novinarstvo s potpisom
HĆI MOJA TANKA JELVICE MOJA… LEPA I SRDAČNA ROŽICE MOJA… RANO MOJA… LEPA NAŠA NEVESTICE PREZ OŽENJE… OKRUNJENA MLADOST TVOJA… GRANČICE MOJA… VEL A NADIJO MOJA… JUBEZNIVA SRDAČNA RANIJE MOJA… DA ĆU JA TEBE DO GROBIĆA SPROVAJAT I TVOJA MRZLA LIŠCA OBUŠEVAT… DAŠA MOJA DUŠA MOJA…
Napisah jednom, Dašjenjka, kako se ćuti cvrkut crkotine civilizacije, ali dok smo se zanosili nadom i ljudskom mjerom, ti si znala i pisala neumitnost, a onda je novi soj, novi rod, nova biološka jedinica, entitet milenijski podijelio jogurte, pa prepriječio nam živote balvanima, a dok Jura Stublić pjeva ”E moj druže beogradski”, Slavonijom sela gore…
Pakuješ svoju sirotinju u dva-tri kofera, pa Mašu na krkač, pa ala biž ća kako ča ti otac biža ća i onda u djetinjastome cvrkutu postmodernizma i štektanju kalaša i liberaloidnom blebetanju sloboda i urlikanju militar-nacionalizama i dok masni mačak Tom juriša, a Jerry mišić biž ća u mišju rupu, zaliješ nas sve romanesknim slapovima našeg europskog, bjelačkog, kršćanskoga istočnog grijeha, našeg milenijskoga lova na Vječnog Žida.
Mi šutimo i trpimo, poneko jaukne, poneko urlikne, džaba.
Daša Amazonka, rafli gole statistike i suhoparnog dokumenta, arhivi se tresu u strahu: ajoj dolazi Daša, sad će opet tu nešto kopati, a tko kopa, taj iskopa. Zar nije razumnije biti politički korektan i uzdržano efektan i moralno defektan?
Grmi Daša na Forumu Tomizza 2016: ”U Europi vlada tabu u vezi s riječju ‘fašizam’ kada se ona odnosi na današnje političke i druge pojave. Postoje desni ekstremizam, radikalna desnica, populizam, desničarski populizam, ali fašizam: ‘nemojte tako’, ‘pa, živimo u demokraciji!’, ‘to su periferne, marginalne pojave, neinstitucionalne’. Vrijeme je sve te prirepke nedemokratske ideologije nazvati onim što jesu: fašističke. Oni nisu elementi fašizma, oni jesu fašizam”.
I sjećam se kako sam ti jedne noći u Rijeci govorio Jesenjina, a ti u sedmom nebu, a ja u empireju: znam, mila, da ti se priviđa kako me ubijaju: tejbja často viditsja ondo i tož, budto ktoto mnje v kabackoj drakje sadanul pod sjerce finskij nož…
Grmi Daša naše istine od kojih bježimo u mišje rupe, ona je Temida ovih naših kultura, europske kulture, demokratske antifašističke kulture – samo što ona nema povez na očima i nema mač u ruci, ali zato je njena riječ oštrija od mača, nemilosrdno romansirajući užasne dokumente i statistiku genocida – imena i prezimena na tisuće otete plavooke djece židovske i slavenske da budu temelj arijske rase. Imena i prezimena stotina kršćanskih svećenika umorenih u nacističkim konclogorima.
Imena milijuna Židova kratkim postupkom ognja poslatih u Tomizzin bolji život.
Daša, Istrijanka, Dalmatinka, Zagrepčanka, Beograđanka, Rovinježa, Kanađanka, Riječanka, Fijumanka…
Očevi su nam se borili protiv fašizma, donijeli Pazinske odluke 1943., njihovu borbu nosimo u duši, u krvi, u peru, zauvijek. Svoga oca jedva pamtim, s njenim sam drugovao i uputio mu posljednje slovo, kao što sad moram njegovoj kćeri, apsurd, jer moj je red bio prije njenoga, ali smrt uzima najprije one najbolje od nas:
Lipi muoji ljudi, a štijte, nu, ča nan piše naša Daša, namisto ča su rekle peršuone de due soldi ča su hi puni đornali i portali. Daša Drndić nan piše suhu istinu: nema onih šekspirskih ”ifs &buts“ (ako i ali), nego dreto u lice.
Štijte Dašu, ne bude nan laglje, ma ćemo se zdricati i znati živiti i priživiti, niš ni za vajk, čovik je jači nego stina – samo da se makne.
Ne mogu ti, Dašo, ništa reći nego Majakovskoga ”kot tam prjamoj šagajet? Ljeva! Ljeva, Ljeva”, jer ostaješ naš Dsonnenschein, SUNCA SJAJ I MOŽDA MRVICA TVOG NEUMOLJIVOGA PRKOSA DOPADNE I PONEKOG OD NAS.
ALA ZBOGUN LIPA MUOJA TANKOVITA TER NEGO STRUOJNA I VISOVITA I VILOVITA.
CIAO, MIA BELLA!!
BELLA!
CIAO.
(Govor na ispraćaju Daše Drndić, Krematorij, Zagreb, 12. lipnja 2018.)