Ivan Merz i Marica Stanković nisu uzori za sva vremena

Inflacija beatifikacija i proglašenja svecima i sveticama, u vezi s čim se i papa Franjo ravna prema svojim prethodnicima, već izaziva mrštenje i nelagodu vjernika. Već se sumnja da se Crkva umnažanjem broja svetaca i svetica iz redova papa, biskupa, svećenika, redovnika i redovnica kao ”strategijom” imuniziranja kritika želi iskupiti zbog skandala koji je istovremeno tresu.

Ne griješi se previše tvrdeći da su mnoge kanonizacije sredstva crkvene politike?

Časna iznimka je nadbiskup El Salvadora Óscaro Romero. Njegovu proglašenju svetim može se radovati, uz kritičku opasku da je Crkva s priznanjem njegovih zasluga odugovlačila čak 35 godina – proglašen je blaženikom tek 2015. godine.

Njegovo zalaganje za siromašne nije se uklopilo u crkveno-političke interese poljskog pape, koji je svoj antikomunizam i svoja poljska iskustva s komunizmom nametnuo, poput loše iskrojenoga kalupa, i latinoameričkom kontinentu, tamošnjim svećenicima, teolozima, biskupima i aktivistima za pravo i pravednost.

Časna iznimka je nadbiskup El Salvadora Óscaro Romero. Njegovu proglašenju svetim može se radovati, uz kritičku opasku da je Crkva s priznanjem njegovih zasluga odugovlačila čak 35 godina – proglašen je blaženikom tek 2015. godine. Njegovo zalaganje za siromašne nije se uklopilo u crkveno-političke interese poljskog pape, koji je svoj antikomunizam i svoja poljska iskustva s komunizmom nametnuo, poput loše iskrojenoga kalupa, i latinoameričkom kontinentu, tamošnjim svećenicima, teolozima, biskupima i aktivistima za pravo i pravednost

U nedavnoj emisiji Vjerskog programa HRT-a (”Mir i dobro”) postavljeno je pitanje što će biti s hrvatskim kandidatima za čast oltara. Uz nadbiskupa Alojzija Stepinca proglašenje svetim čeka još dr. Ivan Merz (koji je kao ”istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja” blaženik od 2003.), a beatifikaciju Marica Stanković (za koju je postupak pokrenut 2006.godine).

Ti kanonski postupci nisu besplatni – podnositelj zahtjeva (a ne ”Vatikan”) treba izdvojiti ”sitnicu” od oko 15.000 eura za administraciju tih postupaka, za odvjetnike, branitelje, tužitelje (advocati diaboli), stručnjake, istraživanja, saslušavanja svjedoka i dr. (Vidi više ovdje).

No pitanje komu ili čemu takvi postupci idu u korist, služe li oni samo postizanju prestiža ne treba postavljati isključivo iz tog razloga. Prema citiranom izvoru (www.ilfattoquotidiona.it) siromašnije redovničke zajednice odlučile su da si neće priuštiti takve izdatke, već da će novac radije utrošiti u karitativne svrhe.

Kakav bi prestiž polučila Katolička Crkva u RH i u BiH od svojih kandidata?

U postupku u vezi s kardinalom Stepincem još nisu raščišćene sve kontroverze. Promotori katoličkog laika dr. Ivana Merza vjeruju da on predstavlja uzor ”laika u svjedočenju Evanđelja”, Maricu Stanković promotori kauze smatraju dostojnom časti oltara zbog mučeništva u komunističkom zatvoru i zbog njezine javne obrane nadbiskupa Stepinca od komunističkih napada, ali i zato što je bila najvjernija učenica blaženoga dr. Ivana Merza i njegova suradnica u apostolatu laika.

Laika! Gle čuda! Odjednom su na cijeni laici, danas, kad je u Katoličkoj Crkvi u RH i u BiH proces reklerikalizacije u punom jeku: na svim iole važnijim, odlučujućim mjestima imaju se vidjeti svećenici ili časne sestre, dok su malobrojni laici tek produžene ruke episkopata i klera, izabrani po kriteriju ”moralno/političko/crkvene podobnosti”.

Dr. Ivan Merz se istaknuo upravo po tome što je organizirao katoličke snage u duhu apsolutnog posluha crkvenom vodstvu, a kao takvi da preuzmu zadatke u društvu i politici.

U vezi s Merzovom duhovnom baštinom pitam se što danas može poručiti ličnost iz prve polovice 20. stoljeća, iz vremena poslije Prvoga svjetskog rata, vjernik koji je umro još prije no što se morao suočiti s najvećim zlima i najtežim izazovima za Crkvu i vjernike u 20. Stoljeću?

Jest, dr. Ivan Merz doživio je Veliki (Prvi svjetski) rat i duhovni vakuum poslije njega diljem Europe, te se pod njegovim dojmom okrenuo asketsko-pobožnom životu i nastojao u duhu francuske obnoviteljske Cruisade Eucharistique, u duhu ”žrtve, euharistije, apostolata” odgajati katoličku mladež.

Međutim, on, koji je svoju vjeru izgrađivao uz isusovačko duhovno vodstvo, nije se mogao miriti sa ”zabludama modernizma”, s autonomijom jedinke, sa slobodom misli, riječi, savjesti, slobodom vjere i vjerskog opredjeljenja.

Nije poznato koliko je Merz bio zainteresiran za zbivanja u svijetu (čini mi se da je bio previše introvertiran i fokusiran na svoj duhovni život: promicao je apolitički odnos vjernika prema svom okruženju, svojoj zemlji, povlačenje vjernika u privatnu religioznost. a taj je stav nametnut laičkim organizacijama

Merz je organiziranim katoličkim mladićima propisao strogu vjersku i osobnu disciplinu kakvu je naučio iz ”duhovnih vježbi” Ignacija Lojolskog: dosljedni posluh crkvenim vlastima i odstojanje od zabluda modernizma.

Demokraciju je ubrojio u ”zablude modernizma”, a zagovarao Bogom danu korporativnu (stalešku) državu, kakvu je papa Lav XIII. zacrtao u ”Rerum novarum” (a kakva je 1922. godine, dakle za Merzova života, ostvarena u fašističkoj Italiji).

Nije poznato koliko je Merz bio zainteresiran za zbivanja u svijetu (čini mi se da je bio previše introvertiran i fokusiran na svoj duhovni život: promicao je apolitički odnos vjernika prema svom okruženju, svojoj zemlji, povlačenje vjernika u privatnu religioznost. a taj je stav nametnut laičkim organizacijama.

Kulturu, javnost i sva područja javnog života trebali su prepustiti – kome? Na to nije imao odgovora. Merz nije propitivao, nije se osvrtao, a kamoli se zanimao za teološke misli kojima su se npr. Romano Guardini, Karl Barth, Alexandre Kojevè nastojali opirati nadolazećim totalitarizmima i tražiti teološki odgovor na iskustva rata, nasilja i radikalizacije političkog života u međuratno vrijeme.

Odgajajući mlade katolike za apsolutni posluh Crkvi i papi, nije očito nikad razmišljao o smislu, dometu i granici posluha i lojalnosti.

Razumno promišljanje vjere između posluha autoritetu i suvremene slobode misli nisu teme njegove pisane ostavštine (koja je dostupna proučavanju).

Merzovo shvaćanje crkvenosti odgovaralo je Crkvi njegova vremena, Crkvi Prvog vatikanskog sabora – i uklopilo se u autoritarni koncept Crkve, papinstva i uloge vjernika i vjerničke religioznosti pape Ivana Pavla II.

Apostolat je Merz shvatio kao usmjeravanje vjerničkog puka prema takvoj autoritarnoj Crkvi. Ne čudim se što su istaknuti katolički intelektualci prihvatili ustašku državu i ustaštvo koje se koristilo tim mladima za učvršćenje svoje vlasti – a da ti mladi, korišteni i iskorištavani, to nisu prepoznali.

Marica Stanković (1900. – 1957.) bila je jedna od žena koje su se družile, dopisivale i razgovarale s Merzom – njihovi promotori će ustvrditi da mu je bila ”najvjernija učenica”. Sasvim u Merzovu duhu – jer u njegovoj komunikaciji sa ženama-suradnicama i ”učenicima“ ne može se u pozadini ne vidjeti njegov profesorski uzdignut kažiprst.

Očito da su za Merza žene mogle biti sugovornice i suradnice, no nipošto na istoj razini. Odnos učitelja i učenice jedini je mogući kod ličnosti kakva je bila Merz, vođa katoličkih udruga, učitelj i profesor.

Inflacija beatifikacija i proglašenja svecima i sveticama, u vezi s čim se i papa Franjo ravna prema svojim prethodnicima, već izaziva mrštenje i nelagodu vjernika. Već se sumnja da se Crkva umnažanjem broja svetaca i svetica iz redova papa, biskupa, svećenika, redovnika i redovnica kao ”strategijom” imuniziranja kritika želi iskupiti zbog skandala koji je istovremeno tresu

Češljajući literaturu o ”kauzama” dr. Ivana Merza i Marice Stanković, biografske tekstove s umetnutim izvornim citatima iz njihove prepiske, mogla sam jedino zaključiti da se Marica Stanković pokazala pravom, dosljednom, pobožnom sljedbenicom i vjernom izvršiteljem Merzovih prijedloga – od kojih su neki zadirali u njezinu privatnost dublje nego što bih si ja osobno to dopustila od bilo koga.

Ali samo da sam se zadovoljila štivom što su za publiciranje izabrali promotori kauze Marice Stanković i ukoliko se ograničimo na relativno kratak rok u kojem je ona s Merzom mogla komunicirati.

Možda je između 1922. i 1928. godine, u šest godina zajedništva tada mlada Marica Stanković pod snažnim dojmom jake Merzove ličnosti pozorno upijala sve poduke ljubljenoga uzora i učitelja.

Njezina prepiska s Merzom, međutim, ne u tim ranim godinama, već kasnije, ne dopušta zaključak koji je toliko mio promotorima njezine beatifikacije: da je mlada Marica bila isključivo poslušna učenica. Dapače.

Takvu informaciju katoličke hagiografije ne prenose: mlada učiteljica se opredijelila za ”zavjet vječne čistoće”. A kad joj je kasnije Merz to takoreći diktirao, ona će mu uzvratiti da je već i sama došla na tu ideju i da je to odavno učinila iz vlastite pobude.

Toliko u katoličkoj hagiografiji o Maričnom učeništvu.

Temeljitijem čitatelju prepiske između Merza i Marice Stanković ona se pokazuje kao prilično samostalno misleća i odlučna osoba, kao obrazovana cjelovita ličnost, kao žena koja ima svoje zanimanje, koja je zaposlena, poznaje život i šarolikost životnih stilova tadašnjih hrvatskih žena.

Povrh toga, kao publicistkinja se nije libila zagovarati pravo žena na obrazovanje i rad izvan kuće, ekonomsku neovisnost kao preduvjet za ravnopravan položaj u braku, obitelji i u društvu. Otvorila je temu koja jamačno nije bila popularna u katoličkom tisku dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća.

”Žensko pitanje” bilo je domena liberalne i ljevičarske publicistike, a Marica Stanković naglašava da je upravo za katoličke udruge nužno angažirati što veći broj gospodarski neovisnih, obrazovanih, samosvojnih i samosvjesnih žena – ali žena izgrađenih, sa sposobnosti empatije i volje (Stella Tamhina, ”Marica Stanković”, životopis i bibliografija, Zagreb 2006., str. 28).

Ta ”realna” i kao takva čak ”moderna” Marica Stanković djelovala je – nakon prerane smrti dr. Ivana Merza 1928. godine) deset godina samostalno. Pokazala je hrabrost kad je 1945. godine na okupljanju učitelja koje su sazvali komunistički dužnosnici s jednom kolegicom ustala pred komunističkom javnošću u obranu napadnutog nadbiskupa – što je zasluženo isticano u svim životopisima. Pokazala je i hrabrost prihvatiti za to zatvor.

Apostolat je Merz shvatio kao usmjeravanje vjerničkog puka prema takvoj autoritarnoj Crkvi. Ne čudim se što su istaknuti katolički intelektualci prihvatili ustašku državu i ustaštvo koje se koristilo tim mladima za učvršćenje svoje vlasti – a da ti mladi, korišteni i iskorištavani, to nisu prepoznali

Nije, međutim, nigdje ni jednom riječju spomenuto da je ista ta Marica Stanković ignorirala iste te godine, 1945., crkveno ”propisani” antikomunizam i crkvenu anatemu nad bezbožnim komunizmom i njegovim nehumanim režimom: komunizam nije niti ”Božja  kazna, niti oholo odbijanje Boga”, nego ”nužan pokret za socijalnu pravdu”.

Čitajući ”službene” biografije i izvorne citate, nerijetko sam se zapitala radi li se o jednoj te istoj osobi. Takve ”cvebe” mogle su promaknuti njezinim biografima koji nisu bili senzibilizirani za stil samosvojnih žena i za štivo koje je, iako objavljeno u crkvenom tisku, drastično odstupalo od tradicionalističkog žanra i životnih modela. Ona očito nije željela polarizirati, nego čitateljima crkvenih tiskovina oprezno blago približavati nove misli.

Nešto je svojstveno svim ”službenim” životopisima: preskaču godine između 1941. i 1945. kao da se u to vrijeme nisu dogodile stvari koje su stavljale na kušnju upravo društveno angažirane crkvene aktiviste: Ona se nadala slomu Kraljevine Jugoslavije, a što će se dogoditi s ”ostavštinom” ”tamnice naroda” i tko će to napraviti, o tome nema spomena. Nije razmišljala o tome ili ni sama nije imala neke vizije – ne znamo.

Bila je u delegaciji Katoličke akcije koja je 29. lipnja 1941. pošla u posjet Poglavniku, te je izjavila kako su katolici motivirani upregnuti sve snage i služiti državi čiji se dužnosnici drže načela i ciljeva Katoličke Crkve.

Više očitovanja o NDH cijelo vrijeme njezina postojanja nije poznato. Nije poznata ni jedna njezina izjava vezana uz progone i žrtve ustaštva: A to ipak daje povoda da se zamislimo nad shvaćanjem ”apostolata”, nad smislom takve vjere i nad uzorima kojima se ona povodila.

Marica Stanković se nije uključila u ustaški pokret (jedan njezin kolega, partizan, navodno joj je izrazio poštovanje i olakšanje što nikad nije morao pročitati njezino ime u vezi s ustaškim djelovanjem) – što je učinila njezina suradnica Irena Javor, koja se do tada zanosila planom pristupanja kontemplativnoj redovničkoj zajednici (u koju se učlanila nekolicina ”orlica” kojima je Marica rukovodila).

Tih godina nema više tekstova iz Maričina pera (osim njezine autobiografije 1944. godine). Iz crkvenih tiskovina u vrijeme NDH i iz razgovora sa suvremenicima saznala sam nešto više o crkvenom životu tih godina: članovi Katoličke akcije opredijelili su se za apolitičnu, sasvim ”pounutarnjenu” religioznost i što se situacija po NDH razvijala nepovoljnije, to su se pobožnosti množile.

Tada nema značajnijih socijalnih aktivnosti, niti je zapamćena ijedna akcija ili samo riječ solidarnosti s progonjenima. Izgleda da su, poput lemura, otvorenih očiju, paralizirani koračali prema ponoru.

Što će ona, što može blaženi dr. Ivan Merz poručiti današnjem katolicizmu? Sve one ideje što ih je Merz supsumirao pod pojmom ”zablude modernizma” (iz posluha prema papi Piju IX. i Piju X.) – demokracija, narod je suveren, temeljna ljudska prava – danas sačinjavaju temelje pravne države, države ljudskih prava, države blagostanja.

Je li opravdano i ispravno mlade podučavati apolitičnoj, ”sakristijskoj“ vjeri koja ne uspijeva razlučiti pravo od pogrešnog, lažno od ispravnog.

”Žensko pitanje” bilo je domena liberalne i ljevičarske publicistike, a Marica Stanković naglašava da je upravo za katoličke udruge nužno angažirati što veći broj gospodarski neovisnih, obrazovanih, samosvojnih i samosvjesnih žena – ali žena izgrađenih, sa sposobnosti empatije i volje

Je li u redu prezirati demokratski poredak kojem dugujemo poštivanje temeljnih prava (ma koliko to poštivanje bilo manjkavo i samo deklarativno – no demokracija jamči kontrolu provedbe i poštivanja načela.

Znamo za ”dijalektiku prosvjetiteljstva” (Theodor Adorno), znamo da je prosvijećen čovjek uvijek na rubu da se sunovrati iz humanosti u brutalnost.

Svejedno se neće zatrti svijest o stečevini prosvjetiteljstva i nužnosti trajnog napora u cilju njihova očuvanja. Ivan Merz – uza sve njegove moralne i vjerske kreposti i vrline – kao odgajatelj suvremenih mladih odgovornih kršćana nije podoban: On nije ličnost za sva vremena.

Marica Stanković bi stvarno mogla poslužiti kao pravi uzor ženama kojima je stalo do toga da svoju vjeru ne ostavljaju u Crkvi, nego s njom na pameti obavljaju svoje dužnosti i zalažu se u društvu. No, za to bi ”muževi u Crkvi” trebali pročitati ono što je Marica autentično svjedočila, umjesto da je pretvore u proizvod njihovih muških, celibatskih neiskusnih projekcija.

Za sada bih mogla reći da je Katoličkoj crkvi u RH i u BiH stalo do kanonskih postupaka Stepinac, Merz, Stanković radi nje same, radi imidža ”neprikosnovene i čiste čuvarice i širiteljice Evanđelja”. ”Samosakralizacija Crkve”, dobro je rekao Jan Tück (Beč).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora