po čemu su sadašnji bolji – po obrazovanju, znanju jezika, iskustvu, kulturi? Mora biti nešto što nije puko brojanje glasova u jednom trenutku, već svakodnevno pitanje što se radi i što se postiže.
U vlast se treba pouzdati, a kako kad se vlast dogovara, trži, razbacuje praznim govorima i blijedim uspjesima, prividnim statistikama i stvarnim aferama.
Trebaju pristojni uzori. Ljudi koji spremaju svoj stol. Ne lijepe žvakaće gume ispod saborskih klupa, ne tipkaju po mobitelu kad trebaju slušati. Postalo je važnije ispijati kave s predsjednikom nego poštivati njegov politički autoritet. Ljude ne smetaju toliko ni očite laži koliko potpuno neinteligentna opravdanja, sitne laži i vrdanja.
Od neiskrenog je gori glup govor i šeprtljav nastup. Počnite držati do ugleda, ne tražite rupe u zakonu, već mislite na narod i svoju odgovornost.
Imam malu unuku koja tek počinje govoriti hrvatski. Kako me je pogodilo kad mi je na jedan povik rekla: ”Nije lijepo”. Samo to: nije lijepo. Nije lijepo.
Baš me briga što mislite da je zakonito. Nije lijepo. Kažem to njima, a oni se čude i pitaju koliko glasova imam. Nemam ja glasove. Vi nemate srama.
Ja vas samo podsjećam na istinu.
Obećavali ste. Pravili ste se drukčijima.
Zapamtite riječi: sram, dosljednost, vjerodostojnost, načela, stabilnost, narod, javni interes. One su vam stalno na usnama. Jezik civilizirane vlasti nisu riječi, već ono što one znače.