Camusova Kuga, štivo na obali mora u kojem se utapaju izbjeglice

Što je saveznička vojska činila s gomilama mrtvih tijela koje je zatjecala u netom oslobođenim nacističkim koncentracijskim logorima? Naravno, pokapali su ih. Ali ne prije nego što su ih snimili. Ti grozomorni filmovi poslije su na sudovima poslužili kao dokazi protiv onih koji su osmislili, opskrbljivali i opsluživali tu paklenu industriju smrti.

Druga je svrha bila šokirati, prodrmati i suočiti s nepojmljivim zlom i njegovim posljedicama svakog gledatelja, uznemiriti savjest čovječanstva, učiniti ljude osjetljivijima i ubuduće budnijima na pojavu takvog zla.

Je li pomoglo? Kako kojem dijelu svijeta.

Golema industrija smrti u današnjem je svijetu usitnjena na mnogo malih, vrlo raznovrsnih pogona.

Oni su na različitim razinama tehnologije ubijanja i perfidnosti metoda. Tako usitnjena ubijanja svijetu su lakše probavljiva, a mnogo ih je lakše i skriti, pogotovo od bezbrižnih turista koji žele uživati u ljetu bez opterećivanja lošim vijestima i jezivim slikama.

Usput, meni su smiješne te medijske ljetne sheme kada sve treba biti ležerno, prpošno, zabavno, lagano i za konzumente ne odveć zahtjevno. Kao da nas ostatak godine ubi velika pamet!

Magazin Time nije imao obzira prema ljetnim radostima bezbrižnijeg i bogatijeg dijela čovječanstva kada je neki dan na internetu objavio fotoreportažu s Mediterana.

Sud EU u presudi protiv Hrvatske ipak podsjeća da suverenost znači i slobodu prihvaćanja (…) Meni je nemoguće uživjeti se u strahove tih ljudi, Europa koju oni brane od utopljenika nije moja Europa. Takvi poput njih svako razmišljanje poput moga nazivaju moraliziranjem svisoka. A što oni nude? Demoraliziranje bešćutnošću

Tekst o dramatičnom spašavanju izbjeglica i još jednoj tragediji na moru između Libije i Italije ne bi dopro do većeg broja ljudi. Na takve smo priče i brojke već navikli.

U ovom slučaju, u silno dugačak gumeni čamac, kakvi se izgleda i izrađuju samo da bi se u njih potrpalo što više očajnih ljudi, ukrcala se 181 osoba. Nakon dana plovidbe, nisu daleko odmakli, a kada je do njih stigao spasilački brod “Otvorene ruke” španjolske volonterske humanitarne organizacije Proactiva, trinaestero ih je bilo mrtvo.

Vjerojatno u panici utopili su se ne vani u moru, nego na dnu čamca koji je propuštao. Među njima su bile i dvije trudne žene. Jedna od mrtvih žena bila je majka četvero djece, koja su spašena. Preživjeli i mrtvi većinom su iz Nigerije, Sudana i Gane.

U tekstu se navodi i broj poginulih i nestalih izbjeglica na Sredozemlju od početka ove godine: više od 2365. Nešto manje nego u isto doba prošle godine, u kojoj je dosegnut crni rekord s više od pet tisuća ljudi poginulih i nestalih u plavim mediteranskim dubinama.

Ova je priča odjeknula zbog fotografija koje su mnoge podsjetile na holokaust, na ona brda leševa iz koncentracijskih logora, tijela ljudi umorenih plinom, metkom, iscrpljivanjem i glađu.

Na brodu “Otvorene ruke” bio je španjolski fotoreporter Santi Palacios. Nipošto slučajno. Po obrazovanju je sociolog, a posljednje dvije godine izbjeglice su mu glavna tema. On ima ne samo sjajno fotografsko nego i duboko čovječno i suosjećajno oko. Ne zna se što je na njegovim fotografijama ove posljednje drame potresnije: poput upecanih riba mrtva tijela na dnu čamca ili preživjeli.

– Ovo je pakao na Zemlji – bile su riječi koje su fotoreporteru dolazile u svijest ne zbog pogleda na mrtve, nego dok je gledao u oči preživjelih.

Mrtvi su završili svoj put i svoju potragu za srećom i boljim životom. Pred spašenima je još mnogo postaja križnog puta tjeskobe i neizvjesnosti.

I što sada? Što sve to nama treba značiti? Hoće li od tih slika ti nevoljnici imati ikakve koristi? Ne znam. Ali, strašni prizori mogli bi učiniti nešto dobro za našu dušu i savjest koju treba protresti. Svijet ovo, Europa ono, a gdje smo mi u svemu tome? To je jedna važna točka u kojoj se razlikuju ljudi i svjetonazori.

Meni su smiješne te medijske ljetne sheme kada sve treba biti ležerno, prpošno, zabavno, lagano i za konzumente ne odveć zahtjevno. Kao da nas ostatak godine ubi velika pamet!

Postoji li kolektivna odgovornost? Ja vjerujem da postoji. Nije to krivnja. Premda, odgovorni smo i za pasivno sudioništvo. Uostalom, je li Santi Palacios vidio i snimio nesreću ili zločin?

Ako je zločin i ubojstvo, tko su ubojice?

Tko je te ljude, njihove zemlje i cijeli kontinent doveo u stanje u kojem se nalaze?

Imamo li mi ikakvog udjela u načinu života Europe koja se napljačkala afričkih blaga dok nije dosegla današnje blagostanje?

Čini li nas to što smo uglavnom i sami uvijek bili kolonizirani, a ne kolonizatori, nedužnima? Ili možda još obveznijima da, ako ništa drugo, barem suosjećamo s tim ljudima?

Saznajemo iz medija da Sredozemljem plove i neke drugačije udruge od “Proactive”. Brod je unajmila i udruga “Obrana Europe”. Oni ne isplovljavaju da bi spašavali i prihvaćali, nego sprečavali izbjeglice na putu prema sanjanoj Europi.

Meni je nemoguće uživjeti se u strahove tih ljudi, Europa koju oni brane od utopljenika nije moja Europa. Takvi poput njih svako razmišljanje poput moga nazivaju moraliziranjem svisoka. A što oni nude? Demoraliziranje bešćutnošću.

Sud Europske unije u presudi koju je ovih dana donio protiv Hrvatske kao da je dao za pravo Orbanovim metodama obrane Europe.

Ali, čak i u toj presudi državama se preporučuje solidarnost, upućuje ih se na “klauzulu suverenosti” koja im omogućuje da razmotre zahtjeve za međunarodnu zaštitu čak i ljudi bez valjanih viza i papira.

Ovo je pakao na Zemlji – bile su riječi koje su fotoreporteru dolazile u svijest ne zbog pogleda na mrtve, nego dok je gledao u oči preživjelih. Mrtvi su završili svoj put i svoju potragu za srećom i boljim životom. Pred spašenima je još mnogo postaja križnog puta tjeskobe i neizvjesnosti

Suverenost doista znači i slobodu da se prihvaća, na što suverenisti najčešće zaboravljaju.

Poslušao sam nizozemskog pisca i humanista Roba Riemena koji je nedavno, gostujući u Zagrebu, neprestano ponavljao: Treba čitati Camusa, čitajte “Kugu”.

Nakon mnogo godina vratio sam se tom romanu i tvrdim vam da je izvrsno ljetno štivo. Osobito uz obalu mora u kojem se, dok se mi brčkamo, utapaju tisuće ljudi.

Camus u “Kugi” novim moralistima naziva one koji govore “da ništa ne služi ničemu i da treba pokleknuti”.

S druge je strane plemeniti lik liječnika Rieuxa koji odbija ga se smatra herojem ili nadnaravno dobrim čovjekom. On kaže: “Nisam se još privikao gledati ljude koji umiru. I to je sve. Drugo ništa ne znam.”

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora