Važno je da dođete na promociju romana ”Povratak Adolfa Pilsela”

(Pozivam čitateljice i čitatelje iz Zagreba i okolice da dođu na predstavljanje knjige ”Povratak Adolfa Pilsela” u srijedu, 5. prosinca, u 19 sati u Novinarskom domu. Govore: Stjepan Mesić, Ivo Josipović, vladika Jovan Ćulibrk, Jadranka Brnčić, Boris Rašeta, urednik knjige Drago Glamuzina i autor. Tekstove čita i razgovorom moderira Branimir Pofuk).

Saborski zastupnici Milorad Pupovac i Veljko Kajtazi te Ognjen Kraus, predsjednik koordinacije židovskih općina i Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista, uputili su prije više od mjesec predsjednici Republike, predsjedniku Sabora, predsjedniku Vlade i Državnom odvjetniku dopise u kojima upozoravaju na alarmantno širenje, dopuštanje i podršku revizionizmu i negacionizmu u današnjoj Hrvatskoj. Ništa se nije dogodilo.

Zato su prije nekoliko dana obnovili apel.

Moj dragi kolega Boris Dežulović je napisao da se moja autobiografija i moja obiteljska saga najtočnije označavaju kao alternativna povijest Hrvata u 20. stoljeću. Ta povijest nije, kako biste mogli pomisliti, povijest Hrvata sa sretnim završetkom. Kao i prethodna knjiga ”Argentinski roman” i ”Povratak Adolfa Pilsela” je, kaže Boris – a to je otprilike i najpreciznija definicija katarze – povijest Hrvata sa sretnim početkom

Kažu kako se posljednjih godina hrvatsko društvo suočava s vrlo snažnom plimom revizije povijesnih događaja i krivotvorenjem povijesne realnosti fašističke Nezavisne Države Hrvatske (1941.–1945.). Donose samo neke recentne primjere. Njihov presjek djelovanja raznih organizacija i udruga, vjerskih i državnih institucija s ciljem likvidacije antifašističkog nasljeđa i rehabilitacije zločinačkoga NDH-a izdvaja Republiku Hrvatsku u odnosu na sve države članice Europske unije kada je riječ o normalizaciji i rehabilitaciji fašističkog povijesnog nasljeđa.

Vođen tom praksom relativizacije ustaškog pokreta, dakle svih ustaških zločina, posebice holokausta, odnosno genocida nad Romima i Srbima ovo sam ljeto, nakon što se moj otac Adolf Pilsel odlučio vratiti iz Zagreba (kamo je stigao u srpnju 2017.) u Paragvaj (kamo je otišao živjeti sredinom 1972. kada je napustio moju majku Eriku, sestru Jadranku, nestalog brata Branka i mene), sjeo sam i krenuo pisati novi roman ”Povratak Adolfa Pilsela” (objavljen na dan početka Interlibera tijekom kojeg su primjerci planuli) da tati, mojim nekadašnjim prijateljima i poznanicima u Argentini, ali i široj hrvatskoj i inoj javnosti još jednom, ali temeljitije kažem da ustaštvo ne može niti smije biti temelj patriotizma. Jer to je zločin.

Knjiga donosi životopis Adolfa Pilsela, od rođenja 1936. na Kosovu, djetinjstva koje se, nakon boravka u Sarajevu, istočnoj Poljskoj i Austriji, nastavlja u Argentini, preko sazrijevanja u krugu ustaške emigracije, angažmana u krugu tjelohranitelja Ante Pavelića u Buenos Airesu sve do uspona i pada njegove karijere u Patagoniji te bijega u Paragvaj.

U razdoblju suživota u Zagrebu otac i ja ćemo raspravljati o motivima napuštanja obitelji 1972., o nacizmu i ustaštvu, o tome što je Hrvatska danas, o refleksijama tate nakon posjete Jasenovcu, o razgovorima s bivšim predsjednicima Stjepanom Mesićem i Ivom Josipovićem, kao i s drugim mojim istaknutim prijateljima, o čitanju djela velikana kao što su bili Slavko Goldstein i Vlado Gotovac.

Knjiga donosi odgovor na pitanje uspijeva li Adolf Pilsel postati svjestan svojih političkih i ideoloških zabluda na način na koji sam to postao ja u odnosu na mladenačko razdoblje u ustaškoj emigraciji? Knjiga je iskren i bolan razgovor oca i sina, čiji se vrhunac događa na mjestu stradanja mog mlađeg brata i Adolfova sina Branka Pilsela, nestaloga hrvatskog branitelja.

”Povratak Adolfa Pilsela” je borba koja se, kao i druženje s demonima nacizma i ustaštva, nastavlja.

Večer prije leta (poletio je za Paragvaj 1. lipnja 2018.) zamolio sam oca, bez obzira na sve naše nesporazume, da sjedne ispred moje kamere, one iste kojom sam ga snimao 2009. u Paragvaju, i da odgovori na brojna moja pitanja nadajući se da ću dobiti onih nekoliko riječi, unutar šume iskaza, kojima bih mogao završiti film o ocu onako kako završava film ”Konačni pad” (Der Untergang) o posljednjim danima Hitlerova života prema kazivanju njegove tajnice i svjedokinje posljednjih događaja u bunkeru Traudl Junge.

Snimao sam ga tri sata. Nešto sam dobio. Neću to sada otkriti. Ali, uglavnom, ponovio mi je da su u Argentini, oko Pavelića, oni branili domovinu.

Na kraju tog razgovora pokušavam od tate izvući priznanje o političkom svjetonazoru kojem je sada najbliži. Na pitanje osjeća li se ipak kršćanskim socijalistom kada uzme u obzir život u Paragvaju i spoznaje iz Hrvatske, odgovorio mi je da je tako, jer da je on iznad svega kršćanin i da je za prava radnika i siromaha. Kada sam ga suočio s činjenicom da su kršćanstvo i nacionalsocijalizam (Hitlerov) i ustaštvo (Pavelićev) u temeljitom sukobu, da ne mogu koegzistirati, šutio je.

Složili smo se da je važno ljubiti, svatko onako kako mu savjest diktira ili kako mu životne prilike nalažu ili dopuštaju.

Knjiga donosi životopis Adolfa Pilsela, od rođenja 1936. na Kosovu, djetinjstva koje se, nakon boravka u Sarajevu, istočnoj Poljskoj i Austriji, nastavlja u Argentini, preko sazrijevanja u krugu ustaške emigracije, angažmana u krugu tjelohranitelja Ante Pavelića u Buenos Airesu sve do uspona i pada njegove karijere u Patagoniji te bijega u Paragvaj

Nešto bih o ljubavi danas napisao jer ljubiti ne možemo ako nijemo promatramo kako se ismijavaju ili bitno ponižavaju žrtve ustaškog terora. Oni koji to rade, naravno, nisu još sposobni za ljubav.

Znamo dobro, to vam želim kazati, da je velika zapovijed koju nam je ostavio Gospodin Isus zapovijed ljubavi: ljubiti Boga svim srcem, svom dušom i svim umom i ljubiti bližnjega kao sebe samog (usp. Mt 22,37-39), to jest, pozvani smo na ljubav, činiti dobro drugima.

I to je naš najuzvišeniji poziv, naš poziv u pravom smislu te riječi; a s tim je povezana i radost kršćanske nade. Onaj tko ljubi ima radost nade da će prispjeti tome da susretne veliku ljubav koja je Gospodin.

Apostol Pavao nas u odlomku iz ”Poslanice Rimljanima” (Rim 12, 9-13) opominje: Postoji opasnost da naša dobrotvornost bude dvolična, da naša ljubav bude licemjerna.

Moramo se, dakle, pitati kad se događa to licemjerje? I kako možemo biti sigurni da je naša ljubav iskrena, da je naša ljubav autentična? Da se ne pretvaramo da činimo dobro i da naša ljubav nije neka sapunica, već da je to iskrena, snažna ljubav…

Licemjerje se može uvući svugdje, pa i u način na koji ljubimo. To se zbiva kad je naša ljubav sebična, pokretana osobnim koristima; a koliko je samo koristoljubivih ljubavi… kad se karitativne službe u kojima se čini da se razdajemo zapravo obavljaju zato da privučemo pozornost na sebe ili da u sebi oćutimo zadovoljstvo: ”Ah, kako sam dobar!” Ne, to je licemjerje!

Ili kad smjeramo stvarima koje su drugima ”vidljive” kako bi se razmetali svojom umnošću ili svojom sposobnošću. Iza svega toga se skriva lažna, varljiva ideja, to jest da, ako ljubimo, ljubimo zato što smo dobri; kao da je ljubav čovjekovih ruku djelo, plod našeg srca.

Ljubav je, naprotiv, prije svega, milost, dar; moći ljubiti je Božji dar za koji moramo moliti. A on ga rado daje ako ga zamolimo.

Ljubav je milost; ne sastoji se u tome da pokazujemo ono što mi jesmo, već ono što nam Gospodin daruje i što mi slobodno prihvaćamo; ona se ne može izraziti u susretu s drugima ako prije toga nije potekla iz susreta s Isusovim krotkim i milosrdnim licem. Zvuči li vam isključivo? Nije mi namjera jer ne tvrdim da oni koji nemaju dara vjere ili nisu kršćani nemaju ljubavi, već da je nama vjernicima kršćanima ljubav način da svjedočimo Isusa Gospodina.

Pavao nas poziva da prepoznamo da smo grešnici i da je i naš način na koji ljubimo označen grijehom. Istodobno, međutim, postaje nositelj novog navještaja, navještaja nade: Gospodin otvara pred nama put oslobođenja, put spasenja.

To je mogućnost da i mi živimo veliku zapovijed ljubavi, da postanemo oruđe Božje ljubavi. A to se događa kad pustimo da nas ozdravi i obnovi srce Krista uskrslog.

Moramo se dakle pitati kada se događa to licemjerje? I kako možemo biti sigurni da je naša ljubav iskrena, da je naša ljubav autentična? Da se ne pretvaramo da činimo dobro i da naša ljubav nije neka sapunica, već da je to iskrena, snažna ljubav

Uskrsli Gospodin koji živi među nama, koji živi s nama može ozdraviti naše srce: čini to ako ga zamolimo. On je taj koji nam omogućuje, premda smo maleni i siromašni, iskusiti Očevu samilost i slaviti čudesa njegove ljubavi.

Razumije se, dakle, da sve ono što možemo živjeti i činiti za braću i sestre nije ništa drugo već odgovor na ono što je Bog učinio i nastavlja činiti za nas.

Štoviše, sâm Bog, nastanjujući se u našem srcu i našem životu, nastavlja nam se približavati i služiti svima onima koje susrećemo svakoga dana na našem životnom putu, počevši od posljednjih i najpotrebitijih u kojima se Boga prvo prepoznaje.

Apostol Pavao, dakle, ne želi nas ovim riječima toliko prekoravati koliko radije ohrabriti da oživimo u sebi nadu. Svi, naime, imamo iskustvo da ne živimo u punini i kako bismo trebali zapovijed ljubavi.

Ali to je i milost jer nam pomaže shvatiti da mi sami po sebi nismo kadri istinski ljubiti (ljubav je sam Bog, ljubav je naš iskon): potrebno nam je da Gospodin stalno obnavlja taj dar u našem srcu kroz iskustvo svoga beskrajnog milosrđa.

Tada ćemo ponovo cijeniti male stvari, jednostavne, obične stvari i moći ćemo ljubiti druge onako kako ih Bog ljubi, želeći im dobro, to jest, da budu sveti, Božji prijatelji; i bit ćemo sretni što nam se pruža mogućnost da budemo bližnji onome koji je siromašan i ponižen, kao što Isus čini sa svakim od nas kad se udaljimo od Njega, da se možemo prignuti do nogu braće kao što on, Dobri Samarijanac, čini sa svakim od nas, svojom samilošću i svojim oproštenjem.

Dragi oče, dragi čitatelji, u tome na što nas je apostol Pavao podsjetio skriva se tajna, da se poslužim njegovim riječima, onoga ”biti radostan u nadi” (Rim 12, 12).

To je radost nade, jer znamo da u svim okolnostima, pa i u najvećim protivštinama i neuspjesima kroz koje prolazimo, Božja ljubav ne biva manja.

Dakle, srcem koje je pohodila i u kojem se nastanila njegova milost i njegova vjernost živimo u radosnoj nadi da uzvratimo braći i sestrama s ono malo što možemo, za toliko toga što svakoga dana primamo od Njega, preko drugih.

Istinska je ljubav i u iskrenom žalovanju zbog žrtava ustaša. Naše srce mora biti ispunjeno osjećajem moralne odgovornosti u onom smislu u kojem je o tom pitanju 1946. Karl Jaspers pisao sunarodnjacima o ”pitanju moralne krivice” poradi zločina nacista.

Saborski zastupnici Milorad Pupovac i Veljko Kajtazi te Ognjen Kraus, predsjednik koordinacije židovskih općina i Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista, uputili su prije više od mjesec predsjednici Republike, predsjedniku Sabora, predsjedniku Vlade i Državnom odvjetniku dopise u kojima upozoravaju na alarmantno širenje, dopuštanje i podršku revizionizmu i negacionizmu u današnjoj Hrvatskoj. Ništa se nije dogodilo

Moj će otac umrijeti. I ja ću. Kako se stvar čini, i Hrvati će iščeznuti. Ubit će ih domoljubi. Ljudi konfuzne pameti i turbulentne biografije kao što je biografija Adolfa Zvonimira Pilsela koji se, dok ovo pišem, mota po svojoj radionici ni sam ne znajući zašto i za koga.

Moj dragi kolega Boris Dežulović je napisao da se moja autobiografija i moja obiteljska saga najtočnije označavaju kao alternativna povijest Hrvata u 20. stoljeću. Ta povijest nije, kako biste mogli pomisliti, povijest Hrvata sa sretnim završetkom: Kao i prethodna knjiga ”Argentinski roman” i ”Povratak Adolfa Pilsela” je, kaže Boris – a to je otprilike i najpreciznija definicija katarze – povijest Hrvata sa sretnim početkom.

Zato mi se čini da bi, ako imate priliku, bilo važno ili lijepo, ohrabrujuće svakako, da u srijedu u 19 sati dođete u Novinarski dom na promociju knjige. Jer ni o čemu ovdje nije riječ nego o pokušaju koji nudim i zagovaram – da krenemo iz početka. U prvom redu: s definicijom patriotizma i s oblikovanjem društva u kojem želimo živjeti.

Mi to možemo i mi to moramo učiniti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora