“Obična hrvatska glista” – Kako se batinama odgajalo za anđele

U bogatoj knjiškoj ostavštini preminuloga prijatelja privukao me neugledan svezak pod naslovom “Glista na asfaltu”. Autora Ivana Tomljanovića, slikara, imao sam nekoć priliku upoznati, na liniji likovnih radova za crkve, čime sam se i sâm ponešto bavio.

Po nastanku hrvatske države, nakon više od pola stoljeća uskrsnuli su Hrvatski zmajevi. Naš mlađi svijet nikada prije nije imao prilike o njima čuti, tako ni fra Antun Badurina. U jednoj zgodi upitao je profesora Tomislava Janka Šagi-Bunića što misli o malobrojnom društvancu preživjelih članova negdašnjega društva Braće hrvatskoga zmaja, “koji umjesto da rigaju vatru drhture od staračke zimogroznice”.

Fra Tomislav je mladom subratu za uvod ispričao zgodicu iz vlastitoga života. Jednoga dana narodna milicija pokupila ga je na ulici i, bez ikakva obrazloženja, odvela na ispitivanje. Svašta su htjeli znati pa upitali također: “Jeste li vi hrvatski zmaj?” “A ja sam im odgovoril: a kaj bi ja bil hrvatski zmaj, ja sam vam jedna obična hrvatska glista.”

Anegdota je nadahnula naslov knjige. Slikar Tomljanović slikom gliste želio je sažeti vlastiti život, put i djelovanje u svome narodu, usred buke niotkud naglo izronulih novih veličina. Iz nevjerojatnih krivudanja, kroz mnoge nedaće i opasnosti duga puta, on je poput gliste izmigoljio čitav.

Fra Tomislav je mladom subratu za uvod ispričao zgodicu iz vlastitoga života. Jednoga dana narodna milicija pokupila ga je na ulici i, bez ikakva obrazloženja, odvela na ispitivanje. Svašta su htjeli znati pa upitali također: “Jeste li vi hrvatski zmaj?” “A ja sam im odgovoril: a kaj bi ja bil hrvatski zmaj, ja sam vam jedna obična hrvatska glista”

Tomljanović zvani Tom glavninu je života živio u Zadru, sa suprugom Anitom, umjetnicom tapiserije. Umro je prije tri godine, u svojoj devedesetoj. Na mojoj polici za knjige njegova se slučajno našla blizu “Hrvatskog panoptikuma” Josipa Horvata – o turbulentnim sudbinama hrvatskih kulturnih stvaralaca, po odlasku brzo zaboravljenih.

Ivanov život bez roditelja od samoga je početka bio obilježen udarcima, uključujući doslovne batine. Njegove uspomene, ispričane bez emotivno nabijenih pridjeva, retoričkih upitnika i uskličnika, nameću pitanje kako čovjek može iz svega izići bez trajnih brazgotina na duši. Ivan za sve proživljeno odmah na prvoj stranici svojih uspomena zahvaljuje Bogu. Nije se poput mnogih vjernika pitao: “Što sam ja Bogu skrivio?”

Ivan Tomljanović rodio se 1927. u Senju. Nisu mu bile ni dvije godine kad su mu ubili oca Matu – ne zna tko ni kako – na gradnji cesta u Srbiji. Majka Francika radila je u tvornici duhana i maloga je kroz dan davala na čuvanje sad ovoj susjedi, sad onome susjedu.

U zimi 1933. boravio je kod ujaka u selu Krivi Put ponad Senja. Početkom veljače dođe ujna, bez riječi ga debelo umota i naprti na leđa pa – mami u Senj. Našao ju je u postelji, bolesnu. Poljubila ga je i ujna ga je odnijela natrag u brda. Sutradan su mu rekli da je mama umrla. Četverogodišnjak to još nije shvaćao i nije vjerovao.

Preuzela ga je susjeda, “teta” Anica sa kćerkom Štefom. K ujaku Mili u Krivi Put nije više mogao jer je on dopao u zatvor. Teta Anica tražila mu je nekakav smještaj, vodila ga k nekoj gospodi u gradu, pa i biskupu.

Jedna veza dovela ga je ravno do bana Savske banovine u Zagrebu, dr. Marka Kostrenčića. (Tako se ja nakon mnogo godina susretoh ponovno s imenom akademika Kostrenčića: bio je omiljeni predmet napada moga profesora moralnog bogoslovlja, dr. Andrije Živkovića, zbog nekog svakako opasnog povijesno-znanstvenog rada.) Banova supruga Nada uzela je brigu za maloga i pronašla mu smještaj u sirotištu u Osijeku.

Hrvatsko zakladno sirotište vodile su sestre milosrdnice Austrijanke. Preuzela ga je sestra Rafaela. Petogodišnjaku s mora sve je tu zastrašujuće novo, strano. Plakao je i vikao za Štefom, koja ga je iz Senja vlakom dovela i ostavila. Štefa se na tom dugom putu prehladila i doskora umrla.

Sestra Leokadija štrikala je za pultom i pazila na red i mir u velikoj učionici. Uvijek je uza se imala bambusov štap trskovac. Za svaki nestašluk išle su packe po dlanu. (Normalna stvar u ona vremena. Župnik i moj vjeroučitelj u pučkoj školi u Velikom Trgovišću nosio je brezovu šibu i packe su bile vruće.)

Dobra je bila, kaže, sestra Rafaela. Vodila je njegovu predškolsku grupu u “špilšul” (nisu znali kako se to na hrvatskom zove). Tu se govorilo njemački, na njemačkom je prvo učio čitati i pisati goticom. Svakodnevno su išli rano u kapelu i za cijele mise klečali. Katkad bi koji dječak pao u nesvijest pa su ga iznosili. I Ivanu se to dogodilo.

Školu je pohodio ban Kostrenčić. Ivan je čuo sestru Leokadiju kako drugoj sestri govori u pola glasa: “Ajme, što je ružan!” “Ženske ko ženske, iako časne sestre”, rezonira sada Ivan.

Leokadiju je zamijenila sestra Tilena. Ta nije šibala po prstima; zločesti je morao skinuti hlače i gaće, četvorica jačih bi ga držala, a ona zasukala široke rukave pa šibom odbrojavala 10, 15, 25, ovisno o težini prekršaja. “To je postalo uobičajena predstava, koja nas je trebala pretvoriti u anđele”, piše Ivan.

Odgojna metoda časne Tilene pogodovala je procvatu malih tužibaba. Kad su učili prva velika slova, Ivan je nasumce napisao redom tri slova, što je jedan sudrug pročitao kao početak neke nepristojne riječi i tužio ga Tileni.

Slijedilo mu je 25 trskovačom po goloj. Ivica se derao, a sestra Tilena mahala šibom. ”Hoćeš još?!” ”Bit ću dobar, neću više nikada!” cijedio je kroz plač, a pojma nije imao što je skrivio. Istu porciju od 25 dobio je od Tilene još jednom, kad mu je u dvorištu “pobjeglo”, pošto nije stigao zamoliti za ključ od zahoda, koje su zaključavali.

U svibnju su išli u katedralu na svibanjske pobožnosti. Tu se pjevalo “Zdravo, Djevo, kraljice Hrvata”. Išao je i pravoslavni dječak Nenad Dotlić iz Gline. On je pjevao “Zdravo, Djevo, kraljice Srbata”. Bio je Ivanu prijatelj. Mnogo godina kasnije sreli su se u Zadru. Hladan susret, “u novim vremenima razorenih mnogih prijateljstava”.

O djetinjstvu u osječkom sirotištu Ivan zaključuje: “Nikada neću zaboraviti srditu sestru Tilenu i dobru sestru Rafaelu.” Ali pamti i druge dvije: časne sestre Kerubinu i Kolombu – iz sljedeće dionice orfanskog potucanja.

Zbog slaba zdravlja i vlažne klime valjalo mu je napustiti Osijek, početkom 1937. Novo odredište: Korčula, sirotište Šilovića dom, koji su držale dominikanke. Išao je u grad u osnovnu školu. Pamti smrzavanje zimi, obučen u košulju, vestu, kratke hlače i čarape dokoljenke. Od svega što iz Korčule u tančine pamti posebno mu se ucijepio Veliki petak 1937.

U bogatoj knjiškoj ostavštini preminuloga prijatelja privukao me neugledan svezak pod naslovom “Glista na asfaltu”. Autora Ivana Tomljanovića, slikara, imao sam nekoć priliku upoznati, na liniji likovnih radova za crkve, čime sam se i sâm ponešto bavio

Urezao mu ga je u kožu i pamćenje kožni opasač časne sestre Kolombe Benussi. Unatoč imenu koje znači golubica, ona baš to nije bila. Toga Velikog petka nadstojnica kuhinje, sestra Kerubina, dijelila je dječacima na limenom tanjuru frigane girice. Uzevši jelo u ruke, ono ga odjednom jako sjeti pokojne majke i nije mogao jesti.

Vidi Kerubina da ne jede pa mu dovikne: “Jedi!” Ne misleći zla, on odgovori: “Neću.” Ona ga uhvati za ruku i odvuče na kat ravnateljici, sestri Kolombi. Ova otpaše remen, odloži krunicu koja je o njemu visjela i stade ga čestito remenom devetati, sve govoreći: ” Ti nećeš, je li?”

Metalna kopča dohvatila ga je po obrazu, potekla je krv. Nije plakao nego urlao: “Nikad više neću reći ‘neću’!” Kerubina je požalila što ga je tužila, donijela mu je čašu crnoga vina, iz ruke joj ga je ispio. “Nije očekivala”, bilježi, “da ću dobiti takve batine, kao da sam bičevan ko Isukrst na Veliki petak.”

U Korčuli je s četvrtim razredom završio osnovnu školu kao odlikaš. Želja mu je bila da postane svećenik. “Teta” Nada doselila ga je u Zagreb i zauzela se da ga prime u Dječačko sjemenište na Šalati. Nije išlo, nije imao tko platiti 900 dinara mjesečno.

Umjesto sjemeništa u Zagrebu postao je pitomac Doma kralja Aleksandra u Beogradu, kao jedini Hrvat tamo. Stipendiju mu je isposlovao Nadin suprug, dr. Kostrenčić, tada ministar socijalne politike u kraljevskoj vladi.

Iz duge Ivanove priče o beogradskim zgodama i nezgodama, kad smo već kod odgojnih udaraca, bilježim ovu: jedini šamar dobio je od jedinog profesora Hrvata. Od kolega s kojima se suživio neki su kasnije iskočili kao velike komunističke glavešine, no prijateljstva više nije bilo. Kraljevska faza školovanja završila je bombardiranjem Beograda, 6. travnja 1941.

Sljedeća postaja bio je dom otaca salezijanaca na Knežiji u Zagrebu. Novo mu je tu bilo da ovi nisu oplemenjivali duše šibom i remenom. Bilo je strogo, radilo se i učilo, ali vladala je srdačnost. Ivan se utvrdio u želji da postane svećenik. Ušao je u novicijat, koji se nalazio u jednom dvorcu kraj Garešnice.

Ondje je naslikao u crkvi prvu svoju sliku na zidu, Krista Kralja. Bilo mu je 15 godina i taj ga je uspjeh mentalno okrenuo prema slikarstvu. Oštro oko magistra novaka opazilo je da se s Ivanom nešto događa, pa mu jedne večeri lijepo priopći da je otpušten, do četiri ujutro ima napustiti kuću. Bila je to noć pješačenja do Daruvara, na vlak za Zagreb. “Bio sam izbačen iz raja”, kaže.

Ovakvog, bez ikoga i ičega na svijetu, primio ga je jedan zagrebački obrtnik u nauk za pravljenje kožnih torbica. Usporedno je završio 5. razred gimnazije. Rat je bio u punom zamahu i Ivan bude pozvan u Hrvatsku radnu službu zvanu “Časna radna”.

Prva točka vojne dresure bila je pouka kako pravilno pozdravljati “Za dom spremni”. (Danas nekima “stari hrvatski pozdrav” bio je nama ondašnjima skroz novotarija. A tko još pamti stari hrvatski “halo” na telefonu: “spremno”, po talijanskom “pronto”?)

Ubrzo ih otpremiše na rad u Austriju. U vojarni su bili izolirani od ratnih vijesti, ali su načuli da nadiru Rusi, Englezi i Amerikanci. On odluči pobjeći. I tu ulazi u priču Karl May. Pojma nemaju dječaci danas o piscu koji je romanima o Indijancima i balkanskim gudurama bio negdašnjim generacijama nadahnitelj razgovora, igara, snova.

Ivana je Karl May nadahnuo za fantastično opasnu pustolovinu bijega u Švicarsku. Ukratko, u zimsku noć, pod okom jake njemačke granične straže i reflektorima, preplivao je ledenu Rajnu i stigao čitav u švicarski izbjeglički logor.

Prije noćnog plivanja, svjestan smrtne pogibelji, pokucao je na vrata jednoga župnika blizu granice da se ispovjedi. Rekao mu je da ide u Švicarsku. Svećenik se prepao, u uniformiranom momku vidio je provokatora i izbacio ga iz kuće. Ivanu preostade da se vruće moli i vreba trenutak da skoči u ledenu rijeku…

U švicarskom logoru Tomljanović se našao u šarenom društvu i prva mu je spoznaja bila: ma gdje na svijetu, ma u kakvoj situaciji, gdje se na okupu nađu Balkanci, tu je odmah podjela, formiraju se nepomirljive fronte. Prijatelja ovdje nije imao.

U poglavlju peripetija iz komunističke Jugoslavije izdvajam zgodu iz jugoarmije. Služio je vojni rok u Zaječaru i tu je doživio zanimljiv susret. Neki viši oficir prihvatio je njegov prijedlog da na zidovima doma JNA naslika niz prizora iz revolucionarne borbe.

“Te sekunde prošiša mi glavom: pa taj mora da je bio katolik, taj bi me spremio u zatvor!” sjeća se Tomljanović. Odvratio mu je: “Nisam ja kriv, druže generale, što ste to vi vidjeli samo u crkvi!” General se osvrne oko sebe da to nije tko čuo i bez riječi ode. Poslije je Ivan saznao da je to bio načelnik personalne uprave generalštaba JNA, generalmajor Franjo Tuđman

Dok je radio na freskama, padale su priglupe opaske i kritike raznih komandira, ali najzgodniji je bio general iz Beograda. Bio je u pratnji Tita, čija je kolona toga dana tuda prolazila. Naiđe on sa svitom kroz hodnik gdje je Ivan slikao. Svi prođoše, a general zastade, pucne usnama i reče: “Kao u crkvi!”

“Te sekunde prošiša mi glavom: pa taj mora da je bio katolik, taj bi me spremio u zatvor!” sjeća se Tomljanović. Odvratio mu je: “Nisam ja kriv, druže generale, što ste to vi vidjeli samo u crkvi!” General se osvrne oko sebe da to nije tko čuo i bez riječi ode. Poslije je Ivan saznao da je to bio načelnik personalne uprave generalštaba JNA, generalmajor Franjo Tuđman.

***

Pobuda za ovaj moj osvrt na knjigu “Glista na asfaltu” dijelom je osobna. U zagrebačkoj mladosti vrtjeli smo se u istim katoličkim krugovima, a nismo se sreli; u isto vrijeme služili smo vojsku u dva susjedna grada u Srbiji; on je u oficirskom domu u Zaječaru slikao ratne prizore, ja na pročelju konjušnice u Pirotu slikao konje koji se bore; on je bio na operaciji u vojnoj bolnici u Nišu, gdje su bolničarke bile hrvatske časne sestre, ja u istoj bolnici imao operaciju uz njegu istih sestara.

No da ovo pribilježim, najviše me potaknuo primjer čovjeka od ranoga djetinjstva lišena roditeljske ljubavi, bacana od nemila do nedraga, kako može kroz sve klance jadikovce ne samo sačuvati vjeru u Boga i ljude nego i izgraditi svoj ljudski i profesionalni lik.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora