Mozgom sad il’ nikad!

Nevjerojatno je to zlopamćenje HDZ-a i izvrtanje činjenica o SDP-u što ga na vidjelo dana, uvijek iznova iznesu izbori. Čelni ljudi vladajuće stranke u nas skloni su, valjda kao nitko drugi, uzroke problema koji su sami proizveli vječito tražiti na lijevoj strani političkoga spektra. Stvarna opasnost za državu i društvo pristiže iz desnog ugla.

Promiče im ispred nosa. Pritom otimajući u tom pretjecanju i natjecanju s HDZ-om gotovo sve radikale koje su koliko-toliko kontrolirali dok su bili članovi i simpatizeri stranke. Pred nosom vladajućih, stvarno poput kakvoga populističkog cunamija kupe ih i odnose, spremni (ne samo za dom), stvoriti im prostor da se razmašu u svoj svojoj mržnji, ograničenosti i gluposti.

Sve što je na ovim prostorima raslo frustrirano zbog grijeha djedova, porijekla, socijalnog statusa roditelja, izgleda, adrese rođenja u nekoj provincijskoj zabiti, svi oni duboko iskompleksirani ljudi kojima pomoći ne može ni relativan uspjeh u dosadašnjem poslu, politici, vojsci, kulturi, estradi, mogli su biti viđeni na skupu koji je pretenciozno otpočeo pjesmom potencijalnoga predsjednika – ”Sude mi”.

Stvarna opasnost za državu i društvo pristiže iz desnog ugla. Promiče im ispred nosa. Pritom otimajući u tom pretjecanju i natjecanju s HDZ-om gotovo sve radikale koje su koliko-toliko kontrolirali dok su bili članovi i simpatizeri stranke. Pred nosom vladajućih, stvarno poput kakvoga populističkog cunamija kupe ih i odnose, spremni (ne samo za dom), stvoriti im prostor da se razmašu u svoj svojoj mržnji, ograničenosti i gluposti

Populizam uvijek igra na kartu žrtve i on je zaigrao na tu istu kartu. Sav ulog stavio je na karte sebe i naroda kao žrtvi stranke koja mu je dobrim dijelom omogućila da se za njega uopće čuje, da uspije na estradi (ni najodaniji pobornici ”zaštite ravnice” ne misle da su to njegove glasovne mogućnosti).

U ovih nekoliko mjeseci predkampanje puno smo toga mogli doznati o Miroslavu Škori, njegovoj obitelji, porijeklu, djedovima, frustracijama, neprestanom potrebom za dokazivanjem okrunjenim titulom doktora znanosti, koja mu, misli on pa to i čini, omogućava da sebe nazove znanstvenikom… Beskrajno uživa da ga se naziva dr. Škoro.

U svakom slučaju, sjedala u Lisinskome zauzela su imena njemu sličnih, onih koji imaju mnogo, neki i sve, zahvaljujući trenutno vladajućima, ali nemaju moć. Političku moć koju daju samo one najviše funkcije u ovoj sirotoj državici (koja je i kad je najmanja, Mlikoti velika), koju već skoro tri desetljeća s nekoliko časnih iznimaka vode oni koji nemaju frommovskih dilema (imati ili biti). Hoće i imati i biti, pod svaku cijenu.

Pjevalo se domovini. Recitiralo patetične domoljubne stihove o tome kako je mala, a za njih velika. Klelo u nju i narod, punilo oči suzama, a prsa onih koji su u dvoranu ušli ponosom. Poručivalo u maniri Elvisa Presleya: Sad il’ nikad! (It’s Now or Never), tako da ih i supruga dr. Škore razumije…

Sve se nadam nikad, jer Elvisovim rječnikom rečeno: Tomorrow will be too late!

… Škoro valjda želi vratiti ’91. da ispravi grešku nesudjelovanja.

U svakom slučaju sjedala u Lisinskome, zauzela su imena njemu sličnih, onih koji imaju mnogo, neki i sve, zahvaljujući trenutno vladajućima, ali nemaju moć. Političku moć koju daju samo one najviše funkcije u ovoj sirotoj državici (koja je i kad je najmanja, Mlikoti velika), koju već skoro tri desetljeća s nekoliko časnih iznimaka vode oni koji nemaju frommovskih dilema (imati ili biti). Hoće i imati i biti, pod svaku cijenu

Svi koji su pročitali što je skupu prethodilo mogli bi, ako se potrude, vrlo lako shvatiti kolika je cijena desnog populizma koji dok se kotrlja, dok osvaja vlast i pozicije srca puni domoljubnom patetikom. Kasnije se prema neistomišljenicima odnosi upravo onako kako su to učinili Škorini pobornici, kad su im studenti koji su čuvali Dvoranu Lisinski po direktivi organizatora zahtijevali ulaznicu ili akreditaciju zapriječili put. Slijedi dakle agresija, naguravanje i šamaranje uz optužbe da ste komunjare.

Moguća je i kakva gora varijanta poput one viđene u filmskom klasiku, ”Cabaretu” Boba Fossea ali na Škorin način. Ne bi se reklo da u publici Lisinskog nedjeljom nije bilo i onih koji priželjkuju i nadaju se upravo takvom sutra, budućnosti od koje se normalnim ljudima u pravilu ledi krv u žilama.

Više od svih tih ljudi, iskreno se nadam, nesvjesnih zla populizma – kojim nije zaražena samo Hrvatska – već i mnoge druge europske zemlje, plaši činjenica da u nas nema organiziranog otpora. Prave reakcije građana na ovaj svojevrsni populistički puč, ljudi nekad bliskih vlasti (HDZ-u, Mostu…). Tek blijeda dobacivanja loptica s političkih skupova protukandidatkinje koja i sama nerijetko poseže za tim opasnim oružjem.

U susjedstvu, u Italiji, situacija je potpuno drugačija. Tamo na pokušaj povratka Salvinija na vlast i krive političke aktualizacije isključenog mnoštva, mladi Talijani, evo već od sredine studenog, odgovaraju masovnim okupljanjima na trgovima gotovo svih talijanskih gradova.

Susjedi nam mogu biti primjer da se na zaklinjanje u narod i tlo, na populističke poruke tipa ”Sad il’ nikad!” može i mora odgovoriti. Kako to kaže mladi Mattia Santori na populizam i politički primitivizam treba odgovoriti pristojnošću, znanjem – mozgom. Odmah. Tomorrow will be to late!

Počelo je s Bolognom, s četvero mladih, obrazovanih ljudi (Mattiom Santorijem, Robertom Morottijem, Giuliom Trappolini i Andreom Garreffom), koji su preko društvenih mreža pozvali ljude da na Piazzi Maggiore pokažu da ih ima više od Salvinijevih pristaša koliko ih stane u Arenu tog grada.

Na Trg je došlo duplo više od šest tisuća, koliko je četvorka inicijatora tražila (nakrcali su ga poput sardina), a okupljanja ”Sardina”, kako je pokret nazvan, nastavljena su i diljem Italije, ali i Europe, a odnedavno se sele i preko Atlantika. Prema Salvinijevoj ksenofobiji, antiimgrantskoj politici, rasizmu i njegovu sloganu ukradenom Trumpu (Italia prima), pokazali su otvoren prezir. Trgovima, u organizaciji ”Sardina” kao svojevrsne nove Internacionale ori se ”Imagine” i ”Bella Ciao”.

Susjedi nam mogu biti primjer da se na zaklinjanje u narod i tlo, na populističke poruke tipa: ”Sad il’ nikad!… može i mora odgovoriti. Kako to kaže mladi Mattia Santori na populizam i politički primitivizam treba odgovoriti pristojnošću, znanjem – mozgom. Odmah. Tomorrow will be too late!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora