Naličje globalnog nogometnog spektakla

Globalni spektakl, Svjetski nogometni kup u Rusiji, u punom je jeku. Hrvatski nogometni tim ostvario je odličan rezultat, o čemu svjedoče i svjetski mediji. Kao rezultat tog nogometnog megadogađaja cijene na burzi profesionalnih nogometaša – ovog suvremenog ”bijelog  roblja”, skaču do neba.

Lijepo je bilo vidjeti hrvatske nogometaše kako u autobusu pjevaju, nakon pobjede s Danskom, razdragani i iz sveg srca, pjesmu koja glasi ”Nije u šoldima sve”. Naravno, odmah ćemo se složiti s njima: u ovom globalnom happeningu u prvom redu su se trebale potvrditi klasične sportske vrline poštenog natjecanja, ljepote nogometne igre, duh kolektivnog napora i ljudske solidarnosti.

Nažalost, postoji i druga strana medalje, naličje jednog plemenitog sportskog natjecanja u kojemu nije važno razbiti protivnika, već ostvariti olimpijski duh što ga je formulirao osnivač modernih olimpijskih igara Piérre de Coubertin: Nije važno pobijediti, važno je sudjelovati.

Ono što se najavljivalo i na što su pojedinci unutar FIFA-e upozoravali, a i mnogi izvan nje, što se u pojedinačnim slučajevima događa u profesionalnom nogometu – pranje novca prigodom transfera nogometaša kao oblik korumpirane transakcije, događa se i na globalnom planu. Rusija, kao i mnoge druge zemlje i razvijenog sjevera i nerazvijenog svjetskog juga, koristi ovu manifestaciju za ”pranje imidža” svoje zemlje i njezinog autoritarnog političkog poretka

Svjetski nogometni kup ima svoje drugo lice, dapače ima više takvih ”drugih lica”.

Jedno je političko lice koje ne smijemo zaboraviti čak ni u patriotskom zanosu navijanja za svoj nacionalni tim. O sprezi nogometa i politike na domaćoj razini nije potrebno dodati išta više od onoga što je politolog i sociolog Dražen Lalić napisao u svojoj knjizi ”Nogomet i politika” i što se potvrdilo kasnije, u aferi Mamić, medijskom celebrityju ”kontroverznog ponašanja i vulgarnih nastupa”, kako ga karakterizira hrvatska Wikipedija, zanemarujući pravo objašnjenje njegove prvostupanjske presude na 6 i pol godina zatvora zbog porezne utaje i nedopuštene trgovine ”bijelim robljem” – kako Jonas Baer Hoffmann, direktor Međunarodne federacije profesionalnih nogometaša za Europu, naziva ovaj oblik kaznenog djela.

Počnimo od globalnog političkog efekta Svjetskog nogometnog kupa u Rusiji: ono što se najavljivalo i na što su pojedinci unutar FIFA-e upozoravali, a i mnogi izvan nje, ono što se u pojedinačnim slučajevima događa u profesionalnom nogometu – pranje novca prigodom transfera nogometaša kao oblik korumpirane transakcije, događa se i na globalnom planu.

Rusija, kao i mnoge druge zemlje i razvijenog sjevera i nerazvijenog svjetskog juga, koristi ovu manifestaciju za ”pranje imidža” svoje zemlje i njezinog autoritarnog političkog poretka.

Pranje imidža zemlje odvija se ne samo na planu nogometa već i drugih ekipnih sportova koji generiraju fenomen navijaštva, sa svim popratnim efektima kolektivne euforije i grupne homogenizacije.

Patriotizam – domoljublje se koristi i njime manipulira da bi se, s jedne strane, eskapizmom transferirala pažnja javnog mnijenja s realnih problema društvenog i političkog života na područje sporta, napose nogometa.

Kroz nogomet se tako, kako piše Naomi Westland, britanska analitičarka korupcije u sportu, vrši ”pranje imidža” vlastite nacije, na domaćem, a ne samo na međunarodnom planu.

Pod izgovorom generiranja domoljublja kod navijačkih masa nogometni moguli, tajkuni i spin doktori osvajaju i konstituiraju paralelnu vlast nasuprot državnim institucijama, koje im prepuštaju područje manipuliranja ”ljudskim dušama” i zato im opraštaju sve nepodopštine – od utaje poreza, nedopuštenog prometa ”bijelim robljem”, nedopuštenog trgovanja političkim utjecajem, raspolaganja ogromnim crnim fondovima sve do statusa paralelnih vlasti

Pod izgovorom generiranja domoljublja kod navijačkih masa nogometni moguli, tajkuni i spin doktori osvajaju i konstituiraju paralelnu vlast nasuprot državnim institucijama, koje im prepuštaju područje manipuliranja ”ljudskim dušama” i zato im opraštaju sve nepodopštine – od utaje poreza, nedopuštenog prometa ”bijelim robljem”, nedopuštenog trgovanja političkim utjecajem, raspolaganja ogromnim ”crnim fondovima” sve do statusa paralelnih vlasti.

Nogometne organizacije su se tako razvile u moćne mašinerije koje su preuzele vlasništvo nad jednim dijelom javnog interesa, uključujući i manipuliranje strastima i ljudskim dušama navijača, kako tvrdi Rai Souza Vieira de Olivera, kapetan brazilskog tima, koji je 1994. osvojio Svjetski kup i osnivač zaklade Gol de Letra, koja je kroz pošteni nogomet omogućila siromašnoj djeci Brazila da se izvuku iz bijede.

De Olivera optužuje nogometne organizacije, od FIFE do nacionalnih nogometnih organizacija, da su stvorile paralelne centre moći bez demokratske i javne kontrole, djelujući gotovo kao neovisne države u državi. De Oliverine napore prepoznao je i UNESCO u pokušajima da se nogomet otrgne iz zagrljaja najvećeg zla koji ga je zahvatio – zla globalne korupcije.

Da svjetski nogomet boluje od endemske korupcije, nije nova vijest. No ovaj Svjetski kup pokazao je i drugu netransparentnu stranu nogometa, onu koja se tiče Rusije kao zemlje visoko rangirane na ljestvici korupcije koju svake godine objavljuje Transparency International.

Na temelju pokazatelja Zimske olimpijade u Sočiju 2014. godine nevladine organizacije koje se bore protiv korupcije u Rusiji ukazivale su još od 2015. na razmjere moguće korupcije, od netransparentnog transfera državnih fondova, u ukupnom iznosu od 332 milijarde rubalja, do najvidljivijeg oblika korupcije megasportskih manifestacija, a to je angažiranje izvođača radova za pripremu terena za natjecanje.

Umjesto da ovaj veliki svjetski događaj pridonese razvoju pozitivne dimenzije nogometa kao najpopularnijeg sporta otvaranjem kontroli javnosti, strukturalnim reformama i otklanjanju sukoba interesa nastavljaju se iste priče, jer je mehanizam lake i brze zarade prevagnuo nad etičkim standardima i ove, za mnoge, profesije i izvora ogromne zarade

U većini slučajeva poslovi su dodijeljeni onim tvrtkama koje imaju specijalne veze s vlastima i koje su se pojavile kao jedini natjecatelj na formalno raspisanim natječajima, o čemu su iznesene precizne analize u radovima Ane Koval i Andreja Jvirblisa, koji su ustanovili da je ”pranje imidža” zemlje rezultiralo i pranjem novca, čime se okoristila politička oligarhija ruske demokrature.

A na drugoj strani, reforme koje su predložili UNESCO i međunarodne organizacije za borbu protiv korupcije zaobiđene su i prešućene, slično kao što se i u domaćoj politici prešućuju i zaobilaze prijedlozi reforme Hrvatskog nogometnog saveza i stanja u hrvatskom nogometu, čiji je epitom baš Zdravko Mamić i korupcijska hobotnica u koju su upleteni vrhovi hrvatskog nogometa.

Umjesto da ovaj veliki svjetski događaj pridonese razvoju pozitivne dimenzije nogometa kao najpopularnijeg sporta otvaranjem kontroli javnosti, strukturalnim reformama i otklanjanju sukoba interesa nastavljaju se iste priče, jer je mehanizam lake i brze zarade prevagnuo nad etičkim standardima i ove za mnoge profesije i izvora ogromne zarade.

Zato i pjevanje naših nogometaša u ovom svjetlu ima sasvim drugačiju konotaciju i obrnutu rezonancu: u šoldima je, nažalost, baš sve.

    •  Karnevalski kič ocvale monarhije
    •  Je li doista Zapad obećao da se NATO neće širiti na Istok?
    •  Nemoć Europske unije pred stradanjem Ukrajine
    •  Korak pred nuklearnu katastrofu
    •  Ukrajina, godinu dana kasnije
    •  Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
    •  Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
    •  Kako da se odužimo Sloveniji?
    •  Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
    •  U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam

> Svi tekstovi ovog autora