Crkva i Bleiburg: neka se prione procesu priznavanja krivnje

TKO NE POZNAJE SVOJU POVIJEST, BIT ĆE PRIMORAN PONAVLJATI JE (navodno Helmut Kohl)

”Ostavimo prošlost, okrenimo se sadašnjosti i budućnosti!”, gnjevno su se neki javili na nove zavrzlame oko Bleiburga (kao da im je netko drugi, neki/a ne-Hrvat/ica nametnuo/la neomiljenu temu). Rado bih se složila s njima: energija i duhovna snaga bila bi korisnija za rješavanje sadašnjih zadataka, a ne za (samo) sažaljenje – to je danas Bleiburg.

Zašto se ta tema ne može staviti ad acta: Bleiburg ne samo što odvlači pozornost od aktualnih potreba, već opterećuje i truje međunacionalne odnose.

Hrvati se prave žrtvama – žrtvama Drugog svjetskog rata. Hrvati koji su se 1941. godine opredijelili za Nezavisnu Državu Hrvatsku mogu se osjećati prevarenima.

Nezavisnost nisu dobili, ne zato što bi rat osujetio ostvarenje nezavisnosti, nego zato što oni koji su bili pozvani kao jamci i zaštitnici nezavisnosti nikada i nisu ozbiljno planirali graditi državu radi njezinih građana i građanki, nego samo u onoj mjeri u kojoj im sređena zajednica omogućava neometano iscrpljivanje i odvlačenje ljudskih i materijalnih resursa.

Partizani su u svojoj borbi također počinili zločine, sve strašnije što je rati više ”brutalizirao” ljude i otupljivao osjećaj za ljudskost. Nema sumnje da su ti zločini zaslužili kaznu i da je to jedan od elemenata neostvarene pravednosti te naposljetku neostvarenog raščišćavanja savjesti i svijesti za pravdu i nepravdu u Drugome svjetskom ratu

Ne mogu se načuditi naivnosti branitelja NDH, njezine državnosti, neovisnosti, ostvarenju nečijih tisućljetnih snova i sl. Ta koliko mora netko danas biti zaslijepljen da ne shvati tko je i radi čega pristao na proglašenje te države.

Pročitajte ”Sjećanja” njemačkog generala u NDH Edmunda Glaise von Horstenaua, koji je ne jednom u toj knjizi dao oduška svojoj sumnji da u NDH mora izvršiti nemoguću misiju. Da je ”vrh Katoličke crkve u Hrvata” (ne svi pripadnici službene Crkve, ali njezini utjecajni predstavnici) tada (1941. – 1945,) pristao uz tu državu bez obzira na to što se i on kolebao ne govori baš u prilog mudrosti.

Još je manje pameti u očitoj odlučnosti Crkve podržavati i propovijedima na Bleiburgu pothranjivati (samo)sažaljenje onih koji i dalje vjeruju da su Hrvati žrtve ogromne izdaje saveznika, Britanaca, Tita, i cijelog svijeta koji ih je iznevjerio. Neki čak vjeruju da su ih napustili Austrija i Austrougarska (nije šala, primila sam takve poruke).

Katolička Crkva u Hrvatskoj očito je otkrila jedan svoj raison d’ etre: zastupati i podržavati one koji i ne pomišljaju priznati da su se pristajanjem uz NDH opredijelili za državu i državno vodstvo koje je već u trenutku nastajanja znalo da će morati, kao ”saveznik moćnog njemačkog Reicha” i suradnik u kreiranju novog europskog poretka sudjelovati u ratu, što ga je moćni njemački Reich tada već vodio na bojišnicama na zapadu, na sjeveru, na jugu – i da će slijediti zadnja, odlučujuća bitka, ona protiv istoka.

Da se radi o ”konačnom obračunu s komunizmom” i s ”eshatološkim konačnim bojem” protiv boljševizma, vjerovali su tada, doduše, i veći umovi od vodstva Katoličke crkve u Hrvatskoj, no bilo je bistrih umova u Hrvatskoj i diljem Europe koji su se digli, usprotivili se, riskirali, ginuli – da: mislim i na jugoslavenske partizane.

Rat u Hrvatskoj nisu bile samo udaljene bojišnice na zapadu i istoku: NDH se svom ”osnivaču”, njemačkom Reichu, odužio suzbijanjem partizana – borbom protiv snaga koje su od 1941. godine nadalje bile jedina ozbiljna rodoljubna strana.

Partizani su u svojoj borbi također počinili zločine, sve strašnije što je rati više ”brutalizirao” ljude i otupljivao osjećaj za ljudskost. Nema sumnje da su ti zločini zaslužili kaznu i da je to jedan od elemenata neostvarene pravednosti te naposljetku neostvarenog raščišćavanja savjesti i svijesti za pravdu i nepravdu u Drugome svjetskom ratu.

Naime, nisu se samo na tlu Jugoslavije odigravale orgije osvete i obračuna protivničkih strana. Vae victis odjekivalo je u svim zemljama Europe koje su izašle iz rata s dvjema nepomirenim stranama: okupatorima i pokretima otpora. A u svim zemljama Europe došlo je do krvavog sučeljavanja (sjetimo se prizora naglavce obješenih tijela Mussolinija i njegove ljubavnice u Milanu!).

Preuzimanje kolona poraženih pristaša Ustaške vojnice, domobrana, bjelogardista, njemačkih ratnih zarobljenika, pa čak i Židova-zatočenika ustaških konclogora u NDH što su se morali kao ”živi štit” vojnicima pridružiti kolonama i – ironija povijesti – ginuti kao ustaše dio je sveeuropskog scenarija prvih mjeseci nakon rata.

U Jugoslaviji su se Čerkezi borili uz ustaše, a manji dio njih i uz partizane, u Italiji su se našli u Wehrmachtu, ali nekolicina i u talijanskim partizanima.

U svibnju 1945. godine trebali su, sukladno Sporazumu zapadnih saveznika sa Sovjetskim Savezom na Jalti (11. veljače 1945.), biti izručeni i repatrirani u Rusiju. Očajnički su se suprotstavljali i drama tog očaja uoči izručenja odigrala se nedaleko od Bleiburga.

Pročitajte ”Sjećanja” njemačkog generala u NDH Edmunda Glaise von Horstenaua, koji je ne jednom u toj knjizi dao oduška svojoj sumnji da u NDH mora izvršiti nemoguću misiju. Da je ”vrh Katoličke crkve u Hrvata” (ne svi pripadnici službene Crkve, ali njezini utjecajni predstavnici) tada (1941. – 1945,) pristao uz tu državu bez obzira na to što se i on kolebao ne govori baš u prilog mudrosti

Oni koji su si radije oduzeli život, a ”proširenim samoubojstvom” i članovima svojih obitelji, dobili su dostojanstvene grobove – i svake godine popovi ruske i ukrajinske Pravoslavne crkve u Lienzu (Istočni Tirol) dostojanstveno, bez odmjeravanja krivice i nevinosti, mole za njihov pokoj vječni, za oprost njihovih djela, za mir duša i za utjehu.

Molitelji mole za oprost, a ne odmjeravaju tko je kriv, a tko je nevin.

Zato je vrlo problematično u Bleiburgu govoriti o ”nedužnim žrtvama” za koje se ondje – navodno – slavi euharistija.

Tko se usuđuje procijeniti tko je nevin (ni svaka žrtva nije automatski nevina). Još manje to mogu biti vojnici koji su ondje očekivali svoju sudbinu.

Ni u ratu na tlu Jugoslavije (za koji je Winston Churchill s gnušanjem ustvrdio da je vođen nezamislivo prljavo) nisu vojnici mogli nevini izaći iz rata.

I zato generacija, koja je to sama doživjela, koja je sudjelovala u ratu – ”morala je”, ”izvršavala je svoju obavezu”, ”nije imala izbora”, kako se nevoljko opravdavaju – nakon rata nije više htjela spominjati te godine.

Ti su ljudi šutjeli, ne samo iz straha od pogrešne riječi i njezinih posljedica, nego – vjerujem u to – iz srama prema sebi samima, iz svijesti da su sudjelovali u zločinu, jer je cijeli rat bio zločin.

Vjerujem da se neki sudionici rata doživotno srame, da ih muči spoznaja da su zapravo morali pružiti otpor i odbiti sudjelovanje u ratu, no da nisu imali hrabrosti za to.

Upravo to samodopadno odmjeravanja krivice i nevinosti izaziva protest i otpor.

U svibnju 1945. godine još nije postojao ni jedan međunarodni, neovisni, nadređeni, univerzalni tribunal koji bi mogao prionuti tom ogromnom zadatku.

Kad je osnovan Međunarodni sudski tribunal u Nürnbergu, ”revizionisti” su zanovijetali: ”Pobjednik sudi protivniku! Zar je to pravo?!” Zar bi bilo pravo tolike zločine ostaviti bez pravorijeka? Zar dopustiti da se ljudi međusobno optužuju, svaljuju krivicu na tuđa leđa izuzimajući sebe iz svake odgovornosti.

Kad je osnovan Međunarodni sudski tribunal u Nürnbergu, ”revizionisti” su zanovijetali: ”Pobjednik sudi protivniku! Zar je to pravo?!” Zar bi bilo pravo tolike zločine ostaviti bez pravorijeka? Zar dopustiti da se ljudi međusobno optužuju, svaljuju krivicu na tuđa leđa izuzimajući sebe iz svake odgovornosti

Taj ping-pong optužnicama Slavko Goldstein je sažeo u zaključak: ”1941.: Godina koja se vraća” s izmijenjenim ulogama etniciteta, kao nastavak zločina i osvete: 1941.-1945.-1991.

Svatko tko želi provjeravati točnost ovog zaključka neka pogleda historijski besprijekorno metodički sastavljen opis početaka ratova 1941.-1991. (Slavko Goldstein, ”1941.: Godina koja se vraća”, 2. izdanje, Zagreb 2007., str. 421-428). Upast će mu u oči kako se događaji ponavljaju obrnutim redoslijedom, kao u zrcalu.

Slavko Goldstein je primijenio na jugoslavensku povijest izreku pripisanu pokojnom njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu ”Tko ne poznaje povijest, bit će primoran ponavljati je”.

A uloga Crkve? Ako već misli da mora biti nazočna na mjestu nabijenom i krivnjom i nevinošću, neka prati proces svojega naroda u osvješćivanju i međusobnom priznavanju uz međusobni oprost.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora