UZP (13): Tuđmana Srednja Bosna uopće nije zanimala

Owen-Stoltenbergov plan nosio je službeno ime Ustavni sporazum o Uniji Republika Bosne i Hercegovine. Lord Owen, supresjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i Thorvald Stoltenberg, supresjedatelj Nadzornog odbora Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKBJ-a), plan su ozvaničili 30. jula 1993. godine, dakle u jeku Tuđmanovog vojnog pohoda kojim je stvarana Herceg-Bosna.

Plan je prethodno usaglašen s Tuđmanom i Miloševićem pa tek onda ponuđen pregovaračkoj državnoj delegaciji Bosne i Hercegovine. On je polazio od faktičkog odnosa vojnih snaga na terenu i na taj način vršio pritisak na državnu delegaciju da ga prihvati kao izlaz iz rata i jedino realno rješenje.

”Unija” je zamišljena kao konfederacija triju ”konstitutivnh republika”, formiranih na teritoriju BiH i koje bi bile prostorno i etnički homogene. Ovaj plan je ustvari bio kombinacija Cutileirovog i Vance-Owenovog plana i ”konstitutivnim republikama” je davao sve prerogative država.

Ovo je prvi ”mirovni plan” koji je otvoreno etnički dijelio Bosnu i Hercegovinu pod plaštom ”saveza država” koji je bio veoma labav, bez bitnih državnih nadležnosti i institucija države koje bi imale moć nad ”republikama”. ”Unija” je dakle bila prelazno rješenje do raspada države i formiranja nacionalnih država na tlu BiH.

Ovim planom Vance-Owenove provincije su bile objedinjene u jednu teritoriju s autonomijom koje su imale Cutileirove ”konstitucione jedinice”. Tako je ovaj plan ubrzao vojne aktivnosti na objedinjavanju i uvećavanju teritorija ”republika”.

”Unija” je zamišljena kao konfederacija triju ”konstitutivnh republika”, formiranih na teritoriju BiH i koje bi bile prostorno i etnički homogene. Ovaj plan je ustvari bio kombinacija Cutileirovog i Vance-Owenovog plana i ”konstitutivnim republikama” je davao sve prerogative država. Ovo je prvi ”mirovni plan” koji je otvoreno etnički dijelio Bosnu i Hercegovinu pod plaštom ”saveza država” koji je bio veoma labav

Svi pregovori o planu vođeni su uglavnom oko veličine teritorije koja je trebala pripasti svakoj ”republici” – za ”srpsku republiku” bilo je predviđeno 52%, za ”hrvatsku” 18%, a za ”središnju”, koja bi uglavnom bila bošnjačka (muslimanska), 30% teritorije BiH.

I ovaj plan, iako je bio usaglašavan s Tuđmanom, bio je obmana za Hrvate jer je u ”hrvatsku republiku” uključivao područja koja su za narod već bila izgubljena – dio Posavine (Odžak, Šamac, Orašje), zatim Jajce, dijelove Jablanice, Prozora, Gornjeg Vakufa, Bugojna, Novog Travnika i Viteza, gdje su Bošnjaci bili ili većina ili činili polovicu stanovništva.

Nije bilo teško predvidjeti da će se upravo na razgraničenjima u ovim općinama voditi žestoke borbe oko prevlasti nad teritorijom. Ustavna rješenja nisu bila bitna jer se rat faktički pretvorio u rat za teritorije.

Svaka mirovna sesija je počinjala s prikazom položaja vojski koje su vodile rat na terenu i pregovori su vođeni samo o tome kako izvršiti razgraničenje među njima. To razgraničenje je zapravo bilo udaranje granica među ”republikama”.

U takvoj atmosferi i pod tim principom ”mirovni pregovori” su samo poticali vojske na daljnja i što veća osvajanja, što je značilo veću patnju za stanovništvo na svim područjima. Vojne aktivnosti su pojačavale iseljavanje naroda ili protjerivanje s područja s kojih nisu htjeli otići.

I ovaj plan je generirao zločine i pokazivao da njegovo provođenje nije moguće bez zločina. Posebno je bio tragičan za Hrvate kao najmalobrojniji narod u BiH jer je vodio u njihov nestanak sa svih područja izuzev zapadne Heregovine.

Zapravo, plan je veoma očito pokazivao da podjela BiH nije moguća i da sva rješenja zasnovana na toj ideji vode u katastrofu sve narode BiH.

Poslije svake runde pregovora vojne aktivnosti su pojačavane jer su i učesnici u pregovorima, istovremeno akteri rata, htjeli okončati agoniju jedne zemlje i njenih naroda sporazumom za koji ne bi politički snosili odgovornost. Sporazum je trebao biti opravdan vojnim osvajanjima kojima je davan karakter nužnosti, kao da su prirodna nepogoda koja s akterima rata nema nikakve veze.

Ratom se proizvodilo stanje kojim se pravdala podjela države. U pozadini rata bilo je skriveno da pregovori o miru generiraju rat.

Što se tiče sukoba vojske Republike Srpske i ostalih srpskih snaga s Armijom BiH, koja se nominalno još bori za cjelovitu BiH, oni su u tom periodu dosta ograničeni jer su srpske snage već bile vojno zaokružile teritoriju ”srpske republike” i rat koji su vodile bio je više vojni pritisak na pregovore u Genevi nego nova vojna osvajanja.

Rat je buktio između HVO-a, HV-a i Armije BiH i vodio se u srednjoj Bosni i dolini Neretve. Izetbegović je pod tim pritiscima prihvatio pregovore o podjeli države, ali nije bio zadovoljan s teritorijem ”središnje republike”, niti je svoj osobni stav mogao ozvaničiti.

On je za središnju republiku tražio cijelu središnju Bosnu, izlazak na more preko Neuma i izlazak na Savu u Brčkom. Čak je i sudbina Sarajeva bila odlučena kao glavnog grada Unije, i sudbina Mostara kao glavnog grada Herceg-Bosne.

Lord Owen je bio posebno zauzet oko svoga plana i uvjeravao je Izetbegovića neprestano kako treba prihvatiti podjelu države i formirati ”muslimansku državu” koja mu se nudi.

Uz ove pritiske išli su sve veći vojni pritisci na Armiju BiH, ne samo od HVO-a i HV-a u srednjoj Bosni i dolini Neretve nego i od strane vojske RS-a – zauzimanje dijela Igmana preko koga je bio jedini izlaz iz blokiranog Sarajeva, zatim presijecanje puta prema Goraždu, blokada Srebrenice i Žepe, odsijecanje i blokada Bihaća uz pomoć Abdićeve Autonomne pokrajine Zapadne Bosne, pritisci na koridor u Posavini, na Tuzlu, Gradačac, Olovo i Kladanj.

Svi pregovori o planu vođeni su uglavnom oko veličine teritorije koja je trebala pripasti svakoj ”republici” – za ”srpsku republiku” bilo je predviđeno 52%, za ”hrvatsku” 18%, a za ”središnju”, koja bi uglavnom bila bošnjačka (muslimanska), 30% teritorije BiH

Broj mrtvih i ranjenih pripadnika Armije BiH je stalno rastao, a kako su većinu činili Bošnjaci mogli su se izračunati demografski gubici za vrijeme nastavka rata. Narod je bio pred nestankom.

Lord Owen i Stoltenberg su imali sve informacije o tom stanju i koristili su ih za pritiske na Izetbegovića i državnu pregovaračku delegaciju. Na jednoj privatnoj večeri na Ženevskom jezeru lord Owen je uvjeravao Izetbegovića i članove be-ha delegacije da treba formirati ”muslimansku državu” što prije, da će ona biti ”prosperitetna i dobiti pomoć i od Istoka i od Zapada”.

Na Izetbegovićev upit: ”Na kojoj teritoriji”, on je hladnokrvno odgovorio: ”Dat ćemo vam teritoriju od Hrvata, oni svakako trebaju platiti ovaj rat”.

Bez obzira na to što je Izetbegović osobno mislio o tome i bez obzira na njegovo prihvatanje pregovora o podjeli države, on je imao objektivno velika ograničenja tokom pregovora.

U međuvremenu se promijenio sastav Vlade i Predsjedništva Republike BiH tako da su u pregovaračkoj delegaciji bili novi članovi, pripadnici liberalno-demokratskih stranaka, faktički opozicija i njegovoj SDA i HDZ-u BiH.

Uz to, delegacija je uvijek bila multietnička i držala se koliko je to bilo moguće u toj situaciji ”Platforme za djelovanje Predsjedništva Republike BiH u ratnim uslovima”. To je bio dokument kojim je politička opozicija uvjetovala ulazak u vlast Republike BiH u ratnim uvjetima i odlučila se aktivno uključiti u obranu države od agresije i protiv njene podjele.

Platforma je bila usaglašena u junu 1992. godine, u vrijeme kada se pojavio prvi prijedlog Owen-Stoltenbergovog plana dogovoren s Tuđmanom i Miloševićem. Platforma je uglavnom bila oslonjena na principe koji su dobili podršku na prethodno održanom referendumu.

Njome se precizirao karakter rata kao obrana i oslobađanje okupirane teritorije, kao borba za nezavisnu, jedinstvenu i suverenu BiH, državu ravnopravnih naroda i građana, zasnovanu na vladavini prava.

Važna odredba u Platformi je bila da će se pregovori o budućem ustrojstvu BiH voditi kroz legalne institucije sistema i da se neće prihvatiti pregovori o etničkoj podjeli države.Također, Armija BiH je definirana kao multietnička obrambena vojna snaga.

U međuvremenu, 20. juna 1992. godine, Predsjedništvo Republike BiH donosi odluku o proglašenju ratnog stanja, što uključuje opću mobilizaciju i radnu obavezu. To je dalo novi podsticaj Armiji BiH u borbi za ciljeve koji su joj postavljeni.

Izetbegović je kao predsjedavajući Predsjedništva imao za vratom sve te činjenice, za razliku od Miloševića i Tuđmana koji su imali čistu situaciju i jedinstvene delegacije kojima su potpuno upravljali.

Owen i Stoltenberg su cijelo vrijeme ovih pregovora nastojali izdvojiti Izetbegovića iz Predsjedništva države, pregovarati s njim kao s nacionalnim liderom, a ne kao s predstavnikom legalnog organa države koja je imala međunarodno priznanje. Oni su pregovore neprestano usmjeravali na pregovore nacionalnih lidera i tako agresiju na BiH stalno pretvarali u međunacionalne i etničke sukobe.

Međutim, Platforma je Izetbegovića obvezivala da se svaka runda pregovora morala dogovarati u Predsjedništvo, za svaku rundu se određivala delegacija Predsjedništva, a uz nju na pregovore su išli i predstavnici opozicionih političkih stranaka.

Tako se dešavalo da je Izetbegović morao povući sutradan ono što je prethodni dan u pregovorima prihvatio. Također, zaključci svake runde pregovora su se prezentirali zastupnicima u Skupštini Republike BiH, koji su se mogli okupiti u blokiranom Sarajevu. Zbog toga su se pregovori vodili dugo i vrtili u krug.

Svaka mirovna sesija je počinjala s prikazom položaja vojski koje su vodile rat na terenu i pregovori su vođeni samo o tome kako izvršiti razgraničenje među njima. To razgraničenje je zapravo bilo udaranje granica među ”republikama”

Za svo vrijeme trajala su vojna osvajanja koja Izetbegoviću nisu išla u prilog, a odvijala su se pod embargom na uvoz naoružanja za Armiju BiH. Dodatni problem je imao što se i multietnički početni sastav Armije tanjio i što je ona sve više, pod vojno-političkim pritiscima postajala ”muslimanska vojska”.

Uz to, problem su predstavljali strani vojnici, ”dobrovoljci”, na koje nije bio embargo i koji su organizirani u ”muhadžedinske jedinice”. Preko njih se sama Armija BiH sve više islamizirala, a što nije odobravala većina članova Predsjedništva.

Cijela situacija se komplicirala, kraj rata se nije nazirao i što su pregovori odmicali on je postajao sve žešći i neizvjesniji.

Tuđman je kao i u svim prethodnim slučajevima odmah prihvatio Owen-Stoltenbergov plan, samo je vojnim osvajanjima želio osigurati malo područje u srednjoj Bosni za Herceg-Bosnu (Uskoplje, Novi Travnik i Vitez, gdje su bile tvornice naoružanja i eksploziva).

Njega ništa više u srednjoj Bosni nije zanimalo, općine Herceg-Bosne od 18. novembra 1991. godine su se istopile, ostale bez naroda. Također, nije želio prepustiti Neum za ”središnju republiku” kao što Karadžić nije želio ispustiti Brčko, ključ teritorijalne homogenizacije RS-a.

Važan uvjet za ostvarivanje Tuđmanovih planova bilo je rušenje Predsjedništva BiH kao legitimnog i legalnog tijela države i kao subjekta svih pregovora. On je u pregovorima želio Izetbegovića kao pojedinca, izvan institucija države, kao lidera Muslimana.

Poslije međunarodnog priznanja BiH, legitimnost i legalnost Predsjedništva Republike BiH se nije mogla poništiti – Predsjedništvo je imalo tapiju na državu BiH.

Da bi to neutralizirao Tuđman je izvukao iz Predsjedništva članove HDZ-a, Franju Borasa i Miru Lasića (koji je inače bio nelegalan član jer nije imao izborni legitimitet). Tuđman nije očekivao da će se Predsjedništvo popuniti, da će u njega ući novi hrvatski članovi temeljem izbornih rezultata iz 1990. godine i po proceduri koju je Ustav države propisivao.

Budući su pregovori odmakli i Owen-Stoltenbergov Ustavni ugovor dobio gotovo završne konture, on je Predsjedništvo promatrao kao instituciju ”središnje republike”, a ne kao kontinuitet Republike BiH.

On je čak želio u toj instituciji Hrvate jer mu se to uklapalo u ideju konačnog priključenja ”hrvatske republike” Republici Hrvatskoj. U tom slučaju je želio preko tih članova imati utjecaj u ”središnjoj republici” koja bi u konačnici bila muslimanska jer su druge dvije bile srpska i hrvatska, i osigurati dobre odnose s Bošnjacima.

Međutim, Tuđman nije očekivao da će vojni otpor Armije BiH biti tako veliki. U početku sukoba, mislio je da će se Muslimani brzo opredijeliti i prihvatiti biti Hrvati ili Srbi.

Boban nije krio namjeru pobiti sve one koji se ne opredijele. Što je otpor tome bio veći, zločini su bili sve veći. Nerealnost udruženog zločinačkog poduhvata se sporo prihvaćala.

Tuđman je vjerovao, bez ikakvih realnih procjena, da će s tri brigade Hrvatske vojske, koje će poslati, probiti obranu Armije BiH u Gornjem Vakufu, ući u srednju Bosnu i osigurati vojnu stabilnost Novog Travnika i Viteza (Fojnica, Kiseljak, Kreševo, Vareš i ostale općine su bile žrtvovane i više se nisu spominjale).

Da stvar bude gora, poslao je te brigade i sve su se zaglavile na relaciji Prozor – Gornji Vakuf. Preimenovanje Prozora u Ramu i Gornjeg Vakufa u Uskoplje nisu pomogli jer je to ostalo samo mrtvo slovo na papiru.

Zapravo, plan je veoma očito pokazivao da podjela BiH nije moguća i da sva rješenja zasnovana na toj ideji vode u katastrofu sve narode BiH

Tuđman kao bivši partizan i vojni povjesničar pokazao je totalno neznanje jer nije htio uvažiti činjenicu da ni Nijemci u Drugom svjetskom ratu nisu mogli probiti Makljen i da su na relaciji Gornji Vakuf-Prozor-Jablanica pretrpili poraz.

U čuvenoj operaciji ”Weiss” sudjelovalo je šest njemačkih divizija, tri italijanske, tri hrvatske i veliki broj četničkih formacija. Partizani su se uspjeli oduprijeti, spasiti 4.000 ranjenika i preokrenuti borbu u svoju korist.

Spomenik ”Pesnica” palim partizanima na Makljenu, akademika Boška Kućanskog, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih umjetnika, srušio je HVO. To je trebao biti simbolički čin i stvarni pokazatelj da se u kolektivnoj svijesti Hrvata u BiH briše svako sjećanje na antifašističku borbu i njene uspjehe.

Makljen je prevoj koji dominira, s jedne strane dolinom prema Prozoru, s druge strane Uskopskom dolinom koja se proteže od Gornjeg Vakufa do Bugojna. On je bio simbol partizanske pobjede nad neuporedivo nadmoćnijim neprijateljem i podsjećanje da su u Bosni, u bitci za ranjenike, konačno poraženi i italijanski fašisti, i ustaše, i četnici (četnički pokret je potpuno uništen).

Rušenjem ”Pesnice” trebalo je dati do znanja da se s tom epopejom, njenom simbolikom i ideologijom, potpuno raskida svaka veza i da se poredak vrijednosti mijenja.

Tim činom Herceg-Bosna/HVO otkrili su svoje ideološko lice, a Tuđman koji je bio tvorac zločinačkog plana, otkrio je lice države koju formira.

Makljen je i za Tuđmana bio strateški važna tačka, kao nekada za Nijemce. Osvajanjem Prozora i osiguranjem komunikacije ka Gornjem Vakufu preko Makljena trebala se osigurati dominacija nad Uskopskom dolinom i prodor k Novom Travniku i Vitezu.

Tuđmanu nije bio bitan narod koji je živio u tim krajevima nego dvije tvornice, ona eksploziva u Vitezu, i ona naoružanja u Novom Travniku koja je nosila ime ”Bratstvo”. Njemu nije bilo važno ono što je simboliziralo ime tvornice, to je brisano činom rušenja spomenika na Makljenu, njemu je bila važna jedna od najmodernijih i najprofitabilnijih vojnih tvornica u Evropi.

U prozvodnji teškog naoružanja, višecjevnih raketnih bacača, haubica teškog kalibra i tenkovskih topovskih cijevi, ona nije imala konkurenciju. Uz proizvodnju naoružanja bila je i tvornica traktora koji su se veoma uspješno prodavali u svijetu.

Tuđman je imao i dodatni motiv da se bori za ta područja jer je morao pred hrvatskom javnošću opravdati vojni angažman Hrvatske vojske u BiH. Morao je barem pedalj srednje Bosne uknjižiti u teritorij Herceg-Bosne, odnosno kasnije proširene Hrvatske.

Inače, svi njegovi vojni pohodi bi se istopili, bio bi to totalni poraz, a Herceg-Bosna bi se svela na zapadnu Hercegovinu, čak bez cijelog Mostara kao ”stolnog hrvatskog grada”.

Cijeli njegov zločinački poduhvat bi propao jer rat za Hercegovinu nije bio potreban. Hercegovina je i bez rata bila hrvatska i davali su mu je odmah na početku i bez rata svi, i Milošević, i Karadžić, čak i Šešelj, a u vrijeme najžešćih sukoba s Armijom BiH davao mu je i Izetbegović.

Njegov interes za cjelinu Herceg-Bosne iz 1991. godine najbolje je vidljiv na karti na kojoj je ucrtavao svoj plan i nudio na pregovorima o ”Uniji tri republike”. ”Hrvatska republika” nije više sličila na zamišljenu Herceg-Bosnu koja je već plaćena cijelom Bosankom Posavinom i desetinama hiljada poginulih u srednjoj Bosni, s rušenim domovima, uništenom imovinom i raseljenim narodom.

U ”hrvatskoj republici” nije bio ni cijeli Gornji Vakuf, ni cijeli Novi Travnik, ni cijeli Vitez, ni cijela Busovača. Ratni zločin počinjen u Ahmićima, kojim se osiguravala komunikacija Busovače i Viteza bio je uzaludan, bio je i ostao samo brutalni zločin.

U ”hrvatskoj republici” nije bio ni cijeli Gornji Vakuf, ni cijeli Novi Travnik, ni cijeli Vitez, ni cijela Busovača. Ratni zločin počinjen u Ahmićima, kojim se osiguravala komunikacija Busovače i Viteza bio je uzaludan, bio je i ostao samo brutalni zločin

Izetbegović je bio pod trostrukim pritiskom. Prvo, članovi Predsjedništva države nisu podržavali podjelu BiH ni pod kojim uvjetima. Ako bi on to prihvatio to bi učinio kao pojedinac i kao lider Muslimana, a ne kao predsjedavajući Predsjedništva.

U tom slučaju bio bi odgovoran za podjelu države i za sudbinu naroda koji bi se našao u središnjoj ”muslimanskoj državici” i koji bi bio manjina u druge dvije.

Drugo, imao je pritisak muslimanskih intelektualaca od kojih je tražio podršku. Sazvan je Prvi bošnjački sabor u opkoljenom Sarajevu, 27. septembra 1993. godine, koji su činili intelektualci, predstavnici Preporoda, Islamske zajednice i Merhameta, te zastupnici u Republičkoj skupštini BiH.

Međutim, podršku nije dobio, muslimanski intelektualci i ostali predstavnici nacionalnih institucija su odbili podržati podjelu BiH. Podršku su dali jedino preimenovanju nacionalnog imena Musliman u Bošnjak. Treće, imao je pritisak boraca Armije BiH koji su odbijali podjelu države i karakter svoga ratovanja za cjelovitu državu nisu prihvaćali mijenjati.

U takvim okolnostima bio je dovršen Owen-Stoltenbergov ”paket” u kojemu je država BiH bila podijeljena na ”tri republike”. Supresjedatelji ovih ”mirovnih pregovora” čekali su u Genevi Izetbegovaća da stavi svoj potpis na njega. Međutim, on je morao za taj potpis dobiti suglasnost i Predsjedništva i Skupštine Republike BiH.

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Dok je padao Vukovar slavila se zločinačka ”Herceg-Bosna”!
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Sadašnjost i budućnost referendumske BiH
    •  Kako smo prije 30 godina izbjegli podjelu BiH
    •  Etnički i građanski nacionalizam
    •  Fašizam i antifašizam 80 godina poslije AVNOJ-a
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (2. dio)
    •  Novo razvrgavanje društvenih vrijednosti BiH (1. dio)
    •  Prekrajanje povijesti u funkciji je bošnjačkoga nacionalizma
    •  Bez Oluje ne bi bilo Republike Srpske

> Svi tekstovi ovog autora