Različiti izdanci iz Abrahamova stabla: Goldstein i Schwartz

Uz smrt Mladena Schwartza, antipoda Slavka Goldsteina

Slučajnost i simbolika: kad je sahranjen Slavko Goldstein, umro je u Zagrebu još jedan Židov – Mladen Schwartz, bivši ”idejni vođa” Nove hrvatske desnice. On je u svemu bio Goldsteinov antipod: rabijatni antikomunist i antiliberal, koji je od devedesetih godina prošlog do prvog desetljeća novog stoljeća utisnuo Hrvatskoj žig neonacizma i desničarskog ekstremizma.

Mladen Schwartz, koji je bio utjelovljenje svih nacističkih, antisemitskih klišeja o ”tipičnom Židovu” – Čifutu, mogao je kontrakarirati Slavku Goldsteinu, svjesnom i ponosnom pripadniku židovske zajednice, jedino kao simbol židovske samomržnje (Jewish Self-hatred, Jüdischer Selbsthass).

Opaka je bila Schwartzova mladenačka odluka oživljavati tradicije zločinačkog režima i primjenjivati metode nasilne borbe protiv demokracije: Ma koliko krnja i krhka bila ta demokracija kasnih devedesetih godina prošloga stoljeća – ona je ipak bila na tragu povoljnog razvitka u otvoreno, liberalno društvo

Theodor Lessing je time obrazložio sklonost nekih Židova nacionalsocijalističkoj ”kaši” antisemitskih, ksenofobičnih, protuliberalnih, protusocijalističkih i rasističkih predrasuda.

Schwartz se iz jednog radikalizma, ljevičarskog (u vrijeme studija u Beogradu), ”preobratio” u agitatora konzervativne revolucije, političkog cilja neonacista i desničara.

”O mrtvima samo lijepo” i zato pokoj njegovoj duši, tim više što je umro gotovo u potpunom zaboravu.

No ipak – neka mi bude dozvoljeno sjećati se njega, jer njegova ”baština” nije pokopana zajedno s njim. Naprotiv – već je njegov ”Manifest diversizma” (što ga je vjerojatno malo tko pročitao), njegova objava rata ”ideologiji jednakosti” – urodio plodovima i začarao njegovu ciljnu skupinu – tvrdo jezgro buduće desničarske scene.

Schwartzova metoda – po uzoru na Hitlerove Jurišne odrede (SA) – bila je sa svojim ”pretorijancima” rastjerati skupove lijevih i liberalnih stranaka, interesnih grupica, a zagalamivši o ”izdajicama Hrvatske” isprovocirao bi hrvanje s organima sigurnosti, koji su imali muke to društvo izbaciti iz dvorana.

Sastavio je podugačke popise svojih neprijatelja: pored Židova (deklariranih i onih koje je on proglasio Židovima) i Srba, feministica, lezbijki i homoseksualaca, te transgender osoba, naročito ”omiljene” mete bili su mu ”koncilski katolici”. Njima je Schwartz spočitavao neposluh dogmama – dogme su za autoritarne duše naprosto Alfa i Omega. Sumnjao je da namjeravaju sazvati čak Treći vatikanski koncil, iako je njemu već i Drugi bio ”đavolsko djelo”.

Nikad nisam bila sigurna vjeruje li Mladen Schwartz u stvarno neprijateljstvo svojih fantomskih neprijatelja, kopira li samo svoje nacističke uzore ili mu je stalo samo do provokacije pod geslom ”Glavno da se o meni priča, pa makar i loše” (pokojni austrijski slobodarski političar Joerg Haider mogao mu je u tome biti uzor).

A možda je to za nj tek metoda kako vući za nos društvo o kojem je bio sklon misliti sve najgore.

Slučajnost i simbolika: kad je sahranjen Slavko Goldstein, umro je u Zagrebu još jedan Židov – Mladen Schwartz, bivši ”idejni vođa” Nove hrvatske desnice. On je u svemu bio Goldsteinov antipod: rabijatni antikomunist i antiliberal, koji je od devedesetih godina prošlog do prvog desetljeća novog stoljeća utisnuo Hrvatskoj žig neonacizma i desničarskog ekstremizma

Bezazlena ta Schwartzova produkcija neprijatelja nije bila – neki bi pripadnici njegove sljedbe zorno pokazivali da s proglašenim neprijateljima misle ozbiljno.

Opaka je bila Schwartzova mladenačka odluka oživljavati tradicije zločinačkog režima i primjenjivati metode nasilne borbe protiv demokracije: Ma koliko krnja i krhka bila ta demokracija kasnih devedesetih godina prošloga stoljeća – ona je ipak bila na tragu povoljnog razvitka u otvoreno, liberalno društvo.

Schwarzova sklonost nasilju marginalizirala je njega – no verbalno nasilje i sklonost lupetanju bez smisla i sadržaja – to je postalo tradicijom i gotovo normom ponašanja, tako da za hrvatsku javnost vrijedi nalaz filozofa Petra Sloterdijka: ”Temeljni problem politike je glupost”.

Činjenice? Provjere? Ne. Izmisli glasinu i ponavljaj je, ponavljaj i ponavljaj –  ne mora biti utemeljena. Ljudi joj vjeruju, jer ponavljanjem svaka besmislica postaje činjenicom.

Dokaz (još jednom) – Istambulska deklaracija. Nedavno je neka župa (nisam uspjela uhvatiti vijest gdje i koja župa) organizirala demonstracije vjernika protiv njezinog usvajanja jer: ”Ona promiče homoseksualnost i transseksualnost, i pobačaj, i …itd. itd.”

Sudionici: žene srednjih i poodmaklih godina, koje školsko dijete, nekolicina muškaraca zrelijih godina. Njima očito nije nitko trebao ništa objašnjavati.

Kad je župnik rekao da je to tako, onda je to njima bilo tako i to toliko sigurno kao što možete biti sigurni da olovka pada na pod kad je ispustite iz ruke.

Prema gore ne pada.

”Iskustvo i navika” – tako je filozofirao Hume – ”stvaraju izvjesnost i dopuštaju nam rutinsko obavljanje svakodnevnih poslova. I na taj način naučiš ljude vjerovati, slušati i djelovati, a da ne traže obrazloženja. Ta ni zakone prirode ne obrazlažeš. Znaš da će sunce zalaziti i ponovo izlaziti”. Tim je primjerom Hume ”obrazložio” zašto se čovjek mirno može dati na počinak.

Pokojni Schwartz je ocjenu ”izdajice Hrvatske” koristio do iznemoglosti, za sve svoje neistomišljenike iz ma bilo kojega razloga.

”Izdajica Hrvatske” nikada nije bila bezazlena psovka; i kad nije plašila, bolno je pogodila oklevetanoga. Nisu bezazleni ni verbalni izgredi protiv osoba ”alternativnih opredjeljenja” ili sklonosti

”Izdajica Hrvatske” nikada nije bila bezazlena psovka; i kad nije plašila, bolno je pogodila oklevetanoga. Nisu bezazleni ni verbalni izgredi protiv osoba ”alternativnih opredjeljenja” ili sklonosti.

Fake news o nekom dokumentu, što ga iz redova spomenutih župljana-demonstranata jamačno nitko nije do kraja – ako uopće jest – pročitao, u tili čas postaju ”činjenicama” – o liberalima u Bruxellesu koji kršćansku kulturu uništavaju promicanjem homoseksualnosti.

To je i facit još jedne od televizijskih rasprava o toj deklaraciji za koju znalci, nakon i letimičnog čitanja, moraju priznati da u središtu pažnje ima suzbijanje nasilja, a ne promidžbu nekog liberalizma ili libertinističkih stilova.

Schwartzova opsjednutost ”dogmom” – dogma je za nj bila lakmus-papir za pravog ili lažnog vjernika, no to zacijelo nije njegov ”izum”, nego konstanta vjerničkog uvjerenja – proizlazila je iz njegove odbojnosti prema jednakosti: On, koji je sanjao društvo elite – aristokracije i podanika – mogao je podrediti svoju sredinu samo shemi ”zapovijedati i pokorno slušati”.

Kao što zaključujem iz nekih poruka s Facebooka (prigodom katalonskih događaja), taj model društva se nekim njegovim članovima čini Bogom danim i nezaobilaznim pravilom za funkcioniranje društva i države.

Mladen Schwartz, koji je bio utjelovljenje svih nacističkih, antisemitskih klišeja o ”tipičnom Židovu” – Čifutu, mogao je kontrakarirati Slavku Goldsteinu, svjesnom i ponosnom pripadniku židovske zajednice, jedino kao simbol židovske samomržnje

To im zvuči vrlo razborito i nedvojbeno funkcionalno, te ne troše ni jednu misao na to da lupetaju ono što im netko zadaje. Nije im bitno drže li se činjenica ili fakesa.

Čudi me kako se i vjernici lako daju vrbovati kad ih njihovi župnici ”zlorabe” za demonstracije.

Vjernost Bibliji ili Svetom Pismu – u Schwartzovoj dikciji ”sukladnost dogmi“ – u stvari je bojažljivo i rezignirano nazadovanje iz straha od ili odbojnosti prema pluralizmu u društvu.

U jednom od nekrologa Mladenu Schwartzu autor je ustvrdio da je pokojnik, iako je umro nakon mnogo godina zaborava i povučenosti, zapravo ”preteča današnjeg hrvatskog političkog mainstreama”, desničarskog ekstremizma.

Da je posijao kobno sjeme i pružio opasan model ponašanja izvan je sumnje. Da je imao dobre namjere, ali iskrivljenu optiku – u to treba vjerovati.

Schwartz i Goldstein: koliko različitih izdanaka iz Abrahamova stabla!

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora