novinarstvo s potpisom
Stiže novi izbjeglički val. Kada sam uoči onog ”našeg” vrućeg ljeta, imao sam tada kolumnu na portalu HRT-a, upozorio da na vrata Hrvatske stižu deseci tisuća izbjeglica, HRT to nije želio objaviti. Sada, pak, kada nekih 50 tisuća ljudi (vjerojatno će to biti više) forsira granice Bosne i Hercegovine ili će to uskoro činiti (kriza je već počela i nevladine organizacije uz Crveni križ nešto pokušavaju učiniti udomljavanjem u kampu kod Mostara), HTV šalje signale da bi stvar mogla zagustiti.
Prilika je ovo da ponovimo riječi ravnatelja Isusovačke službe za izbjeglice Tvrtka Baruna:
“Jasno je kako u cijeloj Europi, ne samo u Hrvatskoj, političke institucije stvaraju i potiču antimigrantsko raspoloženje i intenzivno rade na restrikciji europskog sustava azila. Vrijeme politike solidarnosti s izbjeglicama odavno je završilo.
Problem je da se ovdje, između ostalog, radi o izbjeglicama koje dolaze iz ratom zahvaćenih područja kao što su Sirija ili Irak, o osobama s teškim invaliditetom, starijim i bolesnim osobama te samohranim roditeljima s djecom.
To su ljudi za koje je Hrvatska odgovorna prema hrvatskim zakonima, međunarodnom pravu, ali i moralno. Zato ćemo i nadalje zagovarati transparentnost donošenja odluka o međunarodnoj zaštiti i pravo izbjeglica na sigurnost i zaštitu”.
Već duže se družim s izbjeglicama koje su u Zagrebu ili prolaze kroz ovaj grad. Najdarovitiji među njima, veseli Afganistanci, jer im je jasno da ih Hrvatska ne zarezuje, odmore se, naspavaju, nahrane i idu dalje. Upoznao sam divne ljude, neki su tu bili i po godinu dana i vrlo dobro savladali naš jezik.
Njihov optimizam je zaista zadivljujući bez obzira na to što na njemu oni sami inzistiraju. Javnost, ona koja je željela čuti, saznala je za njihove tegobe. A kada spominjem Afganistance, znajmo i to da zemlje EU tvrde da je u njihovoj domovini situacija ”OK”, pa ih vraćaju doma, a tamo ih talibani likvidiraju kao izdajice i ”dezertere”.
Ali ovdje govorim i o Sirijcima, Irancima, Iračanima i drugima.
Izgubili su dom, to jest dobro poznati svakodnevni život. Izgubili su svoja zanimanja, to jest izvjesnost da u ovome svijetu ima neke koristi od njih. Izgubili su svoj jezik i s njime prirodnost reakcija, gesta i spontanost u izražavanju osjećaja.
Kaže papa Franjo da posebnu pažnju treba posvetiti muškarcima, ženama i djeci koji bježe od sukobâ, nasiljâ i progonstava.
Zar smo zaboravili i zar tako brzo zaboravljamo one koji su izgubili život na moru i u iscrpljujućim putovanjima kopnom? Njihova povijest patnje i nade može postati prilika za bratski susret i istinsko uzajamno upoznavanje.
Iz osobnog vam iskustva govorim, vidio sam to u mnogim slučajevima: susret s izbjeglicama raspršuje strah i izopačene ideologije te postaje čimbenik ljudskog rasta i razvoja koji može stvoriti prostor osjećajima otvorenosti i gradnji mostova.
Da podsjetim, papa Franjo je rekao da je ne primiti izbjeglicu ravno ratnom zločinu. Ne, ne pušem na hladno. Pokušavam gledati nekoliko koraka unaprijed.
Želim na vrijeme dići glas i zamoliti svoje sugrađane da ne nasjedaju histeriji, da ne dopuste govor mržnje u obiteljima, na poslu, u prijateljskim krugovima ili u kafićima uz pivo.
Kolegice i kolege urednike još jednom molim da ne dopuste takav mrziteljski diskurs pod člancima o izbjeglicama. Aktiviste civilnog društva da se pripreme ako nastupi dan kada će se opet morati reći NE gaziteljima ljudskih prava i sloboda. Vjerske čelnike da ne budu stidljivi tumači Božjeg milosrđa, već vatreni zagovornici pravde i mira kakogod Boga nazivali ili mu se molili.
Nešto što sam jako dobro naučio stasajući kao aktivist i novinar pod posljednjom argentinskom vojnom diktaturom je da je najgore što se događa okrutnim vladarima (Kolinda Grabar-Kitarović se već takvom pokazala) da ih se razgoliti i pokaže upravo onakvima kakvi jesu – okrutnima i bešćutnima.
Naučio sam da se pravo novinarstvo od lošega razlikuje po tome da pravo vježba neku posebnu vrstu građanske osvete tako što ih prikazuje baš u najrealnijem svjetlu. U ovoj kolumni to činim već 23 godine i još jednom obećavam činiti i dalje.
”Što učiniste jednom od ovih najmanjih, meni učiniste”, rekao je Isus Krist. A meni je to relevantnije od možebitne i pokazane HDZ-ovske orbanovštine. Jedini pravi lijek protiv HDZ-ove histerije je solidarnost.
Ne postoji knjiga koja bi mogla sažeti sve komplicirane povijesti koje upravo prolaze kroz naš teritorij, a kamoli novinska kolumna koja bi obrazložila tko nam sve dolazi i zašto. Ali u jedno sam apsolutno siguran: možeš biti čovjek ili postati gnjida. Meni se HDZ od početka nije sviđao, pa im sasvim sigurno neću pljeskati sada kada se pokazuju onakvima kakvima ih pošten novinar mora prepoznati – kao gnjide.
Zajedništvo europskih naroda se raspalo onoga časa kada su dopustili i zato što su dopustili da najslabiji među njima bude isključen i progonjen. Bilo je to tada kada su se proganjali Židovi, a zbit će se pred našim očima i zbiva se kad zatvaramo srca pred izbjeglicama.
Tijekom zime smo pratili kako su se izbjeglice probijale preko tankog dijela Hrvatske, forsirale rijeku i ulazile u Sloveniju. Neke su i smrtno stradale. Smrtno je stradala i curica pod naletom vlaka nakon što je policija nju i njenu obitelj natjerala da idu natrag u Srbiju po tračnicama.
Već sutra se naša zemlja opet može naći pred iskušenjem, a Ranko Ostojić nije ministar unutarnjih poslova.