Neka se država ugleda u riječku i zagrebačku operu

I dalje sam čvrsto uvjeren u ono što sam napisao prije tjedan dana: naša je država propustila podičiti se uspjehom naših umjetnika kada nije uputila nijednog izaslanika višeg ranga na koncertnu izvedbu “Ere s onoga svijeta“ u Münchenu, premda je Ministarstvo kulture bilo na usluzi i dalo u okviru svojih mogućnosti potporu našim umjetnicima koje je, skupa s njemačkim orkestrom, u velikom projektu okupio maestro Ivan Repušić. 

Ali, nacionalni faktor u umjetnosti i kulturi ionako nije ni najvažniji, ni presudan. Sve je to zajednička, u prvom redu europska kulturna baština.

Kolikogod smo ponosni i ganuti kada se na inozemnoj pozornici predstave naša djela, jednako je važno za nacionalnu kulturu i kada naše umjetničke snage ostvare izvedbe stranih djela koje dostignu, pa čak i nadmaše onu najvišu prosječnu razinu kvalitete koju nazivamo svjetskom.

Dakle, manje je važno hoće li se država kititi umjetničkim perjem. I ne treba. Nego je mnogo važnije mogu li se naši političari ugledati u rezultate koje ostvaruju naši i strani umjetnici u zajedničkom okviru naših kulturnih institucija.

Gdje su sad oni koji su zapomagali da novi intendanti dolaze uništiti opere? (…) Neki, doduše, još uvijek rovare po političkom i medijskom podzemlju. Ali sada je već zaista krajnji trenutak da jednom zauvijek zamuknu

Pritom te institucije administrativno i jednim dijelom materijalno jesu dio te države, ali je u onom svom najbitnijem djelu, u sferi umjetničkih nadahnuća i ostvarenja, nadilaze, nadmašuju, pa zato i nadživljavaju.

Pišem o svemu tome zato što je minhenski Ero bio samo početak pravog opernog pohoda na Europu kakav već desetljećima nismo vidjeli i kakve samo stariji naraštaji pamte.

Ni tjedan dana nakon velikog koncerta koji je Gotovčevim notama digao na noge publiku u Prinzregententheateru, Opera zagrebačkog HNK gostovala je na jednom od najstarijih i najuglednijih njemačkih, europskih i svjetskih kazališnih i glazbenih festivala u Wiesbadenu s predstavom Rossinijeve opere “Žena s jezera“ koju je sjajno režirao i u njoj jendako sjajno pjevao Max Emanuel Cenčić.

Istodobno smo saznali da će zagrebački HNK u siječnju 2020. sa svojim “Erom“, dakle ovaj put u punom scenskom sjaju, gostovati na pozornici Mađarskog nacionalnog teatra u Budimpešti, a već se najozbiljnije pregovara o odlasku čitavog opernog ansambla, dakle i Orkestra i Zbora HNK, na jedan veliki europski operni festival s čak četiri vlastite produkcije u ljetu 2020. godine.

Vrlo je izvjesno da bi sličan pothvat mogla izvesti i Opera riječkog HNK Ivana pl. Zajca, s obzirom da je njen stalni šef-dirigent, finski maestro Ville Matvejeff postao direktor jednog drugog velikog i slavnog međunarodnog opernog festivala, onog u finskoj Savonlinni.

Ali, ne radi se tu samo o uspostavljanju dobrih veza s pravim ljudima na pravom mjestu, nego i o izvanrednim umjetničkim rezultatima koje naši ansambli pod vodstvom takvih ljudi postižu. Posljednji takav primjer, koji također spada u niz recentnih fantastičnih uspjeha naših opernih kuća, bila je predstava glazbene tragedije “Elektra“ Richarda Straussa.

Ta izvedba iznimno zahtjevnog djela koje stavlja na kušnju i fizičku izdržljivost i umjetničku koncentraciju svih aktera, počevši od orkestra velikog simfonijskog formata koji ta partitura zahtijeva, ima već sada osigurano mjesto u hrvatskim opernim analima. A i šire.

Pišem o svemu tome zato što je minhenski Ero bio samo početak pravog opernog pohoda na Europu kakav već desetljećima nismo vidjeli i kakve samo stariji naraštaji pamte

Nakon dvije riječke izvedbe, ta će predstava u lipnju 2020., kao najbolje moguće izaslanstvo Rijeke – europske kulturne prijestolnice u toj godini, gostovati na velikoj pozornici ljubljanskog Cankarjevog doma uz sudjelovanje orkestra Slovenske filharmonije.

Riječki HNK je, naime, “Elektru“ ostvario u koprodukciji s te dvije kapitalne slovenske institucije.

Taj uspjeh nije slučajan. Intendant riječkog HNK Marin Blažević tim je svojim najnovijim majstorski i umjetnički silno nadahnutim dramaturško-redateljskim poslom samo nastavio niz velikih opernih predstava u Rijeci, uključujući i suradnju i snimanja za velike svjetske diskografske kuće.

Jedan od glazbenika riječkog orkestra uputio mi je poruku s oduševljenim opisom utjecaja koji na njega i njegove kolegice i kolege ima maestro Matvejeff koji ih je, kako kaže, odveo u “neko drugo sazviježđe“.

“Što je teži program lakše je raditi jer kada pred vama stoji Ville Matvejeff pun optimizma i pozitivne energije, onda su, recimo, ‘Posvećenje proljeća’, ‘Elektra’ i slična kolosalna djela nešto što postaje jasno, pregledno, logično i razumljivo“, napisao mi je taj umjetnik velikog iskustva.

Pridružujem mu se, s mnogim drugima, u radosnom i uzbuđenom očekivanju novog gigantskog projekta riječke Opere u sljedećoj sezoni: Wagnerovog “Tristana i Izolde“ s Maidom Hundeling u naslovnoj ulozi, njemačkom sopranisticom o kojoj smo, izgleda, mnogi pomislili isto slušajući je i gledajući u ulozi Elektre: to nije pjevačica, to je zvijer!

“Hrvatsku kulturu, u stalnoj interakciji s međunarodnom, treba odgovorno stvarati, a ne o njoj urlikati na političkim skupovima“, izjavio je u jednom intervjuu Marin Blažević. Upravo to riječki intendant i radi, baš kao i Dubravka Vrgoč u Zagrebu.

Ali, ne radi se tu samo o uspostavljanju dobrih veza s pravim ljudima na pravom mjestu, nego i o izvanrednim umjetničkim rezultatima koje naši ansambli pod vodstvom takvih ljudi postižu. Posljednji takav primjer, koji također spada u niz recentnih fantastičnih uspjeha naših opernih kuća, bila je predstava glazbene tragedije “Elektra“ Richarda Straussa

Na isti način, kada za sljedeću sezonu najavljuje izvedbe velikih talijanskih opera u režiji svjetski uglednih talijanskih redatelja, kakav je Pier Luigi Pizzi koji će u Zagrebu postaviti Donizettijevu “Luciu di Lammermoor“, talijanski maestro Marcello Mottadelli kao ravnatelj Opere HNK gradi i hrvatsku kulturu. A da čiju drugu!

Jer, opet Blaževićevim riječima, „umjetnost i naročito kazalište uvijek proizvode i znače nesvodiv višak: misli i doživljaja, kritike i uzbuđenja, slobode i osjetljivosti“.

Na samom kraju, kamo i spadaju kao nebitna i prolazna fusnota u ovim velikim događajima, samo ću podsjetiti na one koji su galamili i protiv Dubravke Vrgoč i protiv Marina Blaževića kada su dolazili na čelna mjesta zagrebačkog, odnosno riječkog HNK.

Osobito im je drago bilo zapomagati kako će ti ljudi uništiti jednu i drugu operu. Gdje su sada? Neki, doduše, još uvijek rovare po političkom i medijskom podzemlju. Ali sada je već zaista krajnji trenutak da jednom zauvijek zamuknu. A dabogda nam čitava država bila “uništena“ tako kako je ovo dvoje ljudi “uništilo“ ove dvije operne kuće.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora