Hvalisanje je početak sramote

Hvalisanje je, veli izreka, uvijek početak sramote. Nevjerojatna je ta količina samodopadnosti kojom dužnosnici HDZ-a, i bivši i sadašnji, istupaju u javnosti. Nekadašnji na saborskome Povjerenstvu za Agrokor, a sadašnji na sjednicama Parlamenta i Vlade.

Uzmimo samo za primjer Borislava Škegru, nekadašnjega potpredsjednika Vlade zaduženog za gospodarstvo. Da ne povjeruješ što taj čovjek govori. Veli on kako maltene oduvijek govori da je upravo “privatizacija spasila Hrvatsku” te da je sve drugo bjesomučna propaganda.

Bilo bi jako zanimljivo čuti što o tom Škegrinu “spašavanju” misle radnice zagrebačkog “Kamenskog”, sinjske “Dalmatinke”, riječke “Jugolinije” i inih perjanica socijalističkog gospodarstva. Tvrtki koje su poslovale tako da su ne samo svojim radnicima mogle kupovati nove stanove, već i graditi elitna odmarališta, sportske terene, škole, kuglane i bazene – a nestale su preko noći.

Uzmimo samo za primjer Borislava Škegru, nekadašnjega potpredsjednika Vlade zaduženog za gospodarstvo. Da ne povjeruješ što taj čovjek govori. Veli on kako maltene oduvijek govori da je upravo “privatizacija spasila Hrvatsku” te da je sve drugo bjesomučna propaganda

Šaptom su padale u vremenima privatizacije.

Spas, veli Škegro. Da spas, ali samo za HDZ i njegove dužnosnike koji su obilato “naplaćivali” usluge novim vlasnicima koji su po pogonima sijali pustoš i bijedu stečaja.

Dok sluša to besramno hvalisanje i hvastanje principijelnošću, stavovima, znanjem i rezultatima, čovjek bi pomislio da su u najmanju ruku vodili ili da još uvijek vode državna tijela Njemačke, Finske, Švedske – a ne ove sirotice Hrvatske.

Zemljice iz koje mladi glavom bez obzira bježe svim prijevoznim sredstvima. Odlaze ne bi li izbjegli siromaštvo kakvo smo do jučer gledali samo na TV ekranima, u reportažama o Kongu, Burundiju, Zimbabveu…

Mislite da pretjerujem?

Pa više ne možete posjetiti ni jedan trgovački centar, dućan, a da vas i na ulazu i na izlazu ne dočeka beskućnik s naramkom “Uličnih svjetiljki”, novina od kojih živi. Odnedavno u Rijeci susrećemo i zagrebačke beskućnike s njihovim novinama, ali i lažne prodavače koji na frekventnim punktovima skupljaju odbačene primjerke i preprodaju ih. Tuga i jad.

Ne možete sjesti na kavu na otvorenome (unutra ih ne puštaju), a da vas netko ne moli dvije, pet ili deset kuna jer je gladan. Svako gradsko parkiralište ima svog “prometnika” koji će vas, za “kovanicu s medom”, usmjeravati ka mjestu koje se upravo oslobodilo, a svaka pošta škrabicu u koju ubacujemo sitniš namijenjen siromašnim učenicima i studentima. Poštanski sandučići prepuni su upita za pomoć bolesnima, odbačenima i siromašnima.

Dok sluša to besramno hvalisanje i hvastanje principijelnošću, stavovima, znanjem i rezultatima, čovjek bi pomislio da su u najmanju ruku vodili ili da još uvijek vode državna tijela Njemačke, Finske, Švedske – a ne ove sirotice Hrvatske. Zemljice iz koje mladi glavom bez obzira bježe svim prijevoznim sredstvima

Kreativno je lice bijede. Ima bezbroj varijanti.

Prosjaci i prosjačenje, u ovom ili onom obliku, postali su nam svakodnevica na koju više i ne reagiramo. Barem ne emotivno kao u početku. Više nema tko puniti socijalne samoposluge u Slavoniji.

Dubrovčani prikupljaju pomoć u hrani i higijenskim potrepštinama za stanovnike regionalnog centra onog dijela zemlje koji se do jučer nazivao žitnicom domovine. Za Osijek. Za Osječane za koje ni u najgoroj noćnoj mori nismo mogli pomisliti da će biti gladni.

Gade mi se zato svi ti samodopadni likovi iz prošlosti i sadašnjosti koji bez imalo srama i nelagode govore o postignućima. O uspjehu i rastu. Ti zaljubljenici u sebe i svoje. Za sedam, osam ili deset prosječnih mirovina mjesečno prodaju maglu građanima umornima od svakodnevnog iščekivanja boljeg sutra. Umornih od njihovih neuspjeha i vlastite bijede.

Dvadeset posto današnjeg stanovništva Hrvatske u riziku je od siromaštva ili siromašno. Zima je na vratima, a svaki deseti građanin Lijepe naše neće se uopće grijati jer jednostavno nema novca za račune koji neprestano rastu.

Strahuju ljudi da će zbog neplaćenih obveza ostati bez stana dobivenog jednom davno od Jugolinije, Kamenskoga, Dalmatinke… Radije će se umotati u deku ili čekati proljeće u toplini trgovačkih centara u kojima ništa ne kupuju, nego da izgube krov nad glavom.

Posebno je teško najstarijima jer prosječna mirovina u nas još nije dosegla dvije i pol tisuće kuna – jedva nešto više od tristo eura. Najviše je penzionera s upravo takvim mirovinama da se njihovi korisnici svaki mjesec iznova moraju odlučiti hoće li narednih trideset dana jesti ili plaćati režije. Jedno i drugo teško mogu skupa.

Dobra, stara, tipično hadezeovska zamjena teza. Nije kriv stvarni krivac, već oni koji na nepravilnosti ukazuju. Ne brine Plenkovića rejting Vlade. Činjenica da njih i smjer kojim idu podržava sve manje građana. Nisu zabrinuti jer iz rukava uvijek mogu izvući nekog novog ucijenjenog zastupnika

Svaki puta kad slušam Andreja Plenkovića, tu lošu, nadmenu kopiju Ive Sanadera, kako nipodaštava, obezvređuje i podcjenjuje svaki upit i primjedbu oporbe, kako docira i uživa u samom sebi i svojim ispraznim, od sadržaja očišćenim govorima, pomislim kako nema nade za nas. Vladajuća stranka k’o na traci štanca jedne te iste likove bez mrve empatije i suosjećanja za narod koji ih je izabrao. Za one koje vode.

Samodopadno, jednako onako kao što je istupao neki dan u Saboru, u četvrtak je Plenković na Vladi slavodobitno ustvrdio kako se u “raspravi pokazalo da su argumenti koje su stavili na stol čvrsti, postojani, konzistentni dok drugi “mijenjaju ploču kako vrijeme odmiče!” Nabrajao je još štošta o stabilnosti gospodarstva, financija i radnih mjesta. Nije se dalo slušati.

Hvalio se mogućim refinanciranjem duga o kojem u Frankfurtu i Londonu pregovara ministar Zdravko Marić (tko zna hoće li posjetiti Gazdu u Londonu). Opijen “pobjedom” u Saboru sam je sebe i svoje nazvao ozbiljnom parlamentarnom većinom, koja eto vodi računa o međunarodnom ugledu zemlje (???). Oporbu je naravno optužio za lakonsko posezanje za izglasavanjem nepovjerenja Vladi, koje je moglo ugroziti internacionalni rejting Hrvatske.

Dobra, stara, tipično hadezeovska zamjena teza. Nije kriv stvarni krivac, već oni koji na nepravilnosti ukazuju. Ne brine Plenkovića rejting Vlade. Činjenica da njih i smjer kojim idu podržava sve manje građana. Nisu zabrinuti jer iz rukava uvijek mogu izvući nekog novog ucijenjenog zastupnika.

Sve dok mogu kupovati neke nove sauche, lagat će i kovati sami sebe u zvijezde, nesvjesni da je to početak sramote o kojoj će svjedočiti za koju godinu na nekim novim povjerenstvima.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora