novinarstvo s potpisom
Peter Kuzmič, ”Za bolji život i pravedniji svijet – Etika, politika, religija”, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2018.
Prof. dr. Peter Kuzmić, rektor Evanđeosko-teološkog fakulteta u Osijeku, jedan je od naših najznačajnijih i u svijetu najpoznatijih i najpriznatijih teologa, a to što pripada manjinskoj denominaciji reformacijske baštine (pentekostnoj zajednici) samo dodatno potvrđuje o kakvom se čovjeku vjere i uglednom znanstveniku radi.
Trebalo je imati veliku snagu duha, raskošnu erudiciju i enciklopedijsko znanje te se potvrdi u društvu u kojem dominira, i to već stoljećima, tradicionalna i većinska Rimokatolička crkva.
Svojim prepoznatljivim stilom i stavovima nametnuo se hrvatskoj javnosti, ali stekao i uvažavanje uglednih rimokatoličkih (ali i pravoslavnih i islamskih) teologa koji su ga, i kada bi polemizirali s njim, uvažavali kao partnera koji se unutar kršćanskog svijeta, ali i na globalnoj međukonfesionalnoj sceni na svoj način bavi i promiče ekumenizam i bori za univerzalne religijske, kulturološke i, na kraju, ali ne manje važno, humanističke i etičke vrijednosti.
Prije trinaest godina sakupio je kolumne pisane za osječki Glas Slavonije (objavljivane od 2000. do 2005. godine) i objavio ih u knjizi ”Vrijeme i vječnost”, a sada ovom novom knjigom naslovljenom ”Za bolji i pravedniji svijet” (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2018.) zapravo je samo nastavio tamo gdje je stao.
Ukoričio je i na svoj način doradio i proširio te tekstove, odnosno uobličio ih u nove kolumne (također objavljivane u Glasu Slavonije od 2006. do 2009.), u kojima je nastavio angažirano i bez predrasuda kritički komentirati i analizirati bitna duhovna i društvena kretanja i događanja kako u Hrvatskoj, tako i ona u regiji, tj. postjugolavenskom prostoru, ali i ona diljem svijeta, naravno prije svega s optikom usmjerenom prema SAD-u.
To ne čudi ako se zna da već godinama predaje na uglednom američkom sveučilištu u Bostonu i da najveći dio svoga vremena boravi na tim prostorima s kojih nam donosi ili nas upoznaje s cijelim nizom kulturološki referentnih ideja i pojava.
Kao i prvom, tako i ovom novom knjigom nas Kuzmič vodi kroz brojna pitanja etike, politike i religije, ali često ih proširuje različitim idejno-teorijskim i uopće civilizacijskim ekskurzima; drugim riječima, on istupa kao intelektualac koji se ne bori samo protiv retrogradnih ideologija već zapravo kritički i dijaloški sučeljava različite stavove kako bi se došlo do moguće, relevantne istine.
Bez te dijalektičke metode, tvrdi Kuzmič, laž bi pobijedila, a ukoliko se to dogodi, otvara se široki prostor za najprizemnije i najvulgarnije političke i fundamentalističke fantazme i manevre koji u rukama velikih ideoloških manipulatora, na koncu i u pravilu, vode masovnim zločinima i svršavaju posvemašnjom devastacijom čovjekova duha i njegova svijeta.
Dakle, treba znati pročitati znakove vremena poručuje nam dr. Kuzmič, uvjeren da se mora moći suprotstaviti danas vladajućoj duhovnoj osionosti i ideološkoj ovisnosti koje nepodnošljivom lakoćom proizvode i čine zlo, a koje nam se kao ”alternativna istina” nameću i (p)ostaju općeprihvaćenom paradigmom.
Upravo stoga svijet i tone sve više u glib banalnosti, ispraznosti i ravnodušnosti u kojem siromaštvo, glad i oskudica milijuna ljudi (posebice su ranjive skupine žene i djeca) više nikoga ozbiljno ne dira, a ogromne klasne razlike i velike socijalne tenzije postaju normalnom pojavom, tako da ispada kako od svega najmanje vrijedi ljudski život.
Kuzmič svojim tekstovima upućeno ukazuje na sve te brojne nepravde; ne lamentira patetično nad usudom milijuna besprizornih koji žive ispod svake razine siromaštva i dostojanstva, već ih pokušava shvatiti kao društveno, politički i povijesno zakinuta ljudska bića, koja često još nisu ni svjesna svojih prava, ali ni situacije u kojoj se nalaze.
Kao istinski angažirani intelektualac Kuzmič se ”petlja” u sve, pa i u ono što ga se naizgled ne tiče, ali to čini stoga što želi do kraja i bez ostatka osvijestiti situaciju u kojoj se ti ljudi nalaze. A upravo je odlika pravog intelektualca da ga se tiču nepravde cijeloga svijeta i da pred istinom ne zatvara oči, da pred nepravdom ne okreće leđa, već uporno i dosljedno, pa i onda kada se čini da to neće dati nikakav rezultat, upozorava zajednicu u kojoj živi i djeluje kako se to mora promijeniti i ispraviti.
Svijet je, tvrdi Kuzmič, već i onako opterećen brojnim društvenim bolestima i deformacijama (terorizam, fanatizam, fundamentalizam, rasna, vjerska i ideološka netrpeljivost i isključivost), te ako dopustimo da nasilje dodatno eskalira, nitko ga više neće biti u stanju kontrolirati i zaustaviti.
To je onda kraj civilizacije kakvu poznajemo i koja, bez pogleda na brojne ”bijele mrlje” u svom sadržaju, ipak predstavlja nešto najbolje što su čovjek i njegov svijet stvorili.
Svi smo, piše Kuzmič, zatočenici vlastitih predrasuda i stereotipa, ali upravo tu činjenicu moramo osvijestiti do kraja ukoliko nam je stalo do naših bližnjih, na koncu i do nas samih i svijeta u kojem živimo.
Tražiti da se drugi promijene, a da pri tomu sami ne nastojimo oko promjena (dakako, na bolje) neodgovorno je i licemjerno. Ako nam drugi smetaju samo zato što su druge boje kože, drukčijeg uvjerenja ili vjere, odnosno stoga što pripadaju nama ”nerazumljivoj” kulturološkoj tradiciji, to zajednici mora biti jasan signal da je nešto istinski trulo u nama koji toj zajednici pripadamo.
Pa zar uopće treba podsjećati, pita se Kuzmič, da smo pred Bogom svi jedno i isto; tko to negira ili ne želi vidjeti, robuje opasnim idolima i širom otvara vrata paklu u kojem uvijek sve počinje spaljivanjem nepoćudnih knjiga da bi se na koncu svijet pretvorio u ogromnu lomaču na kojoj se spaljuju prvo nepoćudni pojedinci, a potom cijeli kolektiviteti i etniciteti.
Nema povlaštenih istina rezerviranih za ekskluzivne političke, nacionalne, vjerske i druge elite; svaki nacionalizam uvijek je izdaja domovine, vjere, ali još i više – same biti ljudskosti.
Time se otvara prostor beskrupuloznim lažima koje svijet danas gotovo prihvaća bez većih otpora i u kojem talibani duha, čuvari svetinja, lažni proroci i samozvani spasitelji opravdavaju vlastita zlodjela i zločine na kojima krvavo legitimiraju svoju moć i vlast.
Naravno, ne vlastitom već tuđom krvlju. Demagogije, malograđanština, primitivizam, mesijanizam, ideološki na(r)cizam, a mogli bismo nabrajati u nedogled, ono je što Hannah Arendt naziva ”banalnošću zla” i što nas čini neosjetljivim za druge, ravnodušnim za patnje i nesreću bližnjih.
Kuzmič se neprestano u svojim tekstovima pita: zašto se izbjegavamo suočiti s istinom, zašto nalazimo opravdanje za vlastito nečinjenje i vlastiti strah, odnosno zašto se mirimo s totalitetom zla kao da (još) nismo svjesni da se svijet već nalazi na rubu provalije, a mi nalik putnicima Titanica – iako brod tone, mi bezbrižno plešemo naivno uvjereni kako usprkos svemu do katastrofe neće doći.
Prof. Kuzmič je svojedobno doktorirao (konac 70-ih godina sada već prošlog stoljeća) kod velikog hrvatskog bibličara fra Bonaventure Dude, tako da se vremenom zbližio s krugom vodećih hrvatskih rimokatoličkih teologa okupljenih oko Kršćanske sadašnjosti (Josip Turčinović, Vjekoslav Bajsić i Tomislav Šagi-Bunić), što je ostavilo dubok trag u njegovom životu, ali i u znanstveno-teološkom radu.
Kuzmič je družeći se s takvim izuzetnim ljudima samo ojačao vlastito uvjerenje kako su crkve, religije i ljudi usmjereni na ekumenizam, međuvjerski i međuvjernički dijalog, jer se samo tako može stvoriti bolje društvo i pravedniji svijet, po mjeri svačije ljudskosti.
Ekumenizam (jednako tako i sekularizam) po Kuzmiču jednostavno nemaju alternativu.
U njegovim tekstovima se također može prepoznati fascinacija duhovnim nasljeđem velikog đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, koji je, smatra Kuzmič, postavio standarde koji vrijede danas jednako kao i jučer.
Strossmayer nam može biti velika inspiracija; iako je prošlo više od sto godina otkako je biskup umro, on i njegovo djelo, ne samo na vjerskom već i na prosvjetnom, kulturnom i uopće društvenom planu, još uvijek intenzivno živi i poput svjetionika nam pokazuje pravac kojim bismo trebali ići. Kuzmič ne krije da se i sam kreće tim i takvim putovima.
Pišući o politici, vjeri, poštenju, pravdoljubivosti, nadi, demokraciji, pluralizmu, duhovnosti, dijalogu, sekularizmu i uopće o našoj budućnosti, Kuzmič stalno ističe kako čovjek sve što radi, gradi ne samo za sebe, već i za svog bližnjeg i za one koji će tek doći. Takav je put ujedno i put do Boga.
Do Boga se može doprijeti ne samo ako mu se molimo ili klanjamo, već prije svega ako pomažemo drugima. Otkrivajući druge, otkrivamo Boga i u nama samima.
Kada piše svoje tekstove, Kuzmič ih ne piše samo kao teolog, etičar, bibličar, hermeneutičar, već prije svega kao intelektualac kojem je istinski stalo do drugog čovjeka.
Za njega su jednako vrijedni i vjernici i ateisti, i skeptici i agnostici; bitno je da se suprotstavljaju zlu i čine dobro. Kršćanin nije ni povlašten, a niti izoliran; upravo on mora biti uronjen u život zajednice jer time istinski iskazuje zrelost vlastitog bića.
U svojim tekstovima Kuzmič se ujedno obračunava s onima koji tvrde kako se ne žele baviti politikom, jer je politika prljava rabota. Takvima replicira: ”Da, prljava je ako se njome bave prljavi ljudi”. Drugim riječima, moramo se baviti politikom jer će se u protivnom ona baviti nama; stoga bavljenje politikom traži čestitost, hrabrost, znanje, poštenje i viziju i bez te i takve politike i političara društvo ne može ići naprijed.
Mnogima se može učiniti, s obzirom na vrijeme kada su kolumne pisane i na kronologiju događaja koje prati, kako više nisu aktualne, ali ništa pogrešnije od toga. Autor kritički propituje fenomene, duh vremena, a konkretna zbivanja samo su povod da se o tim fenomenima progovori.
Svojim tekstovima, pisanim na zanimljiv, a često i provokativan način (primjerice o Bleiburgu i Jasenovcu) pokušava nas upozoriti na stvari na koje smo zaboravili, koje smo zanemarili ili do kojih se pokušava doći prečicom, a on nam poručuje kako nikada i nigdje nema brzih i lakih rješenja.
Olako obećana brzina uvijek vodi u propast. Zalagati se za čovjeka i humanost trajna je zadaća svih onih kojima je stalo do boljeg i pravednijeg života. Ili kako je to u predgovoru knjige zapisao dr. Ivan Markešić: ”I ova knjiga odaje profesora Kuzmiča koji je svoje višedesetljetno djelovanje u svojoj Evanđeoskoj pentekostnoj zajednici, zatim u kršćanskome svijetu (osobito u SAD-u) te izravno i u hrvatskom društvu posvetio ustrajnom i nenametljivom navještenju Isusova Evanđelja, širenju spoznajnih horizonata na ovim prostorima…traganju za iskrenim susretom u dijalogu protestanata i katolika. Ali i za iskrenim susretom katolika i pravoslavaca, protestanata i katolika zajedno s muslimanima…Riječ je, dakle o čovjeku koji je u neprestanoj borbi za prava obespravljenih i nemoćnih…”.
Iza niza sjajnih kolumni i dijagnoza koje nam je ponudio na uvid teško je neke posebno izdvojiti, ali prilozi o smrti američkoga senatora Lantosa, te posebice o kršćansko-islamskom dijalogu, već spomenutih o Bleiburgu i Jasenovcu, čini mi se, ilustrativan su primjer onih tematskih krugova (međunarodni događaji i obljetnice, osvrt na događanja u Hrvatskoj i Srbiji, svjetska politička scena te iznimne ličnosti koje su obilježile našu epohu) kako ih je u svom instruktivnom pogovoru pobrojala Jadranka Brnčić.
Na izazove vremena Kuzmič ne odgovara kao što to čini većina hrvatskih intelektualaca, tj. pesimistički i cinično. Naravno, i on ima svoje sumnje i dvojbe, ali ono što karakterizira njegovu misao umjereni je optimizam, odnosno uvjerenje da usprkos svim nedostacima i nedaćama ništa nije izgubljeno, sve se može popraviti i učiniti boljim.
Svijet je, zaključuje on, oduvijek u permanentnoj krizi, samo se treba znati nositi s njom.
Knjiga ”Za bolji život i pravedniji svijet” zapravo je zbirka malih propovijedi koje vrijedi pročitati jer ćemo nešto i naučiti, ali još i više prepoznati kako možemo postati boljim ljudima. Ili, kako u uvodu ove knjige piše sam autor:
”Evanđelje nipošto nije nešto zastarjelo, prošlo i potrošeno, nego je u najvećoj mjeri suvremeno i relevantno. Njegova poruka i transformativna moć zrače u sve prostore osobnog i skupnog života, nadahnjuju kreativno razmišljanje kako i odvažno postupanje…Zato kod Kristovih učenika nema mjesta ravnodušnosti, a još manje fatalizmu. Nema odustajanja od izgradnje boljeg i pravednijeg svijeta unutar naše (do)življene povijesti …promicanje pravednosti i izgradnja mira je pretakanje vrednota vječnosti u vrijeme obilježeno nepravdama i nasiljem”.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.