Josip Bozanić je politbiro, predsjednik ideološke komisije

U okviru kolegija o povijesti hrvatskoga filma, splitskim studenticama i studentima svake godine prikazujem jedan od klasičnih dokumentaraca jugoslavenskoga crnog vala. To su “Specijalni vlakovi” Krste Papića iz 1972.

Papićev crnovalovski dokumentarac prati organizirani prijevoz jugoslavenskih radnika koji odlaze na rad u tadašnju SR Njemačku. Sa svirepim, ogorčenim sarkazmom Papić u filmu prati kako tadašnja SFR Jugoslavija “izvozi” vlastite ljude, ili – mi bismo danas rekli – demografski potencijal. Prati liječničke preglede i administrativnu proceduru, a potom se premješta u sam vlak u kojem Papić intervjuira desetke budućih gastarbajtera.

Ono što ponajviše iznenađuje današnjega gledatelja filma potreba je budućih emigranata da režiseru i filmskoj ekipi naglase svoj patriotizam. Bosanski, srbijanski i sjevernohrvatski iseljenici trse se u dokumentarističku kameru naglasiti kako “oni i dalje ostaju Jugoslaveni”, kako “vole Jugoslaviju” te kako “zahvaljuju Bogu i drugu Titi” što je “ovo isposlovao”. Budući gastarbajteri kao da se silno trse uvjeriti filmaše da to što oni odlaze nije znak nelojalnosti.

Ljudi koji danas odlaze, odlaze nerijetko iz istih onih razloga zbog kojih su odlazili 1972. Odlaze jer im je ovo društvo – onakvo kakvo je postalo – tuđe, nesimpatično i odbojno, jer ih guši i ulijeva im strepnju. Bozanić, međutim, za njihove strepnje i tjeskobe nema razumijevanja, barem ne onog i onakvog kakvog ima za one koji su odlazili 1972. Zašto?

Godine 1972., kad Papić snima taj film, gastarbajterstvo je već toliko uzelo maha, da je poprimilo razmjere društvenoga skandala.

Društvo koje se legitimiralo time što je ljudima dalo rada i kruha suočilo se s time da brojnu baby-boomersku demografiju nije imalo gdje zaposliti. Taj problem Jugoslavija je riješila time da je višak ljudi izvezla, što se i tada doživljavalo kao dokaz neuspjeha. A sama vlast taj je neuspjeh ušuškavala u pamuk verbalnoga samozavaravanja: emigranti nisu bili emigranti, oni su bili “radnici na privremenom radu u inozemstvu”, a da bi naglasile tu “privremenost”, vlasti su ih čak vodile na popisima stanovništva.

Vlast je živjela u leksičkom i administrativnom poricanju, zabašurujući skandal, ponajprije zato što je bila svjesna da je za problem – kriva.

Da je kriva – dakle – ona sama. A da nisu krivi ljudi koji odlaze.

Jer – čak ni tada, u vrijeme kad se itekako mahalo topuzom ideološke lojalnosti – nikom u centralnom komitetu, saveznom izvršnom vijeću ili vijeću federacije nije ni u ognjici palo na pamet emigrante optuživati kao izdajice.

Nitko od tadašnje oligarhije moći nije bio toliko lakomisleno drzak da prigovara da među iseljenicima “ima onih koji mogu birati, a koji svojim ostankom pomažu i drugima”.

Nitko se nije odvažio propovijedati “da se ljubav toliko puta očituje ostajanjem”, niti se usudio iseljenike koriti ideološkom mobilizacijom, tvrdnjom da je “za nas komuniste ostajanje, ostajanje i uz druge ljude, ostajanje u svome pozivu, ostajanje uz Domovinu”.

Nitko nije bio drzak – tada. Ali, danas je drukčije. Danas se našao jedan čovjek koji je sebi uzeo za pravo da desetine tisuća iseljenika kori zbog manjka patriotizma. A taj se čovjek zove Josip Bozanić.

Zagrebački je nadbiskup, naime, početkom prošlog tjedna u Crkvi sv. Marka pred političkim uzvanicima održao svoju tradicionalnu ”misu za domovinu”. Na toj misi održao je i uvriježenu političku propovijed kroz koju se – kako to obično biva s Bozanićevim propovijedima – bilo teško probiti.

Bosanski, srbijanski i sjevernohrvatski iseljenici trse se u dokumentarističku kameru naglasiti kako “oni i dalje ostaju Jugoslaveni”, kako “vole Jugoslaviju” te kako “zahvaljuju Bogu i drugu Titi” što je “ovo isposlovao”. Budući gastarbajteri kao da se silno trse uvjeriti filmaše da to što oni odlaze nije znak nelojalnosti

Bozanićevi “referati” inače su teško štivo, napisani su dosadnim i kriptičkim stilom, puni zaobilaznih fraza i kvrgavih konstrukcija, pa vjerojatno nisam jedini kojeg taj metajezik zamumuljenosti podsjeća na davne referate na partijskim kongresima.

Bozanićev govor ovaj je put imao jedan jedini izravni i razumljivi pasus. A u tom pasusu Bozanić je, da se ne bismo lagali, ljude koji iseljavaju iz Hrvatske napao – za izdaju.

“Danas smo svjedoci iseljavanja iz Hrvatske”, rekao je Bozanić, “osobito mladih školovanih ljudi i čitavih obitelji, zbog ekonomskih razloga. Ima ljudi koji ne pronalaze drukčiji način preživljavanja, i znam da im je teško ostaviti svoj dom i zavičaj, ljude i razne povezanosti. No, ima onih koji mogu birati, a koji svojim ostankom pomažu i drugima. Treba jasno reći da se ljubav toliko puta očituje ostajanjem. Za nas kršćane to je ostajanje ponajprije uz Boga, ali i uz druge ljude; ostajanje u svome pozivu, ostajanje uz Domovinu”.

Budući da se kod Bozanića i njegovih ghost-writera teško probiti kroz maglu i memlu frazetina i verbalnih kučina, Bozanićev je pasus nužno prevesti na prijesni, obični, izravni hrvatski. Bozanić je – ukratko – rekao da mnogi od onih koji odlaze nisu dobri patrioti. Da to rade zato što su sebični. Da to rade zato što im nedostaje ljubavi, kako za Boga, tako i za domovinu.

Tom tezom, zagrebački je nadbiskup probio ionako visoko postavljeni plafon hrvatskoga društvenog cinizma. Napao je ljude koji odlaze, i ne pomišljajući, među ostalim, da među razloge zašto oni odlaze spada – i on sam.

Kad su godine 1972. ljudi iz Vrlike, Ljubuškog ili Ogulina odlazili na bauštele u Stuttgart, Malmӧ ili Vancouver, nikome od hrvatskih klerika i katoličkih laika nije na pamet palo iseljenike prozivati za manjak patriotizma. Nitko od (tada – treba reći – kudikamo obrazovanijeg i civiliziranijeg) hrvatskog klera ne bi 1972. ljude iz specijalnih vlakova kudio što “svojim ostankom ne pomažu drugima”, te što “ljubav ne pokazuju ostajanjem”.

Tada su za katoličku Hrvatsku stvari bile jasne. Ljudi koji su odlazili, odlazili su zato što je tadašnja država bila zagušljivo i besperspektivno mjesto. Zato što drugdje mogu bolje realizirati svoje potencijale, zato što mogu bolje zaraditi. Zato što su bili zamoreni i zagušeni komunističkim ceremonijalom, štafetama i paradama.

Zato što im je bilo dosta ideološkoga drila u školskim udžbenicima. Zato što im je bilo dosta školskoga marksizma. Jer im je bila puna kapa SUBNOR-a i veterana. Odlazili su zato što su drugdje mogli držati Pavelićevu sliku u hrvatskom klubu, što mogu pjevati “Vilo Velebita” bez da ih uhapse i što mogu “reći da si Hrvat”. Za dobar dio hrvatske desnice, odlasci 60-ih i 70-ih nisu bili čin nedomoljublja – upravo oprečno, bili su dokaz pravoga patriotizma.

Bozanićevi “referati” inače su teško štivo, napisani su dosadnim i kriptičkim stilom, puni zaobilaznih fraza i kvrgavih konstrukcija, pa vjerojatno nisam jedini kojeg taj metajezik zamumuljenosti podsjeća na davne referate na partijskim kongresima. Bozanićev govor ovaj je put imao jedan jedini izravni i razumljivi pasus. A u tom pasusu Bozanić je, da se ne bismo lagali, ljude koji iseljavaju iz Hrvatske napao – za izdaju

Četrdeset i šest godina poslije, ljudi iz iste Vrlike i Ogulina opet odlaze, a jako često odlaze i opet na iste adrese, u iste štutgarte i vankuvere. Odlaze zapravo i iz jako sličnih razloga kao što su odlazili 1972. Odlaze zato što je (i) današnja država zagušljivo i besperspektivno mjesto.

Zato što drugdje mogu bolje realizirati svoje potencijale, zato što mogu bolje zaraditi. Zato što su zamoreni i zagušeni nacionalističkim kičem i patriotskim napitnicama na poluvremenu utakmica. Zato što ne mogu gledati prizor osuđenoga sjecikese Vrbanovića koji u Rusiji službeno predstavlja njihovu državu te drži na grudima ruku tijekom intoniranja himne zemlje koju je financijski oštetio.

Odlaze zato što im je dosta ideološkoga drila u školskim udžbenicima. Jer im je dosta novovjekog SUBNOR-a. Dosta im je parazitske veteranske oligarhije koja propisuje što je ideološki prihvatljivo dok istodobno zdrava i prava siše od naših prihoda mjesečne apanaže. Odlaze zato što mogu mirno i slobodno reći da su Srbi, ili djeca miješanoga braka, ili djeca vojnih lica, ili gejevi, ili lezbe, ili Jugoslaveni.

Ljudi koji danas odlaze – ukratko – odlaze nerijetko iz istih onih razloga iz kojih su odlazili 1972. Odlaze jer im je ovo društvo – onakvo kakvo je postalo – tuđe, nesimpatično i odbojno, jer ih guši i ulijeva im strepnju.

Bozanić, međutim, za njihove strepnje i tjeskobe nema razumijevanja, bar ne onoga i onakvoga kakvo ima za one koji su odlazili 1972. Zašto?

Odgovor je jednostavan: zato što je Josip Bozanić danas reprezentant vladajuće ideologije. Josip Bozanić je danas politbiro, on je starješina vijeća federacije, on je predsjednik ideološke komisije. Ideološki dril koji promoviraju udžbenici i škola dril je njegove ideologije.

Marksizam koji se danas uči nije marksizam, nego vjeronauk. Ceremonije i parade današnjega društva ceremonije su njegove ideologije i vjere.

Krhki i ranjivi koji bježe čine to jer im je Bozanićeva Crkva naudila – naudila osudom i pokudom, isključivanjem i prebrojavanjem, referendumima i propovijedima.

Egzodus specijalnim vlakovima 1972. nije bio samo egzodus: on je bio “referendum” na kojem su stotine tisuća ljudi glasovale da ne vjeruju partiji i socijalizmu. Napola svjesni toga, ljudi iz Papićeva filma zato se tako svojski i trse poručiti da nije tako.

Bozanić je – ukratko – rekao da mnogi od onih koji odlaze nisu dobri patrioti. Da to rade zato što su sebični. Da to rade zato što im nedostaje ljubavi, kako za Boga, tako i za domovinu. Tom tezom, zagrebački je nadbiskup probio ionako visoko postavljeni plafon hrvatskoga društvenog cinizma. Napao je ljude koji odlaze, i ne pomišljajući, među ostalim, da među razloge zašto oni odlaze spada – i on sam

Novi, današnji egzodus također nije samo egzodus – i on je “referendum” na kojem stotine tisuća ljudi “glasuju”, poručujući da ne vjeruju u Propali Projekt (PP) nacionalističke, ortačke i klerikalne Hrvatske.

To “glasovanje” Bozanić je jako dobro shvatio. Zato on sa svojega privilegiranog tvrdalja na Kaptolu i kori ogorčeno “određene krugove koji sustavno i suptilno promiču ruganje Domovini s pozivima da je se napusti”. Zato i napada one koji “lome svaku novu iskru nade, obeshrabrujući pokušaje da se gradi na istini”.

Nisam kriv ja, poručuje nam Bozanić. Nismo krivi mi i država koju smo po svojem kroju kreirali, nije kriv konkordat, nisu krivi prebendarski vrtovi, ni Kutle, Todorić i Gucić, nisu krivi Mamić u Međugorju i Vrbanović s dlanom na srcu.

Krivi su lažni glasnici. Krivi su kolumnisti i novinari, opozicija i fejsbuk, News Bar i Oliver Frljić. Krivi su, jer “obeshrabrujuće” poručuju da ovo društvo nije dobro.

A Bozaniću ono jest dobro. Jest – zato što ga je Bozanić ovakvim i načinio.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    •  Kako su pastiri rastjerali stado
    •  Što uspon Dubravke Šuice govori o EU
    •  Obračun zbog lepinje: Najjasniji portret Hrvatske 2019.
    •  Novinarstvo u slučajnoj državi
    •  Shvaćate li da je baš sve u ovoj zemlji otišlo dođavola?
    •  Jeziv Tuđmanov kip kao spomenik frustriranom i promašenom društvu
    •  Bio je Corto Maltese koji pjeva, čovjek s rećinom u uhu...
    •  Lijevima i liberalnima: ponašajte se kao da SDP više ne postoji
    •  Policajci kao hajduci: pobjeda kršćanskih vrijednosti
    •  Ne vidim patriotskijeg i zrelijeg političara od Pupovca

> Svi tekstovi ovog autora