Solženjicin prije i poslije ”raskolničkog” govora na Harvardu

Prije točno četrdeset godina (1978.) najpoznatiji sovjetski pisac, nobelovac i disident Aleksandar Solženjicin (1918. – 2008.) je po prvi put u svom prisilnom izbjeglištvu odlučio javno nastupiti.

Poziva je bilo mnogo, ali je sve redom odbijao dok je intenzivno pisao u svojoj samonametnutoj izolaciji u Vermontu. Poziv jednog od najstarijih i najprestižnijih američkih sveučilišta da govori na njihovoj promociji (najveći događaj na kraju svake akademske godine) ipak nije mogao odbiti, posebice stoga što mu je na toj svečanosti Harvard dodijelio i počasni doktorat iz književnosti.

Sasvim zasluženo!

Iako su pripreme bile tajne, a ime govornika nepoznato sve do dva dana prije događaja, nijedna dvorana na Harvardu nije bila dovoljno velika da primi sve zainteresirane. Više od 22.000 slavljenika i intelektualnih radoznalaca je preplavilo poznati Harvard Yard da čuje najglasovitijeg glasnogovornika ljudskih prava i političke slobode.

Iako su pripreme bile tajne, a ime govornika nepoznato sve do dva dana prije događaja, nijedna dvorana na Harvardu nije bila dovoljno velika da primi sve zainteresirane. Više od 22.000 slavljenika i intelektualnih radoznalaca je preplavilo poznati Harvard Yard da čuje najglasovitijeg glasnogovornika ljudskih prava i političke slobode

Bio je to najveći auditorij pred kojim se pisac ikada pojavio. Njegov jednosatni govor je uživo prenosila i javna PBS televizijska postaja, a prisutnost stotina novinara je jamčila široku pokrivenost događaja i teme.

Solženjicin je govor održao na ruskom jeziku uz simultani prijevod, a tekst ”A World Split Apart” je na oba jezika bio podijeljen izvjestiteljima prije samog događaja.

Da je dugotrajni stojeći aplauz zapravo bio samo izraz kurtoazije postalo je jasno već nakon nekoliko sati kada je krenula lavina kritike poput smišljene osvete nezahvalnom gostu.

Prije tog vikenda Solženjicina su nazivali ”pisac-epoha” jer su njegov život i djelo zaokružili gotovo čitavo stoljeće u kojem je proživio boljševičku revoluciju, ruski građanski rat, Staljinove gulage, strahote Drugoga svjetskog rata, pa na kraju i egzil.

Bio je na glasu kao jedan od neprikosnovenih, najslavnijih i najviše štovanih autora, proročka ličnost čiji su se spisi i javni nastupi prenosili i hvalili u svim zapadnim medijima.

Poslije govora na Harvardu reflektori koji su godinama bili uprti u njega su odjednom pogašeni, a pristupi zapadnim medijima manje-više zatvoreni. Žestoke kritike su zatim postupno zamijenjene potpunim ignoriranjem.

Dotle neizmjerno hvaljen pisac poslije Harvarda otpisan je kao ”ogorčeni i potrošeni starac” koji je ”postao neuravnotežen”, a prišivene su mu i nove etikete poput ”mrzitelja Zapada”, ”pravoslavnog mesije” i ”apologete carizma”.

Sve do njegove smrti u Moskvi 2008. godine njegov život i djela se rijetko spominju i to uglavnom s negativnom konotacijom. Izuzetak su velikoruski nacionalisti i političari poput Putina, koji su bili oduševljeni njegovom bespoštednom kritikom Zapada te imperijalnom vizijom obnove ruske veličine i slave.

Prije tog vikenda Solženjicina su nazivali ”pisac-epoha” jer su njegov život i djelo zaokružili gotovo čitavo stoljeće u kojem je proživio boljševičku revoluciju, ruski građanski rat, Staljinove gulage, strahote Drugoga svjetskog rata, pa na kraju i egzil

Solženjicinov govor na Harvardu se doima kao skraćena, izoštrena i fokusiranija verzija Spenglerove ”Propasti Zapada”. On dijagnostičkom preciznošću i proročkom hrabrošću upire prstom kritike u pet-šest ključnih područja slabosti na putu propadanja zapadne civilizacije.

Simptomi propadanja koje izričito spominje su kukavičluk (nedostatak hrabrosti), materijalizam, legalizam, površni mediji, nekritičnost akademske zajednice i neograničena sloboda koja opasno naginje zlu.

Solženjicin svoju kritiku otpočinje onim što se, prema njemu, od davnina smatralo prvim simptomom propasti, a što on drži najočitijom značajkom Zapada koju primjećuje svaki vanjski promatrač, a to je – nedostatak hrabrosti. ”Taj nedostatak hrabrosti osobito se primjećuje među vladajućim i intelektualnim elitama i ostavlja dojam kako je cijelo društvo izgubilo hrabrost.”

Slijedi razorna kritika društva blagostanja u kojem je sve usmjereno ”prema tjelesnom procvatu, sreći, posjedovanju materijalnih dobara, novcu i razonodi ususret gotovo neograničenoj slobodi izbora užitaka”.

U govoru je mnoge najviše iznenadio Solženjicinov oštar napad na američku vladavinu zakona koju on naziva ”legalističkom”. On optužuje legalizam koji vodi u paralizu i onemogućuje građanima da vide stvari u cjelini.

Solženjicin zapravo optužuje Zapad da je pobrkao ono što je legalno s onim sto je ispravno te da se služi zakonima kao zamjenom za moral i vrijednosti. Kao primjere navodi nemoralne radnje naftne industrije i proizvođača hrane.

Po njemu legalizam podržava i hrabri ”destruktivnu i neodgovornu slobodu” koju on vidi na djelu posvuda u zapadnim društvima.

Solženjicinov govor na Harvardu se doima kao skraćena, izoštrena i fokusiranija verzija Spenglerove ”Propasti Zapada”. On dijagnostičkom preciznošću i proročkom hrabrošću upire prstom kritike u pet-šest ključnih područja slabosti na putu propadanja zapadne civilizacije

Društvo temeljeno na tako koncipiranim zakonima ”ima vrlo slabu obranu u borbi s bezdanom čovjekove propasti, na primjer u slučaju zloupotrebe slobode u korist moralnoga nasilja nad mladima koristeći filmove pune pornografije, zločina i užasa”.

Teško se ne složiti s gornjim zaključkom kao i s tvrdnjom da ”društvo koje se temelji na slovu zakona i ne traži ništa više ne uspijeva u potpunosti iskoristiti cijeli spektar čovjekovih sposobnosti. Zakon je prehladan i formalan da bi mogao imati dobrotvoran utjecaj na društvo. Kad god se životno tkivo ispreplete legalističkim vezama, dolazi do stanja duhovne osrednjosti koja paralizira čovjekove najplemenitije impulse.”

Solženjicinova kritička dijagnoza je u mnogim aspektima precizna i dobronamjerna.

U čemu je onda problem?

U pretjeranom i taktički pogrešnom, ako ne i potpuno promašenom napadu na američke medije. Medije pod čijim je pritiskom došlo do prekida rata protiv Vijetnama i medije čiji su hrabri istraživački novinari samo nekoliko godina prije ovog događaja srušili vladajućeg predsjednika SAD-a.

Negativna reakcija medija se mogla očekivati. Oni su, naime, decenijama redovito izvještavali o gaženju ljudskih prava u Sovjetskom Savezu. Nakon objavljivanja ”Gulaga” zapadni je tisak svakodnevno pratio sve mjere i prijetnje protiv Solženjicina, što je jamčilo njegovu slobodu, a možda mu i spasilo život.

Njegova oštra i nedovoljno diferencirana kritika tih istih medija je, naročito u američkom tisku, shvaćena kao izdaja i kao bešćutni izraz duboke nezahvalnosti čovjeka kojeg su oni smatrali svojim saveznikom.

Solženjicin ključni problem zapadne liberalne demokracije vidi u ”potpunoj emancipaciji od moralne baštine kršćanskih stoljeća”. Poimanje čovjeka kao slike Božje je izgubljeno u antropocentrizmu i njegovu razvoju od renesanse preko prosvjetiteljstva pa do modernog humanizma, koji se manje-više dosljedno izjednačuje s ateističkim svjetonazorom.

Simptomi propadanja koje izričito spominje su kukavičluk (nedostatak hrabrosti), materijalizam, legalizam, površni mediji, nekritičnost akademske zajednice i neograničena sloboda koja opasno naginje zlu

Šteta što Solženjicina u pripremi govora za Harvard nisu savjetovali kompetentni poznavatelji složenosti američkog pluralizma i genijalnosti njihova ustavnog rješenja o slobodi religije, ali i odvojenosti crkve i organizirane religije te o nekim aspektima funkcioniranja pravne države koje je on ignorirao.

Ovako se dobiva dojam da poput fundamentalističkog propovjednika kritizira Ameriku kakvu je gledao na televiziji u svojoj kućnoj izoliranosti unutar prekrasne vermontske šume, a daleko od društvenih i kulturnih realnosti najkompleksnijeg i najslobodnijeg društva u povijesti civilizacija.

Osim toga, netko mu je trebao kontekstualno dobrohotno prišapnuti da njegov bjesomučni napad na liberalnu ideologiju na samom izvorištu liberalne misli i prakse nije mudar potez te da neće moći računati na pozitivan odjek.

Ovako nam ne preostaje ništa drugo nego da govorimo o Solženjicinu ”prije Harvarda” i ”poslije Harvarda”.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora