novinarstvo s potpisom
Francuski povjesničar Philippe Ariès u djelu ”Eseji o povijesti smrti na Zapadu: od srednjega vijeka do danas” (Pariz, 1975) govori o značajnoj promjeni čovjekovog odnosa prema smrti u 19. stoljeću u odnosu na srednji vijek u kojem je smrt bila nešto jako poznato i blisko ljudima, bila je sastavni dio njihova života.
O njoj se nije šutjelo, o njoj se razgovaralo, za nju su se svi pripremali, jer se znalo: ”Svi moramo umrijeti! Smrt je poznata i prihvaća se kao samorazumljivost. Smrt prebiva među živima.”
U tome vremenu smrt pojedinca imala je veoma veliko značenje za socijalnu grupu i kao javni događaj pokretala je zajednicu.
Nakon toga, o smrti se nije javno govorilo.
Nju se počelo izbjegavati i potiskivati i to, kako navodi britanski sociolog Tony Walter u članku ”Smrt u novome dobu” (u: Religion 23, 1993) iz sljedećih razloga: 1) da bi mogao normalno djelovati, čovjek ne može i ne smije misliti na smrt, nego samo na uspjeh; 2) danas ne umiru više osobe u životnoj snazi (od 20 do 60 godina), nego starci kao već otpisani ”biološki otpad” čime 3) umiranje i smrt postaju životni problem medicinskih stručnjaka, 4) pokopi prestaju biti rituali i oblici socijalne komunikacije, a 5) kult groba i spuštanja mrtvoga tijela u zemlju više nije ništa posebno zbog čega 6) ljudi sve više traže kremiranje.
Zapravo, navodi austrijski sociolog i tanatolog Klaus Feldmann u knjizi ”Smrt i društvo” (Wiesbaden 2010), smrt je kao i seksualnost postala tabu. Ljudi se srame govoriti o smrti kao i o seksualnosti. Postala je, zaključuje Ariès, nešto nama strano zbog čega je u modernome vremenu potpuno nestala iz naših života.
Međutim, kad smo pomislili da će tako trajno i ostati, smrt se početkom ožujka ove 2020. godine, u vrijeme početka pandemijske krize, iznenada vratila u naš svakodnevni život.
I ne samo da je izišla iz dosadašnje anonimnosti i privatnosti, nego je, gle čuda, postala pravi medijski spektakl. O njoj kao i o broju zaraženih, novooboljelih i izliječenih govorilo se svaki dan na presicama Nacionalnog stožera civilne zaštite RH, zatim u vijestima na televiziji i radiju, u novinama i na portalima.
Tog govora o broju umrlih zasigurno ne bi bilo da se njime nije željelo disciplinirati naciju, zapravo svakoga pojedinca, sve nas kako bismo prihvatili propisana pravila ponašanja.
Slike vojnih vozila punih mrtvačkih kovčega u sjevernotalijanskome gradu Bergamu došle su kao ”desetka na keca”.
One su odjednom u gromoglasnoj tišini obznanile da smrt ipak nije skrivena negdje tamo daleko, u nekoj drugoj zemlji, kod nekoga drugoga i da će tamo vječno ostati, nego da bi se ona, ne budemo li se pridržavali propisanih mjera, uskoro mogla nastaniti i kod nas kao jedna veoma kratkotrajna, ali zločesta podstanarka.
Odjednom smo počeli kriomice zamišljati sebe u situaciji u kojoj su se nalazili oni umrli bergamski ljudi u kovčezima i sebe same gledati u mukama pod respiratorima, uz neizbježnu kalkulaciju: jesam li i ja jedan od onih koji je viška pa će biti skinut s aparata.
Razmišljajući tako i sami smo došli do zaključka da su u pandemijskome vremenu prestali važiti i pravo čovjeka pojedinca na dostojanstvenu smrt i pokop, te mogućnost rodbine i prijatelja da se na samrtnoj postelji oproste od člana svoje obitelji, da s njim podijele njegove strahove i patnju i da potom žaluju za njim.
Odjednom smo prihvatili da zbog brige za vlastito zdravlje žrtvujemo sve, čak i svoje najbliže, a sve tobože iz brige za njih. Prihvatili smo da nas nadgleda ”veliki brat” i da zna sve o nama.
U ime zdravlja žrtvovali smo gotovo sve svoje slobode, što je trenutna vlast prepoznala kao našu darežljivost pa nam htjela nametnuti i praćenje mobitela. Došli smo bili u situaciju koju se neki definirali ovako: ”suprotno slobodi je zdravlje”.
Mediji su prepoznali pravo ”mjesto događaja”. Zahvaljujući njima slušali smo u ova dva mjeseca stručnjake iz različitih područja. Oni su analizirali postojeću zdravstvenu, a time i političku zbilju naše zemlje, zatim društveno, političko, ekonomsko i religijsko značenje pandemije.
No unatoč tolikome broju televizijskih sati ispunjenih pričom o koroni i njezinim društvenim učincima nije mi poznato da je bila ijedna emisija posvećena govoru o uvjetima umiranja u ovome vremenu.
O tome se nisu sjetili govoriti ni članovi bilo koje udruge civilnoga društva, ni sveučilišni profesori, čak ni katolički svećenici i biskupi kojima je bilo važnije izboriti se za javno obavljanje liturgije, negoli za sudbine tolikog broja umirućih ljudi.
Ostali smo stoga uskraćeni za govor o smrti u izolaciji, u osami, u samoći, za govor o smrti naših najbližih, naših sugrađana, za govor o čemernoj i jadnoj smrti, o smrti u samoći goroj od same smrti.
O dostojanstvenoj smrti u ovome vremenu, svejedno zbog čega je netko umirao i zbog koje bolesti, ne nužno od bolesti Covid-19, nije bilo riječi.
Bilo je stoga uistinu ljudski teško i mučno slušati vijesti o okolnostima u kojima su umirali štićenici Staračkoga doma u Splitu.
A upravo je to bila prigoda da se progovori o jednoj od najtežih zabrana koja je pogađala teško oboljele sugrađane i njihovu najbližu rodbinu, o zabrani posjeta u domove, bolnice, hospicije.
Rijetki su bili bolesnici koji nisu poželjeli posljednje trenutke vlastitoga života provesti u blizini svojih najbližih, no tu im želju nije bilo moguće ispuniti.
Sve to navodi nas na zaključak da je ovo pandemijsko vrijeme pokazalo da smo zbog brige za vlastito zdravlje i liturgijska slavlja (jer Božji zakoni su važniji od ljudskih, kao da te tzv. Božje zakone nisu stvorili ljudi!) žrtvovali ne samo svoju slobodu nego i svoje osjećaje za patnju drugih pa smo postali društvo bešćutnih katolika.
Nismo bili u stanju dignuti svoj glas za prava onih koji su bili onemoćali, bolesni i na samrtnoj postelji da im netko od njihovih najbližih sklopi oči.
I kad su već umrli, sahrani su mogli prisustvovati samo najbliži članovi obitelji, čak ni oni svi. Nije tu bilo ljudskog zagrljaja i iskazivanja sućuti prijateljima i rodbini, nije bilo ni glazbe ni pjevača, ni razgovora ni molitava u pogrebnoj povorci. Sve to je izostalo.
No nije problem u tome što je sve to izostalo, nego što smo odjednom prihvatili da je to sve normalno, da smo dosadašnju ljudsku nenormalnost prihvatili kao novocivilizacijsku normalnost.
Pa si stoga postavljamo pitanje: jesmo li se već navikli drukčije ophoditi sa smrću?
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.