novinarstvo s potpisom
U četvrtak, 16. svibnja 1991., beogradski dnevnik Borba objavio je komentar koji se mnogima mogao učiniti katastrofičkim novinarskim pretjerivanjem, premda je nasilje bilo već počelo. ”Čitatelji će sami prosuditi da li se sve to autoru ovih redaka samo priviđa, ili netko zaista sistematskim širenjem nacionalne, rasne i vjerske mržnje priprema svoje sljedbenike za rat i masovne zločine?”, piše novinar Mirko Klarin u komentaru ”Nuernberg sada!”.
I nastavlja: ”Ako čitatelji zaključe da postoji osnovana sumnja da netko ovdje planira i priprema rat, zagovara masovna zvjerstva i izaziva nacionalnu, vjersku i rasnu mržnju, nema razloga da se ‘mini Yu-Nürnberg’ ostavlja ‘za poslije’. Bilo bi mnogo ekonomičnije da se to izvede ‘prije’, odnosno ‘umjesto’. Uštedjeli bi se mnogi ljudski životi i silna materijalna dobra. A i eventualne presude bi, svakako, bile neusporedivo blaže danas nego kada bi im se – ne daj Bože – sudilo poslije šest mjeseci ili šest godina sveopćeg građanskog rata. Sada bi se, još uvijek, neki mogli vaditi na smanjenu uračunljivost i odgovornost, dok bi to – poslije desetina ili stotina hiljada mrtvih – bilo znatno teže”.
”Ne daj Bože”, piše Klarin. Ali – dao je Bog, možemo danas gorko i bolno komentirati. Iz tog se teksta ostvarilo najgore, ono što ni sam autor, kako ton članka sugerira, nije vjerovao da hoće: rat, krenuvši iz Srbije, nije trajao šest, nego devet godina, da pohara Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo.
Ubijeno je gotovo 150 tisuća ljudi, ranjeno višestruko više, zemlje zahvaćene njime bačene su desetljećima unatrag, a mržnja danas možda je još snažnija i, što je još opasnije, uvelike institucionalizirana.
Sud je ipak osnovan – ali ”poslije”.
Antonio Cassesse, prvi predsjednik Haškoga suda, u svojoj knjizi ”Put prema Haagu” iz 1996., piše kako je ”prijedlog za osnivanje međunarodnog suda koji bi kaznio ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji prvi iznio vodeći tamošnji novinar Mirko Klarin”. ”Nažalost, ostao je to ‘vox clamantis in deserto’ – ‘glas vapijućeg u pustinji”’, konstatirao je Cassesse.
Četvrt stoljeća kasnije – poslije Vukovara, Sarajeva, Mostara, Srebrenice, Kosova; poslije svih onih ”velikih” i ”malih” zločina što upotpunjuju istinu iza tih simboličkih točaka patnje, razaranja i nasilja – čini se sve očitijim da je glas poput Klarinova, glas protiv rata i nasilja, i danas – ”vox clamantis in deserto”.
Sud, istina, postoji, i mnoge su presude donesene, ali jesu li otklonile mržnju? I njezine uzroke? I ako nisu, zašto nisu? Tko je tome kriv?
Krivi su, kratko i jasno, političari, kao što su političari krivi što je rat uopće bio i počeo.
Ne treba mistificirati i zaodijevati istinu populističkim maglama: političarima nije posao da ugađaju rulji, nego da čuvaju mir i omogućuju blagostanje.
U bivšoj Jugoslaviji tada, i u novim državama danas, političari najčešće ne čine ništa drugo nego ugađaju rulji – dokazi za to opsjedaju nas evo već četvrt stoljeća, još i od prije vremena kada su ”glasovi vapijućih u pustinji” tražili da se ludilo zaustavi, ako treba, i osnivanjem međunarodnoga suda.
Sud danas imamo, ali kao da bismo ga najradije neopazice zaobišli, samo ne znamo kako.
Hrvatska, na primjer, surađivala je dok je morala, premda i to nasilu, a sada kad više ne mora – kada je, je li, postala civilizirana članica EU-a – sada više ne surađuje. Dapače, njezini političari čine što god mogu da spriječe sud da završi svoj posao.
Predsjednica Republike javno govori kako bi trebala izgledati presuda za ”Herceg-Bosnu”. Prije dvije godine, vlada Zorana Milanovića odbacila je suradnju s BiH, želeći zaustaviti kažnjavanje ”naših” zločina u toj zemlji.
Glavni haški tužitelj Serge Brammertz govorit će o tome za mjesec dana pred Vijećem sigurnosti UN-a.
Ali koga briga: pa nismo mi, je li, banana država da sudimo ”našima”!
Ne, mi smo elita, članica EU-a, a u takvome se društvu nepristojne stvari ne spominju – to, recimo, da su baš ti ”naši” muslimane u Mostaru slali kao žive štitove pred puške Armije BiH, a istočni Mostar, Stolac i Počitelj sravnili sa zemljom.
Pa ipak, nije sud bio uzalud. Usprkos ratnome ludilu, koje se u svim ovim državama i danas proglašava vrhuncem nacionalnog ponosa i slave, Haški je sud do zapanjujućih detalja rekonstruirao kakvo se zapravo jezivo krvoproliće dogodilo.
Ako je ikad ijedan rat temeljito dokumentiran, temeljito su dokumentirani ratovi u Hrvatskoj, u Bosni i na Kosovu.
Utoliko, ”glas vapijućeg u pustinji” od 16. svibnja 1991, kao i svi slični glasovi, nisu ječali baš sasvim uzalud: ako i nisu uspjeli spriječiti ono na što je njihov bolni Kasandrin glas upozoravao – jer kako da spriječe? – oni su radili na istini, a rade i danas.
Mirko Klarin, primjerice, svojim je novinarskim radom minuciozno dokumentirao rad Haškoga suda. Njegova agencija Sense upravo sistematizira i objavljuje svoju monumentalnu arhivu; protekloga tjedna u Puli je otvorila Centar za tranzicijsku pravdu, malo ali važno mjesto iz kojega istinu nitko više neće protjerati.
Čovjek može što može, a Mirko Klarin i mirotvorci poput njega danas ipak mogu reći: ”Za gospodare rata stvorili smo ‘Nürnberg zauvijek’. Ubijati su nažalost mogli, ali negirati vlastito ubijanje – e, to neće moći. Nikada, nikada više”.
(Prenosimo s portala Novoga lista).