novinarstvo s potpisom
Što jedna budala upropasti, stotinu pametnih teško popravi. Ako ćemo pravo, budala baš i nije samo jedna, pametnih nema ni blizu stotinu, a o upropaštavanju možemo čitati svakodnevno.
Riječ je o Velikoj Britaniji nakon referenduma o izlasku iz Europske unije. Bivši premijer David Cameron inicirao je potpuno bespotreban referendum o izlasku Velike Britanije iz Europske unije.
Tema statusa Velike Britanije u EU-a bila je unutarstranačka tema britanskih konzervativaca. Ne znajući što bi s njome i kako bi je zatvorio, od te je teme Cameron napravio nacionalnu, potom i europskounijsku temu, stvarajući na svakoj novoj razini sve veći problem.
Ishod referenduma je poznat, cijena izlaska još ne, barem ne precizno. Nakon referenduma Cameron je završio političku karijeru, a čini se da su i političke karijere nekih zagovornika izlaska Velike Britanije iz Unije pri kraju, primjerice karijera Borisa Johnsona, čovjeka koji je do ponedjeljka bio ministar vanjskih poslova.
Brexit slabi Veliku Britaniju danomice u svakome pogledu. Slabi je ekonomski, politički, njena moć kopni, stupovi vanjske politike se urušavaju, a ova kriza razotkrila je da i Velika Britanija, zemlja poznata i po nizu velikih državnika koji su bili veliki zato što su takvi bili u tegobnim vremenima, može patiti od ozbiljne kadrovske krize.
Zemlja koja je nekad bez problema davala svjetske vođe, sada ne može stvoriti pravog vođu ni za svoje vlastito dvorište.
Gotovo da je i nevažno tko je u aktualnim zbivanjima u britanskoj vladi bio zagovornik tvrdog Brexita, a tko mekog, zbog čega je iz vlade, dan prije Johnsona, istupio i ministar za Brexit David Davis (obojica zagovornici Brexita, pa k tome još tvrde varijante), važno je da je Britanija politički znatno slabija nego prije referenduma od 23. lipnja 2016.
Velika Britanija sebe polako svodi na razinu političke blamaže, poput one u ponedjeljak u Londonu, kada su ministri vanjskih poslova zemalja Berlinskog procesa čekali domaćina Borisa Johnsona, a on je upravo davao ostavku.
Velika Britanija je domaćin ove runde Berlinskog procesa, u utorak su u Londonu predsjednici vlada, a sam je izbor Britanije za domaćina više nego ironičan, ali ako ništa drugo, odgovara engleskom smislu za humor.
Tema je proširenje Europske unije na zapadnobalkanske zemlje, a sastanak organizira zemlja koje upravo pokušava izaći iz Unije, samo ne zna kako to tehnički izvesti.
London je izabran za domaćina sastanka Berlinskog procesa ne bi li na taj način demonstrirao svoju privrženost regiji, njenom razvoju, miru i sigurnosti u regiji.
I dođu predstavnici svih tih, međusobno ne naročito prijateljskih zemalja (od kojih se neke međusobno ni ne priznaju poput Srbije i Kosova ili Bosne i Hercegovine i Kosova), ne bi li im britanski političari govorili o blagodatima života u miru i sigurnosti, i zateknu britansku vladu u plamenu.
Veliku Britaniju u njenoj vanjskoj politici tek čekaju pravi problemi (ili, kako bi političari svojim metajezikom kazali, izazovi). Dva stupa britanske vanjske politike ozbiljno su uzdrmana.
Jedan je transatlantsko savezništvo koje potkopava Donald Trump, ne samo u odnosu SAD – Velika Britanija, nego i u odnosu SAD – EU. Trump ga potkopava toliko, posebno carinskim ratom, da mu je njegov imenjak Tusk, predsjednik Europskog vijeća, savjetovao: ”Molim vas, poštujte svoje saveznike. Nemate ih baš tako mnogo”.
Za Veliku Britaniju je to stogodišnje strateško savezništvo još važnije upravo zbog izlaska iz Europske unije. Trump u Velikoj Britaniji nije popularan, a ostavke u britanskoj vladi dogodile su se uoči njegovog posjeta toj zemlji.
Drugi vanjskopolitički stup koji si je Velika Britanija sama ugrozila jest njena europska politika koju je ugrozila, takorekuć srušila, Brexitom.
Sa svim se tim problemima suočava vlada koja je slaba ne zato što su dva ministra dala ostavke u dva dana, nego zato što je Theresa May lani halapljivo odlučila otići na prijevremene izbore ne bi li dodatno ojačala poziciju vlade u vrijeme pregovora o izlasku iz Europske unije, a dobila slabu vladu koju održava koalicija sa sjevernoirskim unionistima i neočekivano osnaženu Laburističku stranku u opoziciji.
Ne gledamo prvi put Veliku Britaniju u problemima. Sjećamo se ili smo čitali o britanskim problemima sedamdesetih i osamdesetih godina, tada primarno unutarnjepolitičkih, ekonomskih i socijalnih, ali i u takvim vremenima Velika Britanija je uspijevala zadržati gard ozbiljne zemlje koja je navikla na svoj višestoljetni status sile u međunarodnim odnosima, a to znači da je znala biti duhovita, ali baš nikada smiješna.
(Prenosimo s portala Novoga lista).