Kriza EU – kriza autentičnosti

U vrijeme kad nam se približavaju novi izbori za EU parlament, svi smo svjesni da je Europska unija onakva kako su je njeni osnivači zamislili u dubokoj krizi. Polovica EU zemalja (točno njih 14 od 28 ) ima manjinske vlade u čijim su konstelacijama male stranke koje bez velikih s kojima koaliraju ne bi bile u parlamentu, a u toj su kombinaciji često i vrlo glasne, kad već nisu snažne.

Kao čivava kraj šarplaninca. Francuski predsjednik i njemačka kancelarka zagovaraju snažnije ujedinjavanje unutar 19 ”jakih” zemalja Europske unije koje bi se povezale i zajedničkom vojskom i učvršćivanjem ekonomskih veza, a ostale zemlje koje su se pridružile kasnije, i u kojima jačaju trendovi euroskepticizma, pa čak i trendovi koji priželjkuju kraj liberalne demokracije i protiv su slobode medija i civilnog društva, bi ostale izvan te kombinacije i imale znatna ograničenja u pristupu EU fondovima.

Sadašnja kriza liberalne demokracije govori puno o krizi unutar samog liberalizma, koji je iznjedrio liberalnu demokraciju, no politikom laissaize faire stvorio povlaštene menadžerske kaste i izrazito kompetitivnu društvenu klimu koja je čitave skupine društva koje nisu mogle sudjelovati u tržišnom natjecanju ili su to mogle u manjem opsegu jednostavno previdjela

Sadašnja kriza liberalne demokracije govori puno o krizi unutar samog liberalizma, koji je iznjedrio liberalnu demokraciju, no politikom laissaize faire stvorio povlaštene menadžerske kaste i izrazito kompetitivnu društvenu klimu koja je čitave skupine društva koje nisu mogle sudjelovati u tržišnom natjecanju ili su to mogle u manjem opsegu jednostavno previdjela.

Stvorio je i politički elitizam koji je preferirao znanost i ulaganja, a zaboravio se obraćati običnom građaninu, pa time izazvao strah i nesigurnost kod građana koji žele podmirivati svoje životne potrebe od svoga rada ne strepeći.

Jednako tako, ”politička korektnost”, kao nusproizvod liberalne demokracije, stvorila je nove oblike hipokrizije i nemogućnosti nazivanja društvenih pojava pravim imenom, a sve u ime ”jednakosti i nediskriminacije”, naravno krivo interpretirane, što je građanima dodatno poljuljalo povjerenje u liberalne demokratske prakse.

Migrantska kriza samo je već načeto povjerenje dodatno  uzdrmala. U pojedinim državama EU suočenim s terorističkim napadima mogle su se čuti prozivke kako politike nisu raščistile s kompleksom kolonijalne krivice, te se ne mogu suočiti s činjenicom da u Europu dolaze potomci robova među kojima ima dosta onih koji nužno ne vole zemlje u koje dolaze, pa se zato lako daju aktivirati od militanata, da se zbog iste te krivice ne proziva strane imame u četvrtima koje su zapravo, geta, već redovito vide ugrozu samo u kršćanima koji demokratskim putem zastupaju svoj svjetonazor i dio su europske kulture.

Iako migrantski val nije u uzrok domaćeg terorizma na tlu država članica EU, već su migranti i sami žrtve tih istih terorista, na postojeće nezadovoljstvo i egzistencijalne teškoće posijana je klica straha i ugroze, bojazni da će se živjeti ekonomski lošije i u društvenom smislu znatno nesigurnije.

Teško je vjerovati u liberalnu demokraciju kad osjećaš egzistencijalnu nesigurnost i usto navale migranti kao potencijalni teroristi i uzrok još veće egzistencijalne nesigurnosti za domicilne državljane.

Iako migrantski val nije u uzrok domaćeg terorizma na tlu država članica EU, već su migranti i sami žrtve tih istih terorista, na postojeće nezadovoljstvo i egzistencijalne teškoće posijana je klica straha i ugroze, bojazni da će se živjeti ekonomski lošije i u društvenom smislu znatno nesigurnije

Taj moment sjajno je iskoristila populistička desnica za svoje političko pozicioniranje, osobito u tranzicijskim, ”rubnim” državama eurozone.

Francuski socijaldemokrati i socijalisti, najjači zagovornici ljudskih prava i prava manjina, koji su prije terorističkih napada glasno vikali na svaki pokušaj oštrijih mjera prema potencijalnim ”žarištima”, odjednom su sami počeli zahtijevati oštre i opsežne protuterorističke mjere i jaču razinu policijske zaštite građana.

Naravno, i oni su spavali zaboravivši radnička prava, ne buneći se odveć glasno kad su investicije bile unosne a cilj ostvariv, i pritom su u nekim pitanjima, ne glasno, ali prešutno, davali podršku kapitalističkom izrabljivanju od strane menadžerskih elita, koje se uklapa u program neoliberalne konzervativne desnice, tzv. ”desnih liberala”, kako sebe vole nazivati ti novi akteri na političkom tržištu, ma koliko termin bio promašen i zapravo, šupalj. Time su, dakako, iznevjerili temeljna načela socijaldemokracije.

Liberalna demokracija kao proizvod liberalne doktrine definitivno je u krizi.

Međutim, kriza EU i zajedništva unutar nje prvenstveno je kriza demokršćanstva, koje je posljednjih godina izgubilo kompas, sve više se poistovjećujući s desnim populističkim strankama koje suverenost vlastitih država unutar EU vide u prekrajanju politika EU, mijenjanje Unije iznutra, a čiji je krajnji cilj smanjenje stečenih ljudskih prava i konačno poništenje liberalne demokracije.

Danas gotovo nitko od demokršćana, ako ih upitate, ne zna zbog čega bi se zajednici europskih država trebale priključivati i ostale države i zašto zajedništvo treba jačati. Štoviše, kao da zaboravljaju kako su osnivači EU odreda bili demokršćani i kako je Europska unija upravo plod demokršćanske misli i temelja na kojima počiva demokršćanska ideologija.

Teško je vjerovati u liberalnu demokraciju kad osjećaš egzistencijalnu nesigurnost i usto navale migranti kao potencijalni teroristi i uzrok još veće egzistencijalne nesigurnosti za domicilne državljane

Među demokršćanima danas ima dosta euroskeptika i aktivnih zagovaratelja ”promjene EU iznutra”, ali ne u vidu borbe za vrijednosti liberalne demokracije kakvu poznajemo – otvorene granice, razmjena znanja i slobodna fluktuacija ljudi unutar eurozone, te zaštita ljudskih prava – već upravo ranije spomenuto prekrajanje EU na predliberalan način kako to priželjkuju desni populisti.

Oni umjereniji na pitanje treba li se EU širiti na druge zemlje članice samo će rezignirano slegnuti ramenima i reći da misle kako se dosta proširila, a da ionako nitko više i ne želi u Uniju. Ideja kršćanske demokracije imala je svoju ulogu u Europi u 20. stoljeću, pogotovo u vrijeme hladnog rata, od Rerum novarum naovamo.

Tada je liberalizam zagovarao potpunu slobodu tržišta bez utjecaja države, a komunizam onemogućavao privatno vlasništvo i individualnost izvan kolektiva i vjernosti doktrini te provodio represiju prema religiji.

Danas, kad su liberali uvidjeli svoje pogreške i većinom zagovaraju profit nakon što su osigurane temeljne javne potrebe i zaštita ranjivih skupina, te su skloni konceptu socijalne države po uzoru na skandinavske zemlje, demokršćanski argument socijalno tržišnog gospodarstva blijedi i gubi na autentičnosti.

Komunizma više nema, a kršćanska demokracija je u Italiji pala upravo na klijentelizmu i korupciji. Tranzicijske zemlje, koje nakon komunizma i socijalizma tek izgrađuju svoju demokraciju i prema demokršćanstvu imaju stav drugačiji od onog što je doista demokršćanstvo značilo u političkom oblikovanju EU.

Smatraju ga na neki način produženom rukom klera, iako demokršćanstvo nije klerikalno i demokršćanin ne mora imati u svemu stavove identične onima koje ima crkveno učiteljstvo. Politika je ipak neovisna djelatnost i ono što može biti vrlina u osobnom životu i angažmanu može biti mana za onoga koji upravlja državom, kako je dobro poentirao Machiavelli.

Među demokršćanima danas ima dosta euroskeptika i aktivnih zagovaratelja ”promjene EU iznutra”, ali ne u vidu borbe za vrijednosti liberalne demokracije kakvu poznajemo – otvorene granice, razmjena znanja i slobodna fluktuacija ljudi unutar eurozone, te zaštita ljudskih prava – već upravo ranije spomenuto prekrajanje EU na predliberalan način kako to priželjkuju desni populisti

Razliku između tranzicijskog poimanja demokršćanstva i onog što ono u politici EU doista jest mogli smo vidjeti i na ”turiranju” oko Istanbulske konvencije, gdje se prozivalo premijera kako nije demokršćanin, iako su je zemlje Unije u kojima su demokršćani na vlasti mahom ratificirale bez ikakve pompe.

Ako ima spornih momenata, oni su prvenstveno vezani uz kontrolu resursa i novca, a nikako uz sporne stavke o rodu. Njih tu za (demo)kršćanina nema. Može ih biti za ultrakonzervativnog desničara, no ne i za demokršćanina.

Predstojeći izbori za EU parlament zasigurno će donijeti drugačiji omjer snaga i dati novu sliku o dosadašnjim politikama i modelima upravljanja koje su pred velikim izazovom.

Rekla bih, prije svega autentičnosti i dosljednosti vlastitom svjetonazoru, a shodno tome i politikama upravljanja posljednjih desetljeća.

Vjerujem i nadam se da je Europi učenje na vlastitim pogreškama samo prilika za rast i da će u jedra zajedništva zapuhati neki novi, snažni vjetrovi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena

> Svi tekstovi ovog autora