novinarstvo s potpisom
Zašto Rijeka u svakom pogledu zaostaje za Trstom?
Oba grada smještena su u širokim, otvorenim zaljevima, oba imaju dugu lučku i trgovačku tradiciju. Pa ipak, za razliku od Rijeke, Trst je oduvijek bio grad muvinga!
Ovo nije suvremena, a ni subjektivna opservacija. Tako je već stoljećima, saznajemo iz putopisa Engleza koji su od početka 18. stoljeća boravili na sjevernom Jadranu, a njihove je impresije, u zanimljivom istraživanju, objedinio beogradski lingvist i profesor engleske književnosti Veselin Kostić.
Poveden ljubavlju prema rodnom kraju svoje supruge Neve Barbalić, rođene Bašćanke, Veselin Kostić je za svojih čestih boravaka u Engleskoj istražio putopise koji – kroz tri stoljeća – govore o Kvarneru i njegovom širem zaleđu. Tako je nastala knjiga ”Rijeka i okolica u starim engleskim putopisima”, izdanje ”Adamića” iz 2006. godine, koja je – unatoč svojoj zanimljivosti i neprijepornoj vrijednosti – ostala prilično nezapažena.
Pitanje s početka ovog teksta zanimalo je najčešće putopisce u 19. stoljeću, jer su tada i trgovina i lučki promet dosegli pravi procvat. Pa tako John Murray, još 1820. godine, u svojoj seriji ”Priručnika za putnike”, posvećenoj pojedinim zemljama, spominje i Rijeku kao ”slobodnu luku, u kojoj trgovina ipak ne cvate, jer je Trst preuzeo gotovo sav promet”.
S njim se slažu i braća Turnbull, koji borave u Rijeci dvadeset godina kasnije. Iako im je namjera bila da se u Trstu ukrcaju na brod i otplove na Istok, zaintrigarala ih je mađarska luka Rijeka, a kako budući tadašnji putnici nisu oskudijevali u vremenu, odlučili su napraviti izlet u dijelove jadranskog primorja.
I oni konstatiraju, sa žalošću, da je Rijeka, kao trgovačko središte od malog značaja. Pritom tvrde da ”krivica nije na Vladi, jer Rijeka, Bakar i Kraljevica uživaju sve trgovačke povlastice i sve lučke olakšice koje ima i Trst”.
Razloge zaostajanja Rijeke oni nalaze u dobrim i brzo prohodnim putevima u tršćanskom zaleđu, koji omogućavaju da se roba iz luke za kratko vrijeme dopremi u južnu Njemačku, dok je prijevoz robe iz Rijeke prema unutrašnjosti naporan i spor.
Turnbulli – Peter Evan i Thomas Smith – nalaze međutim Rijeku lijepim gradom okruženim zelenim brdima, a, kao i ostali putopisci, spominju Trsat i legendu da je Bogorodičina kuća iz Nazareta bila spuštena baš tu i da se na Trsatu nalazila neko vrijeme dok ju anđeli nisu prenijeli u Loretto!
O Rijeci piše i Edmund Spencer 1836. godine, koji prednost Rijeke vidi u izobilju ribe, svježeg voća i odlične pitke vode. Ali što se blagostanja i ekonomske energije tiče, smatra ju, doslovno, ”dosadnim gradom bez trgovačkog života”.
Za razliku od Spencera W.F. Wingfield u drugoj polovici 19. stoljeća Rijeku vidi kao ”živahno malo primorsko trgovačko središte s oko 16.000 duša, neku vrstu Trieste Secunda”!
A najpovoljnije se Rijeka dojmila vikontese Emily Anne Strangford, koja ju je posjetila 1863. godine. Doputovala je brodom iz Dalmacije, na putu za sjeverni Jadran, ljepotom su je oduševili Rab, Cres i Mali Lošinj, pa Kraljevica i Bakar, ali u Rijeci ju je dočekala udobnost gradskog života, odmor u prvoklasnom Hotel de l’Europe, s prostranim zračnim sobama, modernim namještajem i dobrom kuhinjom.
Putopis vikontese Strangfrod sadrži i zanimljive napomene o trgovini, pomorskom i kopnenom prometu, trenutnim gospodarskim teškoćama kao i izgledima za napredak grada. I ona spominje vijugavu cestu do Karlovca, visoku putarinu koja prijevoz robe čini preskupim, ”smrtonosni udarac” koji je Rijeci zadalo otvaranje žljezničke pruge od Beča do Trsta, ali i zaključuje da je grad vedar, napredan i nada se da će postati značajno mjesto u budućnosti.
Mirnu atmosferu Rijeke ona je doživjela kao prednost, a idilično putovanje oko Istre – pravim odmorom. Koji je, pak, završio dolaskom u tršćansku luku, gdje se tiskalo mnoštvo brodova…
Kad sam pročitala istraživanje dr. Veselina Kostića, tj. njegov prijevod engleskih putopisa koji se tiču Rijeke i njene okolice, pomislila sam: Eto sjajnog suvenira našega kraja!
A budući da sam smatrala kako opservacije engleskih putopisaca mogu biti od šireg interesa, nagovorila sam izdavača i dr. Kostića da knjiga bude dvojezična. Tako sam dragom (danas pokojnom) profesoru, nakon što je prevodio Engleze s arhaičnog jezika prošlih stoljeća na hrvatski, zadala novi posao: sad je sve trebalo prevesti na suvremeni engleski jezik! Knjiga je u konačnici opremljena starim razglednicama Rijeke i okolice koje dijele hrvatski od engleskog teksta.
Dvojezičnost se pokazala interesantnom: Odjel za kulturu grada Rijeke otkupio je izvjesni broj primjeraka za poklon inozemnim gostima grada. Osobno sam računala s još većim zanimanjem Turističke zajednice Kvarnera – nagovarala sam ih da knjigu predstave na sajmovima turizma kao svjedočanstvo višestoljetnog zanimanja Europejaca za Kvarner.
Stigla je odbijenica s obrazloženjem da su ”neki stanovnici našeg kraja vrlo negativno prikazani” i da nam to baš ne bi bila dobra reklama.
A ja sam baš te dijelove knjige smatrala posebno zanimljivima, jer govore o kulturološkim i mentalitetnim razlikama.
Naime, engleski vojnik, pisac i svećenik Georg Gleig putovao je sa svojim sinom 1837. godine iz Zagreba prema Rijeci i na tom putu – dijelom svojom zaslugom, a dijelom zbog nesporazuma jezične prirode – doživio niz neugodnosti. Njegov osorni ton i zahtjevi koji nisu naišli na bespogovorno poštivanje izazvali su sukob sa stanovnicima Gorskog kotara, pa je u konačnici dobio poštene batine i bio utamničen u Delnicama.
Sve se dobro završilo, jer ga je spasio britanski vicekonzul gospodin Hill koji je hitno doputovao iz Rijeke te objasnio Goranima da Georg Gleig nije ni uhoda, ni lažac, a ni sotonist, jer u Engleskoj vojnik može postati svećenik i zasnovati obitelj, a ”đavolska sprava” za koju su Gorani tvrdili da njome izvodi sotonske čini – običan je pribor za pecanje sa zbirkom umjetnih mušica i varalica!
Iz putopisa objavljenih u knjizi saznajemo mnoge detalje o riječkoj industriji i manufakturi, o strancima koji su u Rijeci pokretali tvornice, trgovali drvom i drugom robom, ali i ostavljali utjecaj svoje kulture u gradu.
Knjiga obiluje opisima prirodnih ljepota i zanimljivim zapažanjima o Grobniku, Dragi, Bakru, Kraljevici, otoku Krku, Senju, Opatiji i Voloskom… iz vizure ljudi koji su na Kvarner stigli vođeni istraživačkim duhom i željom da upoznaju nove krajeve, a rekla bih i s pripadajućom dozom hrabrosti!
Usporedbe dvaju lučkih gradova – Rijeke i Trsta – danas gotovo da više nisu predmetom razgovora. Trst je odavno daleko odmaknuo, a između te dvije luke pojavila se i treća koja grabi velikim koracima naprijed.
No, postoje događanja s kojima smo računali kao s riječkom prednošću!
Osvajanje titule Europske prijestolnice kulture na dan proglašenja vinulo je nade Riječana visoko! Pomislili smo: Imamo najbolji program, što nas može zaustaviti da 2020. pokažemo tko smo!?!
Danas nas muči mnogo više dilema i pitanja nego prije tri godine…
Kako Rijeku učiniti pamtljivom u očima gostiju, a Riječane ponosnima na godinu u kojoj su stanovnici prijestolnice kulture?
Možda bi reizdanje knjige o Rijeci iz očišta engleskih putopisaca iz minulih stoljeća bio dobar početak!? Džepno izdanje, mekih korica, na recikliranom papiru. Dvojezično!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.