Papa Franjo je kunktator

Kad se 13. ožujka 2013. godine novoizabrani papa Bergoglio obratio mnoštvu na Trgu sv. Petra s pozdravom ”Buona sera”, oduševljenju kao da nije bilo kraja. Neobični stil novoga pape, njegova skromnost i odbacivanje pompe kakvim su njegovi prethodnici isticali uzvišenost papinstva nailazili su i dalje na čuđenje i na divljenje: od njih se papa Bergoglio razlikovao svojom neposrednošću – veliki komunikator bio je i papa Ivan Pavao II.; no nisu svi smjeli uživati u Wojtylinoj karizmi.

Ima primjera i njegove ledene rezerve; mnogi se sjećaju njegova hladnog pogleda na one koji su se – i u najudaljenijim provincijama globalne Crkve – na neki način ogriješili o crkveni magisterij dovodeći u pitanje papinu nezabludivost. Od Ernesta Cardenala do Hansa Künga počinje niz onih koji su pali u nemilost Pontifexa Maximusa, a to su prošli i aktivisti i aktivistice neumorno zauzeti za mjesne crkve.

Papa Bergoglio je od prvoga trenutka bio ”drugačiji” u onom smislu u kojem je prema Evanđelju po Marku 10,43 Isus podučavao svoje učenike: ”….neka među vama ne bude tako. Naprotiv, tko želi biti najveći među vama, neka vam bude sluga. Tko želi biti najveći od svih, neka vam svima bude rob…”.

Papin nedavni posjet Irskoj morao je za njega biti oporo otrežnjenje, jer ga je ondje zapljusnuo val – može se rabiti ta teška riječ – hladne ravnodušnosti prema crkvenom naučavanju, moralnom i disciplinskom, uz konfrontaciju s najvećim današnjim zlom unutar Crkve, u kleru i među biskupima

To je obećanje papa Bergoglio ispunjavao, tom je očekivanju udovoljavao i udovoljava. Za papinsku službu, kakva se razvijala kroz povijest, ta je poniznost anakronizam, a u odnosu na očekivanja što ih svijet gaji prema papinskom moralnom autoritetu nužan preduvjet, ali sam po sebi nedovoljan.

Kao svaki novi poglavar Katoličke crkve i papa Franjo je budio velike nade, velika očekivanja, a suočavao se sa zadacima kojim se papa Ratzinger nije osjećao doraslim.

Papa Franjo je služio kao veliko ”projekcijsko platno”, čovječanstvo je na njega projiciralo sva svoja viđenja uloge Crkve u suvremenom svijetu.

Idealizirali su ga i uzdigli do visine mitskog nadčovjeka – a čovjek od krvi i mesa naprosto ne može udovoljavati pretjerano napregnutim nadama i očekivanjima.

Naslutilo se ubrzo, već nakon nekoliko mjeseci njegova pontifikata, da papi Bergogliju mitologiziranje ne pristaje i da će neminovno nastupiti poslovični ”Obama efekt”, golemo razočaranje, Hosanah i zatim Crucifige (kad sam to natukla, stala sam na žulj mnogobrojnim ”navijačima” u Hrvatskoj, koji sebi nisu dopustili razočaranje, jer im je njihov idol bio premio i predrag).

”Obama-efekt” nije izostao. Aktivisti njemačke karitativne udruge Adveniat (koja radi uglavnom u zemljama s neprevladanim problemima gladi, siromaštva i političke represije) su, govoreći o svojim dojmovima o ljudskom liku novoga Pape, sa primjetnim ustezanjem, suzdržano, a ipak rječito formulirali svoju zabrinutost zato što Jorge Bergoglio po njihovoj ocjeni nije ličnost koja će znati i moći riješiti probleme Crkve što mu ih joj je u nasljedstvo ostavio papa u ostavci.

Pet godina pontifikata je ipak vremenski raspon dovoljan za ocjenu s kakvim se problemom suočavao na dan svojega izbora i kako i gdje stojimo danas.

Papin nedavni posjet Irskoj morao je za njega biti oporo otrežnjenje, jer ga je ondje zapljusnuo val – može se rabiti ta teška riječ – hladne ravnodušnosti prema crkvenom naučavanju, moralnom i disciplinskom, uz konfrontaciju s najvećim današnjim zlom unutar Crkve, u kleru i među biskupima.

Naslutilo se ubrzo, već nakon nekoliko mjeseci njegova pontifikata, da papi Bergogliju mitologiziranje ne pristaje i da će neminovno nastupiti poslovični ”Obama efekt”, golemo razočaranje, Hosanah i zatim Crucifige (kad sam to natukla, stala sam na žulj mnogobrojnim ”navijačima” u Hrvatskoj, koji sebi nisu dopustili razočaranje, jer im je njihov idol bio premio i predrag)

Erozija katolicizma u jednoj od najkatoličkijih zemalja ako ne svijeta, barem Europe, u Irskoj znači aa je pao i zadnji bastion katoličkog konzervativizma. Sve što je bilo zabranjeno do posjeta pape Ivana Pavla II. 1980. godine to je sada zakonski dopušteno; od razvoda braka do kontracepcije, istospolnih zajednica, a sada, nakon recentnog referenduma, i pobačaj. Irska je sada slika Europe, katoličke, kršćanske Europe.

Drastičnija nego u drugim zemljama ispala je konfrontacija s obimom pedofilije, svećeničkim zlostavljanjem djece i prikrivanjem takvih afera.

Kao da to već nije dovoljno – Papa je morao uzeti na znanje što se događalo u samostanima, poglavito u onima koji su ”preodgajali” ”posrnule djevojke”. Zlostavljale su ih časne sestre, a uz to su otkrivene rake s posmrtnim ostacima novorođenčadi.

Irska nije osamljen slučaj ni po tome: za trgovinu djecom u redovničkim i crkvenim domovima za siročad čulo se i iz drugih krajeva svijeta – čulo se i ”zaboravljalo”.

Čulo se i za prikrivanje pedofilskih afera i u do sada još ”zdravim” crkvenim sredinama – i sam Papa je postao ”problemom prikrivanja i prešućivanja”.

Papa je šutio u Irskoj i o rezultatu referenduma o pobačaju, kao što je šutke progutao susret s premijerom koji živi u registriranom partnerstvu, a ne u tradicionalnom braku. Što njegova sadašnja duga šutnja ima značiti? Rezignaciju, defetizam, kapitulaciju pred ”duhom vremena”?

Ili se Papa zamislio nad činjenicom da crkveno moralno naučavanje više nema snage ni uvjerljivosti. Možda je i to jedna od mnogo epizoda u kojima Papa ne naučava, ne upozorava, nego odvagne i pita se: ”Tko sam ja da im sudim?” Možda su ti koji bezbrižno prelaze preko tradicionalnog katoličkog morala milostiviji prema tuđim pogreškama; milostivi, a ne libertinci.

Takav Papa, koji čak i sebi dopušta dileme i javno i glasno ih iznosi, ljudski je simpatičan, jedan od nas, tim više što pokazuje razumijevanje i senzibilnost za teme koje su do sada Crkvi bile više nego daleke: za ekološku krizu i za nužnost brige za očuvanje prirode.

Bliske su mu izbjeglice i velika su njegova briga. Šokirao je crkveni establishment svojim razmišljanjem o tome kako ni on nema prava osuđivati homoseksualce, misli da homoseksualna sklonost sama po sebi nije grijeh i da oni ostaju ”naša braća” (o našim sestrama ga manje čujemo); vjeruje i kako valja pomagati onima kojima propadne brak.

Papa je šutio u Irskoj i o rezultatu referenduma o pobačaju, kao što je šutke progutao susret s premijerom koji živi u registriranom partnerstvu, a ne u tradicionalnom braku. Što njegova sadašnja duga šutnja ima značiti? Rezignaciju, defetizam, kapitulaciju pred ”duhom vremena”?

To je već velik iskorak u odnosu na njegove prethodnike, koji su za sve te probleme suvremenog pastorala imali jedan jedini recept: Crkva naučava … to je zabranjeno, to je grijeh, razvoda nema jer ga Bog zabranjuje i Roma locuta, causa finita. 

Senzibilnost je talent i ja razmišljam kako bi Papa s tim darom trebao napraviti korak dalje, preskočiti sjenu crkvene socijalizacije koja ga sputava.

Kad god Papa osuđuje nebrigu za stvoreni svijet, za prirodu, za resurse, kad osuđuje ”kulturu bacanja i odbacivanja”, mogao bi učiniti taj misaoni korak više od osude pobačaja i zapitati se što pobačaj znači za ženu, a poglavito za siromašnu ženu, za samohranu majku, za ženu u nerazvijenim sredinama….

Što žene uopće razmišljaju kad čekaju dijete i kad su neplanirano zatrudnjele? O svom dostojanstvu (kako vjeruju i preporučuju hrvatski biskupi) ili o tome kako prehraniti još jedna gladna usta, kako podizati, školovati, naći mjesto u vrtiću. Ili: dajte mi radno mjesto, pristojnu plaću, vodite računa o tome pri određivanju radnog vremena…

U tom pogledu ima i te kako razloga zamjeriti Papi što je do sada zastao na crkvenoj zabrani i anatemi pobačaja, a da sam nije napravio korak dalje od suosjećanja do nekog zaključka koji bio onda pretočio u konkretno rješenje. Misionari, aktivisti za pomoć u razvoju, demografi, stručnjaci znaju ta rješenja: zabranite li pobačaj, morate razmišljati o učinkovitim metodama kontracepcije i osloboditi kontracepciju pogrešnog i kobnog imidža prikrivenog pobačaja, jer to jest pogrešan stav.

Papa to ili ne zna ili ne uspijeva generaliziranje primijeniti na ”žive” individualne slučajeve.

Istini za volju valja priznati: Papa je poduzeo nešto u korist žena-grešnica što bi moglo biti dokazom da počinje shvaćati značaj pobačaja za žene: na početku Izvanredne godine milosti (2015.-2016.) dopustio je svim svećenicima da na svoju ruku, bez biskupske intervencije, dijele oprost grijeha zbog izvršenog pobačaja svim katolkinjama koje se ispovijedaju i koje žale zbog te odluke.

Tada je objašnjavao da se i dalje drži uvjerenja kako je pobačaj težak grijeh, ali da i nema grijeha koji Božja milost ne oprašta.

Iskusniji bi se svećenici zapitali što je sa ženama koje se srame ispovijedati zbog toga, što prešućuju svoj grijeh i primaju sakramente kako ne bi navukle sumnju na svoj moral – a još važnije: zar njihovi supruzi ne snose baš nikakvu odgovornost? Zar ne bi i oni morali zatražiti oprost?

Iskusniji bi se svećenici zapitali što je sa ženama koje se srame ispovijedati zbog toga, što prešućuju svoj grijeh i primaju sakramente kako ne bi navukle sumnju na svoj moral – a još važnije: zar njihovi supruzi ne snose baš nikakvu odgovornost? Zar ne bi i oni morali zatražiti oprost?

Papina dozvola je bila ”dobro zamišljena” i ”dobronamjerna” – a dobronamjerno je uglavnom suprotnost dobrome.

Dobronamjernost umjesto dobrote na djelu je i odnos prema rastavljenim katolicima nakon civilnog raskida crkveno-pravno valjanog vjenčanja. Papa je na Izvanrednoj biskupskoj sinodi (2014./2015.) i u svom apostolskom pismu ”Amoris laetitia” (2016. godine) govorio o poslanju Crkve da integrira ”sve” u euharistijski život.

Iznosio je ideje kako bi se svećenici u praktičnoj pastoralnoj službi trebali ophoditi s vjernicima koji su ušli u drugi, civilni (i crkveno-pravno nevaljani) brak, kako bi se vodili u svojim odlukama, itd.

Izostali su pak normativi koji bi vrijedili za cjelokupnu Crkvu. Regionalne posebnosti i obzir prema njima – to je lijepo i dobro, no pokazalo se da stvara tek veliku zbrku, izaziva svađe, produbljuje sukobe između zagovornika i protivnika takve polovične, površne, ”dobronamjerne” i zato nimalo dobre ideje.

Mogle bi se nabrojiti još neke takve ”nedopečene” inicijative, važnije i manje važne: u povodu pada svećeničkih zvanja u cjelokupnoj Crkvi i u Crkvi se tu i tamo razmišlja o tome kako manjak svećenika nadomjestiti ženama (one su uvijek ”rezervna vojska”). ”Crkva je ‘žena”’, izjavljivao je Papa tijekom 2013. godine više puta, te je laikinje pozvao i u više vatikanskih povjerenstva.

Dnevnik L’Osservatore Romano dobio je prilog za žene s feminističkom glavnom urednicom. Papa je glasno razmišljao i o dozvoli zaređenja žena – kao đakonisa. Sazvana je komisija za istraživanje povijesne uloge đakonisa. Dobro? Nažalost, samo dobronamjerno.

Naime: tematiku je već istraživao niz povjesničara i povjesničarki, više od 40 godina piše se o tome i završava na zaključku da povijesni, ranokršćanski đakonat nije moguće preslikati u današnje vrijeme – no nitko nikome ne može zabraniti osmisliti novi oblik đakonata, premda sama ideja da se ženama otvori put u đakonat također zrcali površnost, sklonost prema polovičnim i zato nikakvim rješenjima.

Đakonat – zašto ne svećenstvo? Nalaz iz Pisma i crkvene tradicije je gotovo identičan. Papina komisija je tek još jedan dokaz istinitosti ironične tvrdnje: Kad problem ne treba (ne smije se) riješiti, sazovi komisiju. Čak i redovnice u vatikanskim službama već otvoreno govore o Papinoj politici smokvinog lista. Ne samo što članovi kurija sabotiraju suradnju žena u komisijama – ni sam Papa nije stigao dalje od simboličkih poteza.

Dnevnik L’Osservatore Romano dobio je prilog za žene s feminističkom glavnom urednicom. Papa je glasno razmišljao i o dozvoli zaređenja žena – kao đakonisa. Sazvana je komisija za istraživanje povijesne uloge đakonisa. Dobro? Nažalost, samo dobronamjerno

Papa koji razmišlja i dopušta sebi dileme, ne pruža odmah gotovo naučavanje uzdignutim kažiprstom i prijetnjom, simpatičan je. Kako čujem, i suvremeni menadžeri cijene suradnike zamišljene, introvertirane, suzdržane, jer su sposobni dublje ulaziti u sve teme.

Potrebni su dakako i ekstrovertirani, prodorni. Možda je Papa taj koji voli dileme, a voli ih i komunicirati. Tada bi njegovi ”nedopečeni” prijedlozi bili faze u procesu, work in progress isto kao što bi to mogla biti njegova šutnja tamo gdje se očekuje njegov glas.

Međutim, čovjeku je 81 godina. Biskupi po kanonskom pravu moraju s navršenim 75. rođendanom podnijeti molbu za umirovljenje. Zašto to ne bi vrijedilo i za pape?

Ostavka pape Ratzingera je pokazala da to nije nikakva posebna katastrofa za Crkvu, dapače: samostalna odluka o ostavci može biti znak ljudske veličine, samokritičnosti i odgovornosti za Crkvu. Ovaj Papa pokazuje više kunktatorstva i ustezanja nego što to Crkva danas podnosi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora