Trajna molitva u Haagu: divan primjer bogoslužja za čovjeka

Država je prije devet godina primila peteročlanu obitelj koja je svoju domovinu napustila jer im je prijetio progon zbog očevog političkog aktivizma. Troje djece u toj je državi raslo, školovalo se i po svemu sudeći prigrlilo život u novoj domovini. A onda se država ove jeseni predomislila i odlučila čitavu obitelj deportirati, šutnuti tamo odakle su došli.

Obitelj je armenska, prezime joj je Tamrazian, a država o kojoj govorimo je Nizozemska. A onda su Tamrazijanovi našli utočište u crkvi u Haagu koja nosi biblijsko ime Betel.

Prema nizozemskim zakonima policija ili bilo koji drugi državni organ ne može i ne smije ući i postupati u prostoru u kojem se odvija liturgija, misa ili bogoslužje.

To je iskoristio pastor ove haške crkve, koja inače pripada Protestantskoj crkvi Nizozemske (PKN), najbrojnijoj vjerskoj zajednici u toj zemlji, nastaloj spajanjem više manjih crkava.

Primivši i smjestivši Tamrazijanove u neveliki crkveni kompleks, pastor Wicke je još tamo još krajem listopada stao za oltar i počeo danonoćnu neprekidnu liturgiju. Pripremio se tako što je kopirao tekstove svih svojih molitava i propovjedi u proteklih deset godina čije bi samo čitanje sigurno potrajalo mnogo dulje nego što bi on mogao ostati budan na nogama za oltarom svoje crkve.

Pastor Axel Wicke štiti armensku obitelj i zbog svog vlastitog djeda koji je bio nacist (…) Prema nizozemskim zakonima policija ili bilo koji drugi državni organ ne može i ne smije ući i postupati u prostoru u kojem se odvija liturgija, misa ili bogoslužje

Upravo na blagdan daronosca svetog Nikole 6. prosinca to maratonsko bogosluženje premašilo je tisućiti sat neprekidnog moljenja, čitanja, propovijedanja i pjevanja na raznim jezicima i prema različitim obredima. Naime, vrlo se brzo pročulo za ovo bogosluženje, koje je istodobno, kao malo koje u čitavoj kršćanskoj povijesti, tako doslovno i služenje čovjeku.

Priskočili su u pomoć najprije drugi pastori iz Haaga, pa onda i mnogih drugih nizozemskih gradova, da bi im se brzo priključili i oni iz drugih vjerskih zajednica i crkava, pa tako i katoličke iz Nizozemske, ali i Francuske, Belgije i Njemačke.

Pastor Wicke ističe u jednom od članaka o svojoj akciji kako su se za oltarom njegove crkve u tom velikom molitvenom nizu i bdijenju zajedno našli predstavnici vjerskih zajednica koji inače međusobno nemaju nikakvih dodirnih točaka i razdvojeni su nerijetko teološkim prijeporima i netrpeljivošću. U betelskoj crkvi u Haagu spojila ih je djelotvorna ljubav i briga za čovjeka.

Tako su se ljudi koji na različite načine iskazuju ljubav prema Bogu napokon ujedinili u zajedničkom iskazivanju ljubavi i brige prema Čovjeku.

To čovjekoljubivo jedinstvo bogoljubnih raznolikosti pokazuje se već i time što se za oltarom haške crkve, i oko njega, izmjenjuju svećenici i svećenice s laicima u različitim obrednim haljinama i odijelima ili bez njih, a svaku „smjenu straže“ obavljaju tako što jedni drugima predaju upaljenu svijeću, kakvih je u preotklih tisuću sati izgorio već priličan broj da bi se plamen održao živim.

Nema velikih i važnih svjetskih novina koje nisu objavile priču o bogoslužno-čovjekoljubivom maratonu u Haagu, a tijekom proteklih tjedan dana prenio je priču i lijepo broj hrvatskih medija i internetskih portala.

Svi su oni prepisivali prezime armenske obitelji prema engleskoj transkripciji kao Tamrazyan, ja ih pišem kako se oni zovu, ali to je u ovoj priči potpuno nebitno. Spominjem to samo zbog onih koji će, saznavši možda za ovu priču tek iz ove kolumne, poželjeti pronaći više o njoj na internetu.

Pravopis nije problem kad su srce i duša na pravoj strani.

Primivši i smjestivši Tamrazijanove u neveliki crkveni kompleks, pastor Wicke je još tamo još krajem listopada stao za oltar i počeo danonoćnu neprekidnu liturgiju. Pripremio se tako što je kopirao tekstove svih svojih molitava i propovjedi u proteklih deset godina čije bi samo čitanje sigurno potrajalo mnogo dulje nego što bi on mogao ostati budan na nogama za oltarom svoje crkve

I ime haške crkve može se pisati Bethel, kako ga pišu i Nizozemci i Englezi, ili Betel kako se u Bibliji na hrvatskom naziva mjesto na kojem je Jakov usnio san o ljestvama do neba punim anđela.

Tako se zove i grad iz kojeg je jednom od posljednjih starozavjetnih proroka Zahariji došlo izaslanstvo s pitanjem za samog Jahvu: “Hoćemo li plakati petoga mjeseca i postiti, kao što činimo već tolike godine?“

Prorok im je odgovorio: “Ovako govori Jahve nad vojskama: ‘Sudite istinito i budite dobrostivi i milosrdni jedni drugima. Ne tlačite udovu ni sirotu, ni došljaka ni uboga, i ne snujte u srcu pakosti jedan prema drugom’“.

Dakle, bio Betel ili Bethel, jasno je jedno: njihova je crkva ovih dana prava i istinska kuća božja koja čuva i štiti progonjenog brata čovjeka i u njoj se Božić ove godine dočekuje kroz Advent na najkršćanskiji i najčovječniji mogući način.

Nije to samo stvar nadahnuća jednog čovjeka, nego čitave jedne kulture sjećanja i pravog odnosa prema prošlosti i sadašnjosti. Pastor Wicke je Nijemac koji je se i sam prije dvanaest godina doselio u Nizozemsku.

U jednom od intervjua objavljenih ovih dana on priča o pozitivnom učinku odgoja i neprestanog učenja o negativnom naslijeđu vlastite domovine.

Upravo zato, kaže pastor, što je i jedan od dvojice njegovih djedova zapravo do smrti ostao nacist, a za vrijeme rata je u svojoj predionici iskorištavao robovski rad logoraša i zatočenika, on ima obavezu činiti drugačije i nastojati da se tako nešto nikada ne ponovi.

U samoj pak crkvi u Haagu našao je uzor u njenom pastoru Fritsu van Evertu koji je skončao u nacističkom logoru jer je štitio i od nacista skrivao Židove.

Upravo zato, kaže pastor, što je i jedan od dvojice njegovih djedova zapravo do smrti ostao nacist, a za vrijeme rata je u svojoj predionici iskorištavao robovski rad logoraša i zatočenika, on ima obavezu činiti drugačije i nastojati da se tako nešto nikada ne ponovi

U protestantskim crkvama, pa tako i betelskoj u Haagu, inače nema slika svetaca. Međutim, za ovu prigodu stavili su dvije istočnjačke ikone, možda i zato što imaju lica, oči i obrve tako slična djeci obitelji Tamrazian. A pored ikona stoji velika slika nizozemskog slikara Hansa Versteega, nazvana “Madonna del mare nostrum“ – Gospa našeg mora.

Hiperrealistično ulje na platnu prikazuje prelijepu tamnoputu majku s isto tako crnim djetetom, na obali olujnog mora, zamotane u sjajni plašt zlatne i srebrne boje, baš kao što su zlatom i srebrom često optočene ikone Bogorodice.

Samo što je ovaj plašt onaj aluminijski pokrivač kojim se utopljavaju izbjeglice dok izađu ili budu spašeni iz mora. “Samo postojanje tih ljudi je pitanje, a odgovor je na promatraču“, napisao je u svojoj meditaciji nad tom slikom veliki nizozemski katolički teolog Erik Borgman, te vjernicima preporučio da odgovore poput Marijine rođakinje Elizabete u Lukinom evanđelju: “Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“.

 

 

 

 

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista)

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora