Sinoda o Amazoniji: još jedno poglavlje iznevjerenih nada?

U europskim medijima izvještavanje o Izvanrednoj biskupskoj konferenciji o Amazoni (koja je nakon 14 dana završila 27. listopada) fokusiralo se na očekivanja značajnijih promjena za Crkvu: sinoda je bila najavljena kao savjetovanje o ”novim putovima za Crkvu i za integralnu ekologiju”.

U novinama se smisao sužavao na aspekte ”novih putova” – novih metoda nagovještanja – ”među domorocima, u rasprostranjenom području, koje baš zato nameće potrebu razmišljanja o ukidanju nekih barijera zbog kojih taj golemi prostor oskudijeva svećenicima i uskraćuje domorodnim plemenima pravo da o njima skrbe svećenici iz njihovih sredina”.

Institucija biskupskih sinoda, koju je osmislio papa Pavao VI. 15. rujna 1965. godine svojim Motu proprio: Apostolica sollicitudo, proizašla je iz dogmatske konstitucije Drugog vatikanskog sabora Lumen gentium (21. studenog 1964.) koja govori i o biskupskoj službi.

U novinama se smisao sužavao na aspekte ”novih putova” – novih metoda nagovještanja – ”među domorocima, u rasprostranjenom području, koje baš zato nameće potrebu razmišljanja o ukidanju nekih barijera zbog kojih taj golemi prostor oskudijeva svećenicima i uskraćuje domorodnim plemenima pravo da o njima skrbe svećenici iz njihovih sredina”

Biskupi, prema viziji koncila, trebaju kolegijalno raditi na rješavanju pitanja važnih za univerzalnu Crkvu, ali i postati svjesni svoje odgovornosti za cjelovitu dobrobit pojedinaca i čovječanstva. Trebaju na sebe preuzeti ”radost i nadu, tjeskobe i tuge” (prema navedenoj ”Konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu”). Posebne sinode sazivaju se zbog pitanja koje iziskuju žurno savjetovanje.

Potrebu za sinodom o Amazoniji je papa Franjo 15. listopada 2017. objasnio nužnošću pronalaska ”novih putove za Crkvu”, novih metoda evangelizacije za određenu mjesnu Crkvu, za makroregiju čiji vjernici pripadaju domorodnim plemenima na prostoru većim od 8 milijuna četvornih kilometara.

Njihov je životni prostor ugrožen zbog bezočnog izrabljivanja resursa koji su njima izvor života. Amazonske šume, ”zelena pluća našega planeta” (t. 12 radnog, pripremnog dokumenta za sinodu), funkcioniraju kao svojevrstan prirodni regulator klime; njihov učinak nadilazi lokalno područje i utječe, naposljetku, neizravno i na klimu u Europi.

Te su šume, otkada su u 16. stoljeću tamo prodrli Europljani, postali metom pohlepe osvajača, špekulanata tlom, plemenitim drvom, tropskim plodovima i prirodnim resursima: plemenitim kamenjem i rudom.

Na tisuće i tisuće četvornih kilometara spaljuje se jer veleposjednici proširuju  plantaže. Unatoč svim dosadašnjim blagoglagoljivim izjavama i obećanjima svjetske politike, domorocima se kontinuirano sužava životni prostor; zaboravljeni su i bez perspektive za kvalitetan život.

Kao da je na njih zaboravila i Crkva. Mjesni biskupi su upozoravali da se oni, svećenici, redovnice i redovnici bore za životne perspektive domorodaca jer bez njih ni evanđelje ne može stići na te prostore.

Oni odbijaju odvajati dušobrižništvo od ustrajne zaštite ljudskih prava – i nerijetko za to plaćaju životom. Stoga su biskupi došli na sinodu s konkretnim prijedlozima: traže ”inkulturiranu evangelizaciju”, solidarnu bliskost sa siromasima, kojima pripadaju domorodci tog prostora, kao i svi ugroženi diljem svijeta. A to je odgovor na globalizaciju, koja ugrožava lokalne društvene i kulturne identitete.

Inkulturacija iziskuje promišljanje primjerenih crkvenih struktura – a to je presudna novost koju ova sinoda treba polučiti. Europljani su iščitali samo strukturalnu reformu Crkve, poticaje za teme koje mi raspravljamo iz našeg rakursa – iako ima i nešto zajedničkog: Amazonija je još uvijek prostor za misijsko djelovanje (i Europa će to uskoro biti).

Amazonija je dramatično ugrožena uništavanjem prirode i slijedom toga izumiranjem domorodnog stanovništva (”Lacrimosa dies illa, qua resurget ex favilla iudicandus homo reus”).

Potrebu za sinodom o Amazoniji je papa Franjo 15. listopada 2017. objasnio nužnošću pronalaska ”novih putove za Crkvu”, novih metoda evangelizacije za određenu mjesnu Crkvu, za makroregiju čiji vjernici pripadaju domorodnim plemenima na prostoru većim od 8 milijuna četvornih kilometara

Još malo, pa ćemo služiti misu zadušnicu za Amazoniju smatra Erwin Kräutler, jedan od angažiranih biskupa, rodom iz austrijske pokrajine Vorarlberg, koji već desetljećima svoj život posvećuje ugroženim plemenima Amazonije i Oceanije.

Europljani su iz pripremnog dokumenta iščitali nadu da su regionalni biskupi shvatili i uspjeli uvjeriti svoje biskupske kolege u drugim dijelovima svijeta da Crkva ”razmišlja o strukturalnim reformama”, pa se tu i tamo potkrala pomisao da je Papa (sluteći tvrdokornu imunost u Crkvi na svaki prijedlog promjena preduvjeta zaređenju) možda ”kroz mala vrata” želio otvoriti svećenstvu pristup ”provjerenim” muževima (viri probati) i(li) ukinuti obavezu celibata i dopustiti ženidbu i svećenicima.

I(li) da razmišlja čak o angažiranju žena za određene službe u Crkvi sada rezervirane za zaređene osobe ili o institucionaliziranju vođenja crkvenih zajednica od strane laika, što je, silom prilika, već odavno običaj, provizorij, ali i provjerena praksa.

Možda se Papa zaista nada da će akutna potreba za svećenicima, poglavito za svećenicima iz redova indigenih naroda, omekšati otpor eurocentričnih mozgova u kardinalskom kolegiju; možda se smiluju vjerniku, kršteniku koji eventualno jednom u godini vidi svećenika i ima priliku primiti sakramente.

Možda uoče situaciju ako im se ona drastično predoči te shvate da kanonske formalnosti trebaju ustuknuti pred vjekovnim pravom na dušobrižništvo. Možda se tada otvore mogućnosti za osmišljavanje novih službi i za promišljanje postojećih u duhu vremena u kojem trebaju djelovati. Možda se biskupi tada ohrabre razmišljati o ”novim putovima”. Možda je to poticaj biskupima, kojima Papa nastoji prenijeti što više supsidijarne odgovornosti i ovlasti da u svojim biskupijama odlučuju prema aktualnim potrebama te da se okane navike da za svaku odluku škilje prema Rimu i strahuju od mogućih kritika.

Poticaj nije naodmet: još neposredno prije početka zasjedanja biskupa nekolicina notornih kočničara u kardinalskom kolegiju – kardinal Gerhard Müller, bivši predsjednik Kongregacije za vjeru (kojem je Papa 2017. godine uskratio produženje mandata) i kardinali Burke i Brandmüller (jedan od bivših ravnatelja Vatikanskih arhiva – taj bi zapravo već trebao odavno biti umirovljen!?) – smatrali su potrebnim upozoriti da tražene reforme nisu u skladu s doktrinom Crkve.

Papa će sažeti sve prijedloge i inicijative u posebnoj probudnici. Kako on nije dužan prihvatiti prijedloge sinode (sinoda je tek savjetodavna institucija), do ocjene rezultata treba sačekati njegovu poruku, dokument.

No već sada se usuđujem prognozirati da će ”karavane prolaziti”. Zbog Papinog očitog nastojanja da ”surađuje” s biskupima kao prvi među jednakima (primus inter pares) on neće solirati, nego strpljivo čekati i možda interno uvjeravati, ali neće nastupati autoritarno prema van.

Na tisuće i tisuće četvornih kilometara spaljuje se jer veleposjednici proširuju  plantaže. Unatoč svim dosadašnjim blagoglagoljivim izjavama i obećanjima svjetske politike, domorocima se kontinuirano sužava životni prostor; zaboravljeni su i bez perspektive za kvalitetan život

Iako za rješenja predložena na sinodi – ređenje za ”provjerene muževe” (viri probati), za laičko vođenje liturgije i evangelizacije, čak i za institucionaliziranje statusa quo u zajednicama, za vođenje župnog života od strane žena – već postoje ekspertize, preporuke, studije i nije potrebno ponovo otkriti toplu vodu.

Upravo u tome i jest problem: mogla bi se izmisliti još jedna konferencija, još jedna ekspertna skupina…

Sve mi se čini da će se dogoditi upravo to, što znači da se neće dogoditi ništa.

Duh Sveti neće smjeti puhati gdje hoće i veliko je pitanje hoće li smjeti u Amazoniji? Morat će vjerojatno strpljivo čekati najsporijeg biskupa, najžilavijeg protivnika svake reforme – ili ”biološko rješenje” za takve kunktatore u biskupskom zboru. Sinode ne donose rezultate – sjeća li se još itko Izvanredne biskupske sinode iz 2014. godine. o braku i obitelji?

No to što ni ova Izvanredna sinoda nije i neće uroditi opipljivim  plodovima kojima se svijet nadao ne znači da na drugi način nije polučila značajan učinak: ona predstavlja Crkvu koja evangelizaciju povezuje s ljudskim pravima, i to precizno s ljudskim pravom na zdravu životnu okolinu, ali i s odgovornošću Crkve da istupi u obranu ekološki ugroženog svijeta.

Papa Franjo je prvi papa 21. stoljeća (da ne govorim o onima 20. stoljeća, kad ekološka svijest nije bila na istoj razini kao danas), koji je zaštiti stvorenog svijeta i poštovanju prema prirodi i njezinim resursima dao težinu čovjekove odgovornosti pred Stvarateljem.

Ni jedan papa do sada nije toliko glasno upozoravao na ugroženost domorodaca u ekološkim ”rezervatima”, na grijeh gospodarskog izrabljivanja regije od strane špekulanata tlom i šumama.

Za papu Franju ”grijeh struktura” ima opipljiv sadržaj; nije tek zgodna i prigodna metafora, nego odraz Papine zabrinutosti za prirodni svijet.

On je stubokom svjestan ugroženosti svijeta, razumije učinke klimatskih hirova i strepi zajedno sa svim odgovornim osobama od dalekosežnih posljedica ekstremnih klimatskih pojava.

Možda se Papa zaista nada da će akutna potreba za svećenicima, poglavito za svećenicima iz redova indigenih naroda, omekšati otpor eurocentričnih mozgova u kardinalskom kolegiju; možda se smiluju vjerniku, kršteniku koji eventualno jednom u godini vidi svećenika i ima priliku primiti sakramente

Taj spoj duhovnosti i ekološke svijesti – Papa ga je prvi put elaborirao u svojoj enciklici Laudato si (18. lipnja 2015. godine) prema hvalospjevu sv. Franje Asiškoga o stvorenjima – treba povezivati vjernike i nevjernike, angažirane za siromašne iz ma koje pobude i aktivne u Crkvi, da si pruže ruke. Zbog globalnog grijeha izrabljivanja planeta Zemlja je jedna jedinstvena kuća svima i iziskuje ljubav i odgovornost svih upozorava Papa u tom dokumentu.

Izgleda da je tijekom savjetovanja iza zatvorenih vrata pao dogovor da će se Crkva odvažiti na otvorenu konfrontaciju s političkim i gospodarskim moćnicima. Poglavito zbog ”egotripa” američkog predsjednika koji je istupio iz UN-ove povelje o klimatskim promjenama i odgovornosti država za smanjenje emisije stakleničkih plinova Papa je preuzeo lobiranje za međunarodnu odgovornost – i svjetski moćnici slušaju; Trump nije polučio domino-efekt, nema lančane reakcije istupanja iz Povelje.

Sinoda je, dakle, govorila o Amazoniji, no ne isključivo o tome.

Svijest o potrebi da se Crkva inkulturira znači svijest o potrebi da se iz poštovanja prema stranim kulturama i narodima štiti njihovo pravo na život dostojan čovjeka.

A to je pouka koju treba pozorno slušati i osmisliti i naša Europa, koja se sada suočava s inkulturacijom migranata s Bliskog i Srednjeg istoka i Afrike.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora