Nedodirljivo, neizrecivo, nerazjašnjivo – stari i novi tabui

Moreplovac James Cook sa svoga je trećeg putovanja 1785. godine donio s polinezijskih otoka u Englesku među neobičnim predmetima i jednu novu riječ – ”tabu”. A prirodoslovac Adelbert von Chamisso sa svoga je oplovljavanja svijeta početkom 19. stoljeća donio priču o tabuima koje je upoznao kod urođenika Sendvičkih otoka.

Onda su se oglasili misionari iz različitih zemalja: tabui su djelo Sotone, lažne svetinje što im osujećuju napore obraćanja i pokrštavanja ljudi.

U jeziku novozelanskih Maora ”tapu” označava sve što je u posjedu vrhovnoga poglavice, poglavito njegova tajna znanja. Svemu tome ne samo da nitko nema pristupa, nego se ništa od toga ne smije izustiti. ”Ta” znači obilježeno, omeđeno, a ”pu” snažno. Tabu je nešto strogo ograđeno i nepristupačno.

U jeziku novozelanskih Maora ”tapu” označava sve što je u posjedu vrhovnoga poglavice, poglavito njegova tajna znanja. Svemu tome ne samo da nitko nema pristupa, nego se ništa od toga ne smije izustiti. ”Ta” znači obilježeno, omeđeno, a ”pu” snažno. Tabu je nešto strogo ograđeno i nepristupačno

Izvještaji istraživača i misionara govore da je tabu nešto na razmeđu čistoga i nečistoga, svetoga i prokletoga. Tabu je neizrecivo, zabranjeno znanje ukorijenjeno u religiji i djeluje na ljude veoma snažno.

Tako je prije koje stoljeće i pol ljudima naše moderne civilizacije došlo do svijesti: gle, i mi imamo takvo nešto, i ne malo toga, ali za to nemamo imena! Očito je riječ o općem fenomenu čovječanstva da su neke stvari neizrecive i nedodirljive. I dobro je došlo jednostavno ime pristiglo od primitivnih plemena s dalekih mora – tabu.

Početkom 20. stoljeća taj je etnološki izraz postao jednim od ključnih pojmova antropologije i povijesti religija.

Tabua se dohvatio i revolucionarni inovator istraživanja ljudske psihe Sigmund Freud. Tim terminom pokušao je razjasniti sveukupno moralno ponašanje čovjeka. Otkrio je da tabu djeluje na sve svjesne i podsvjesne čovjekove čine.

”Tabu je prastara zabrana, nametnuta od nekog izvanjskog autoriteta i uperena protiv najjačih čovjekovih žudnji. Ali u čovjekovoj podsvijesti i dalje živi žudnja da zabranu prekrši”, tumači Freud.

Ipak priznaje da stoji pred zagonetkom: ”Tabu-zabrane ostaju nerazjašnjene. Nepoznat im je izvor. Nerazumljive su, a same su po sebi razumljive onima kojima gospodare. Tabu je nešto što nije dopušteno, ali zašto je to tako, to nigdje nije rečeno.

To se zove simboličko znanje. Nešto je zabranjeno samo po sebi. Ne pita se za sadržaj. Bitno je što zabrane čovjeku nanose. Iako bez uzroka, rađaju posljedicama. U pučkom govoru: ”to se ne radi” ili ”to se ne govori”.

Riječ ”tabu” nitko ne prevodi, kao da je već sama riječ zaštićena ogradom, upravo tabuizirana. To posebno pogađa znanstvenike: ”Ako je znanje zabranjeno, posvećeno, nedodirljivo, ono ostaje neslobodno, neizgovoreno, neizrecivo znanje. Pa kad netko ipak progovori o tabuu, već ga je samim time prekršio”, tumači jezikoslovac Michael Braun.

Novo je doba poništilo mnoštvo od praiskona naslijeđenih tabua čim se o tome fenomenu počelo slobodno raspredati.

Priča o tabuu stoji na samom početku zapadne kulture. Odmah je u početku bio prekršen i iz toga se čina rodilo svo zlo svijeta. To je biblijski izvještaj o Raju zemaljskom.

Prvi ljudski par dobio je zapovijed da čuva, njeguje i obrađuje rajski vrt. Bog je usred vrta zasadio drvo spoznaje dobra i zla i zabranio kušati njegov plod. To vjerovanje dijele najstarije civilizacije, o čemu svjedoči i otkriće sličnoga zapisa o drvetu dobra i zla u mitologiji egipatskih bogova.

 

Bijaše to prvi ”ne” u povijesti ljudskoga roda. Stablo s kojega se plod ne smije jesti nosi u sebi bitne značajke tabua općenito: ne smije se sve znati, ne smije se sve činiti. Čovjek je porušio ogradu religijskih i društvenih vrijednosti i time izazvao religijsku i društvenu odmazdu na sebe i sav svoj porod.

Tabui ponekad sami sebi proturječe. Već i sama zabrana uživanja ploda sa zabranjenoga stabla sadrži u sebi prekršaj tabua. Zabranjuje se znanje, a ta zabrana otkriva vrhunsko znanje, da postoji dobro i da postoji zlo. Iz samoga upozorenja o opasnosti stabla čovjek je već dobio spoznaju o razlici između dobra i zla.

Religijski pojam tabua je dvojak: s jedne je strane svetinja, s druge strane nečist. Posvećeno mjesto, hram, sveta knjiga, predmet i ime zaštićeni su tako da onečišćuju ili udaraju prokletstvo na prestupnika zabrane

Tako se biblijsko drvo spoznaje može zvati i zlim drvom i dobrim drvom. To je paradoks tabua kod ljudi na svim stupnjevima kulturnoga razvitka: u isti su mah izvor i dobra i zla.

Religijski pojam tabua je dvojak: s jedne je strane svetinja, s druge strane nečist. Posvećeno mjesto, hram, sveta knjiga, predmet i ime zaštićeni su tako da onečišćuju ili udaraju prokletstvo na prestupnika zabrane.

Božje obrazloženje zabrane prvome ljudskom paru jest: ”Kušate li ploda s toga drveta, morat ćete umrijeti.” Uto se pojavljuje živo biće niže od čovjeka i nudi svoje tumačenje: Naprotiv, nećete umrijeti! Bog znade da ćete zadobiti njegovo znanje o tome što je dobro i što je zlo i postat ćete sami sebi gospodarima.

Time je zacrtan uzorak velikih tabua čovječanstva. Zabrana je dvostruka: intelektualna i moralna – odnosi se na znanje i na odnos čovjeka prema čovjeku.

U središtu je seksualnost: muško i žensko postaju svjesni svoje razlike, i iz toga znanja proizlazi stid i krivnja. Kaže jedno židovsko tumačenje knjige Postanka: ”Time što je čovjek izabrao znanje, izabrao je smrt.” Stablo spoznaje postalo je stablo smrti.

Zazor od znanja, u prvom redu čuvanje podložnika od znanja značajka je primitivnih i tradicionalih društava. Ljude se uvjerava da težnja za znanjem ubija dušu.

I naš srednji vijek (koji još uvijek u nekim sredinama traje) prošao je tu fazu. Sve do renesanse, kad je počelo polagano i ne lako odvajanje znanstvenih istraživanja od područja vjere.

Tabua se dohvatio i revolucionarni inovator istraživanja ljudske psihe Sigmund Freud. Tim terminom pokušao je razjasniti sveukupno moralno ponašanje čovjeka. Otkrio je da tabu djeluje na sve svjesne i podsvjesne čovjekove čine

Kad se godine 1336. pjesnik Petrarca uspeo na vrh Mont Ventouxa u Provansi obuze ga osjećaj da se kao Bog uzdignuo iznad prirode. Otkrio je dotad zabranjeni užitak, pridržan samo Stvoritelju.

Prije pedesetak godina intervjuirao sam za crkvene novine jednu slavonsku baku i upitao ju što misli o tome da su ljudi došli na Mjesec: ”A ne, to nije istina! Ne da Bog k sebi!” Sveto neznanje!

Kad je na kršćanski zapad stigao pojam tabua, ubrzo je s religijskog područja stao prelaziti u opću govornu uporabu. Mnogošta se počelo nazivati tabuom, sve moguće u što je pogibeljno dirnuti ili izgovoriti. Tako je počela i rasprava o jezičnim tabuima. Posebice onima najstrožima, koji se odnose na spolnost.

Kao što za izvorne religijske tabue uvelike ostaje tajna kako su i zašto nastali, tako se nametnulo i pitanje zašto se pučki nazivi za određene dijelove tijela čine nepristojni, vulgarni, prostački, grešni, a sasvim su u redu latinski nazivi koji točno isto znače. (Eufemizmi, ”ljeporiječi”, izrazi koji kažu isto na drugi, opisni ili zaobilazan način.)

O jezičnim tabuima objavio je opširnu raspravu Tomislav Ladan u časopisu Kritika (9, 1969). ”Nema na svijetu zajednice u kojoj nešto nije zabranjeno, pa ma koliko ostalog bilo dopušteno”, piše. Pita se zašto je reći nekome ”ti si lav” velika počast, a ”ti si krmak” velika pogrda. Ili, na Istoku je junak ”hrabar kao magarac”, dok nazvati nekoga magarcem u nas baš nije kompliment.

Otkud takva oprečna shvaćanja riječi? Stojimo pred zagonetkom, piše Ladan. ”I sam je pojam tabua dvoznačan – jer poput svojeg latinskog adekvata sacer znači i svet i proklet, obvezatan i zabranjen.” Citira Collierovu enciklopediju:

”Izvorište tabua je strah, naročito strah s kojim je primitivni, animistički čovjek promatrao živi svemir što ga okružuje. U njegovoj uobrazilji ne bijahu nazočni samo nevidljivi bogovi, nego je on vidio i u životinjama i u bezbrojnim prirodnim predmetima prebivališta ili čak zbiljske oblike duhova svih vrsta. Poistovjećujući ime s imenovanom stvari, nastojao je izbjeći pozornost tih nepredvidljivih i često pogibeljnih bića time što ih ne bi imenovao ili bi ih imenovao na zaobilazan način.”

Kod izraelskih plemena Božje je ime bilo tabu: pisano je četveroslovljem JHVH, ali to nisu čitali pravo Jahve, nego iskrivljeno Jehova. Mislilo se pravo, izgovaralo u šifri.

Tabu doticaja kod njih je bila misteriozna Škrinja saveza. Dotaknuti ju smjeli su samo pripadnici jednoga od devet plemena. Tabu pristupa bilo je Svetište nad svetištem jeruzalemskog hrama, samo noga vrhovnoga svećenika smjela je tu stupiti u određeno sveto vrijeme. Dugačka je lista zabranjenih jela.

Škrinja zavjetna s vremenom je netragom nestala, hram je razoren, i ta dva tabua više ne postoje. A zabranjena jela i izgovaranje Božjega ime prestali su biti tabu za židove koji su postali kršćanima.

Sva povijest i prapovijest govore da ne postoji ljudska zajednica bez tabua. A kako se stari naslijeđeni tabui postojano ruše, nadomještaju ih uvijek novi. Odgovarajući novim prilikama, novim vlastodršcima ili prevladavajućim poimanjima.

Nasuprot religijskim obrambenim tabuima, ateistički režimi stvaraju vlastite tabue – za nove ”bogove” i štit od staroga Boga. Božje ime i opet je tabu, ali u suprotnom smislu. Pod komunističkim moćnicima strah od izgovaranja Božjega imena išao je sve do narodnih pjesama, izreka i poslovica.

Sjećam se, ranih pedesetih celjska tvornica uredskih potrepština Aero objavila je reklamu svojih proizvoda, za završetkom: ”k tome još Aero karbon papir, pa Bog i mir”. Subnor, udruga tada nedodirivih veterana, budnih branitelja tekovina borbe, podigla je u novinama grdnu poviku zbog oživljavanja religioznih zabluda.

O jezičnim tabuima objavio je opširnu raspravu Tomislav Ladan u časopisu Kritika (9, 1969). ”Nema na svijetu zajednice u kojoj nešto nije zabranjeno, pa ma koliko ostalog bilo dopušteno”, piše. Pita se zašto je reći nekome ”ti si lav” velika počast, a ”ti si krmak” velika pogrda. Ili, na Istoku je junak ”hrabar kao magarac”, dok nazvati nekoga magarcem u nas baš nije kompliment

Religiozni tabui danas se opasno bude na velikim prostorima. Pri izbijanju islamskih masovnih prosvjeda sijeku se glave kad netko u govoru, nekoj knjizi ili novinama spomene nedostojno ime Boga, Proroka ili svete knjige. Iz redova naših katolika čuo se glas gotovo zavisti na tom vjerskom žaru, gdje mase ustaju u obranu Božje časti.

Bijaše jednom u našem Saboru: zastupnik oštro podigao glas protiv tadašnjega predsjednika vlade što je citirao Bibliju, u koju ne vjeruje. Njega vjernika to vrijeđa. Usporedio je premijera sa Sotonom koji također citira Bibliju. Ima, eto, još uvijek potrebe za starim tabuima. Valja braniti svoje svetinje od poganih usta.

U suvremenom svijetu rađaju se novi tabui govora. Mnogo zabranjenih riječi. Nijedan autoritet nije obznanio da su zabranjene, ali u zbilji jesu. To su uglavnom sve brojniji izrazi novovjeke tabu-kategorije zvane ”PC” – political correctness. Kako se podjele u društvenim i političkim zajedniciama sve oštrije razgraničavaju na desno i lijevo, svaka strana kodificira svoju listu tabuiziranih izričaja protiv druge strane.

Nove prilike potiču rađanje novih svetinja – Nacije i Države. Također vrhovnim začetnicima i braniteljima tih svetinja pripada tabuizirana zaštita. Oglašavaju se pozivi na sankcioniranje onih koji ne slijede postulate neoreligije. ”Njega treba strijeljati!” – taj sam usklik i sam čuo, na adresu sunarodnjaka koji sebi uzima pravo da razmišlja u politički neprihvatljivim granicama.

I za svetinju nacije vrijedi religijska dvojakost tabua –posvećenje i izopćenje.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora