novinarstvo s potpisom
Jedna od tvrdnji koje sam napisao, a prošla je nezamijećeno, je da pohlepa nije pitanje knjigovodstva i financija, već duha i kulture. Malo me je sram hvaliti se time, jer to nije ništa novo, već je banalno. To vrijedi svugdje i traje preko postavljenih granica povijesnih razdoblja.
Postoje mnoge zemlje u kojima se to jedva zamjećuje. Vladari i proroci su pokazivali (ili bar glumili) skromnost i težili siromaštvu. Ne kod nas.
Pohlepa ide uz moć, a neograničena moć je i neograničena pohlepa.
Uz to moćni mrze one koji nisu pohlepni. Da se anonimno pojavi Isus, sveti Franjo ili Buda, teško da bi bez pomoći reda ili crkve našli iskrene sljedbenike i štovatelje. Bar kod nas.
Kod nas ne pali skromnost, već zgrtanje. Naši tajkuni nisu skrušeni protestanti koji se boje Boga, nerada i ulažu u kapital, a ne u otkup grijeha. Naši obijesno troše na dvorce, jahte i automobile, teže pokazati moć i bogatstvo.
Ne plaćaju simonije, ali su im zato odvjetnici krvopije. Okružuju se silikonski dotjeranim lutkama koje služe kao dokaz virilnosti. Ukras. Ništa novo; dokoličarska klasa preuzima ekonomiju i politiku. Žele da ih se smatra elitom. Ono što ih pokreće je pohlepa.
Kod nas je pohlepa dobila status vrline i pravo građanstva. Vjerojatno je to zbog toga što se u nas bogatstva ne stječu radom, vještinom i inovacijom.
Sad se (zar odjednom?) otkriva da nam nedostaje radne snage, pa se kaže da je kriva škola jer ne stvara jedinice za tržište radne snage. Istina je da tržišta radne snage uopće nema, jer ne samo da se ne traže pravnici i atomski fizičari, već se traže konobari i medicinske sestre.
To nije zbog škole i planova, već zbog toga što je industrija propala, kao i stočarstvo i poljoprivreda. Na tome su se neki, samo rijetki i samo neki, obogatili, jer jabuke otkupljuju po jednu kunu zato što je uvoz jeftin. Uvoz svega – od čokolade do automobila.
Automobile i računala ne proizvodimo, no premda proizvodimo i tramvaje i lokomotive, sve to uvozimo. Hvalimo se time što nam dolaze turisti, što su ljudi svu akumulaciju uložili u apartmane i kućerine, na čemu su opet zaradile banke i uvoznici žbuke, željeza i betona. Naš je šljunak, nešto cementa i znoj.
Nekad mladi, sada su dugovječni umirovljenici. Propalo je školstvo i umrlo zdravstvo, a ta bolest će se liječiti privatizacijama, nepravdama i nejednakostima.
Mi smo u sistemu u kojem država rasprodaje, a istovremeno sve više uzima svima da bi dala nekima. Država daje poslove, prepušta koncesije, gradi i farba. No, prije svega prodaje i dijeli.
I nakon trideset godina novog sistema država i Crkva najveći su posjednici. Kažu da nije za njih, već za sve. Kažu da daju milostinju siromašnima, ali zapravo žive u obilju.
Govorim o državi, a mislim i na gradove i općine, poduzeća nominalno u javnom vlasništvu, uhljebničke agencije i na dugi, dugi popis onih koji s takvom državom posluju.
Sustav nema motive i energiju koja pokreće. Temelj sustava je pohlepa. Aspiracije i želje za bogaćenjem strelovito rastu te normalnim i ostvarivim postaje i ono što je nekad bila privilegija tanke elite.
Sada svi žele biti vitezovi i plemići, ali ne zato da oslobađaju Jeruzalem, nego da žive u krkanluku, slavljima i da imaju seoske djevojke. Pohlepa masa da dobiju mrvice sve će im to omogućiti.
Ne treba prisila, ne trebaju mačevi i haramije; dovoljne su novine i jadni policajci, udruge dragovoljaca i legije kruhoboraca. Sve to pokrenut će pohlepa za više novca, moći ili slave. Ne radi se o tome da se traži posao, već se traži zarada, zarada po svaku cijenu, zarada na svemu.
Poput štakora u kutu bore se plebejci za stolove i fotelje, vozača i mobitel, raskošnu tajnicu i poslovnu karticu. Zašto se žalimo na šutnju, pasivnost masa i strah. Njih u šutnji drži pohlepa. Jer sebe vide kao moguće ministre ili njihove vozače, vlasnike apartmana i kafića. Jer se sve može ako si iz pohlepe ponizan.
Mi stalno ponavljamo da nemamo demokratske navike i mentalitet, a šutimo o tome da su naše tradicije otimanje, prevare, sluganstvo. Imamo mi običaje, usađene gene dinarskih tradicija glasnog vikanja i tihog računanja koga i s kime, tradiciju zaborava načela i pragmatične borbe za opstanak.
Naši uzori su Trenkovi panduri, simbol pljačke i nasilja, krajiški pukovi Jelačića i Borojevića, izluđenih egzercirom i lošom hranom, bez škole i žena, koji ratuju po tadašnjim ratištima. Naravno da na tome, pljačkanju i moralnom rasulu, nema demokratske vlasti.
Strossmayer i Mažuranić, Radić, Maček i Supilo, španjolski borci iz Dalmacije, labinski revolucionari, Tito i partizani izgledat će kao nevažni. Nikakvi uzori, idealisti, sovjetski doušnici, masoni, jer što je ostalo iza njih? Uzor će biti heroji iz zabune, otimači tvornica, ljudi koji se bogate mitom, kukavičlukom i samozatajnim egoizmom.
Razni zločinci su zapravo heroji. Koljači Luburić i Dubajić prije su uzori, narod više cijeni dinarske haramije.
Nije to povijest. I sada – ne apstraktno osumnjičeni, već kažnjeni – nisu anatemizirani, već se oporavljaju u toplicama, slave na pokopima (re-pokapanjima), pozdravljaju kao štovani suborci, dobivaju stanove, kuće i gradilišta, postaju poduzetnici i zaštitari, slikaju se s glumicama, pjevaju i sjede u počasnim ložama.
Mi vičemo protiv oportunizma većine, zgražamo se nad njihovim neopravdanim strahom od vlastitog mišljenja.
Kažemo da na izborima pobjeđuju loši, jer su dobri ostali kod kuće. Tvrdimo da je vlast loša, jer se pošteni drže radijatora, kauča i daljinskog upravljača.
Pa kakav narod može biti, što je glasačka masa ako joj se kao uzori nametnu brbljavi ratnici iz kafića, mitovi bljutavih patriotskih emisija na HRT-u?
To je sve krivo. Krivo je to da nema uzora, da je žrtvovanje glupost, da je skromnost mana i da treba glumatati, izmišljati povijest i čitati političke trilere kao ideološku literaturu.
Lijenost mišljenja, gutanje šund novina i bofl sajtova jer je jednostavno i lijepo ne misliti. Naš pravi problem su oni koji su sebe uvjerili u Soroševe zavjere.
Znaju ili oni kamo je otišao Soroš kad je došao u Hrvatsku? Najprije u Vukovar i Ovčaru položiti vijenac. Uostalom, njegov potpredsjednik (Neier) je po dojavi novinara objavio svijetu vijesti o sistematskim ubijanjima, nakon čega je Soroš nazvao Clintona, a američki predsjednik zaustavio ubijanja pritiskom na Miloševića.
Naravno da to ne moraju znati oni koje se mlatilo u Stajićevu i Mitrovici, ali je vapijuća nepravda u kojoj heroji postaju militantni borci protiv svog zaštitnika.
Zašto Tibor Varady nije dobio hrvatsko odlikovanje? A i ne znate da je on spasio stotine razmijenjenih pregovorima s Ivanom Šimonovićem. Slavimo bersekere rata, ali ne i one koji su utjecali na rezultat.
No čak ni ta idiotska šutljivost (idioti su ljudi koji se ne bave javnim, već samo svojim poslovima, rekao don Ivan Grubišić), već napuhane aspiracije za lakoćom života, posjedovanjem svega, dirljivom zabludom da su sreća i imovina jedno te isto stvara armije frustriranih Hrvata koji vide da profesori ONO-a i DSZ-a postaju lideri, da državu vode plagijatori (ma da državu – znanost!), da ljudi prosječnih sposobnosti i ispotprosječnog morala postaju elita.
Ako Krstičević može biti glasnogovornik na svečanostima, zašto to ne bi bila, i bila bolja, Selma koja živi u podstanarskoj sobi i putuje na fakultet?
Naš ministar ljetuje u vili tajkuna, policajci ljetuju na jahtama, a suci dobivaju donacije. Profesore i znanstvenike se, kažu, kupuje za male novce. Budala je onaj tko se ne uklopi u taj sistem. Problem za lidera nije kad mu nađu aferu u kojoj ne ispada pošten, već kad je to smiješan iznos za koji ne može platiti odvjetnika i novinare.
Problem gramzljivosti je u tome što se pojačava. Pohlepa se isplati. To nije samo pohlepa seoskog mangupa koji se preždere kad je nešto besplatno, sitni incident kojeg se sramiš. Ne, nije to jednostavni oportunizam gospodskog Kastora (je li Kranjčević ispao iz čitanki?) – to je račun po kojem se nikad ne isplati istaknuti, reći svoje mišljenje, kritizirati moćne, podržati manjinu.
Pohlepa je sistem.
Prije puno godina želio sam mijenjati stan s uglednim profesorom povijesti i proskribiranim nacionalistom. Krasan sunčan i velik stan, a ja sam nudio četvrti kat i sobe kao za služinčad, malo novca za kompenzaciju. Pitam zašto mijenja, pa ta soba na Ilicu je sjajna za pisanje knjiga. Njegova supruga se gotovo rasplakala, a on mi reče: ”Sin mi kaže da su se svi obogatili, a mi ništa. Objavio sam knjige, a sinu ne mogu priuštiti ništa. Sram me je.”
Na zidu veliki reljef kralja Tomislava sa štitom i šahovnicom. A sin mu predbacuje što se nije prilagodio i napravio vikendicu u Dramlju, nego kupuje knjige i svađa se s kolegama na Filozofskom fakultetu. A da se pognuo, bio bi, poslije izbora, ministar, a ovako je tek dao dobar detalj u novoj biografiji svog posinka.
Kao bivši sekretar bio bi najmanje ministar. I tako se sada pravimo iznenađeni oportunizmom, masovnošću kukavica, hipokrizijom.
Stvarnost zemlje iscrpljene pljačkom, lažnim obećanjima i lažnim mesijama ne mijenja se time što tvrdimo da nam je sveta, da je lijepa i naša i da volimo nogomet, da smo čudo, da živimo ugodno i da su nam ceste sigurne.
Patriotizam prikriva stvarnost, domoljublje pohlepu, neprijatelji su projekcija vlastitih mana. Pohlepa je vrlina, jer – skromnost se ne priznaje.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.