Umiranje, smrt i pogreb trebaju biti dostojni ljudskog bića

Pošast koronavirusa zahvaća sve veći broj ljudi i kod nas u Hrvatskoj i u svijetu. Uz znanja iz svakodnevnih izvještaja o broju virusom zaraženih zdravih i ”doprinosom” virusa umrlih osoba kao i o različitim, često suprotstavljenim mišljenjima svjetskih epidemiologa o toj zarazi, mi istodobno saznajemo da je unatoč toliko velikom i značajnom napretku suvremene medicine i medicinske tehnologije, suvremeno društvo, koje je već poodavno, još davne 1986., veliki njemački sociolog Ulrich Beck (1944.-2015.) nazvao ”rizično društvo” (Risikogesellschaft), nespremno dočekalo pandemijski izazov.

Toliko nespremno da su zdravstveni sustavi u svijetu, čak i u tehnološki najrazvijenijim zemljama, prisiljeni priznati da nisu u stanju zaustaviti širenje zaraze i da su stoga primorani pribjeći već isprobanim metodama kojima su se ljudi služili u borbi protiv pandemija čak i u kugom zahvaćenim vremenima Mojsijevih suvremenika.

Naime, u tim biblijskim vremenima oboljeli od kuge morali su živjeti u izolaciji: ”Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: ”Nečist! Nečist!” Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, a kako je nečist, neka stanuje nasamo: neka mu je stan izvan tabora”. (Usp. u: Lev 13:45, 46).

Ako pak stvari gledamo s druge strane, sa strane onih koji su pogođeni smrću svojih najbližih, bolest Covid-19 ne ugrožava samo zdravlje ljudi, nego također i njihovo ophođenje sa smrću i umrlim osobama. Naime, rodbina i prijatelji umrlih ostaju – odlukama civilnih vlasti – uskraćeni i za mogućnost osobnog neposrednog oproštaja od pokojnika i za mogućnost njegova dostojanstvenog ispraćaja

Tako su i današnji zaraženici koronavirusom dužni službeno se (pri)javiti nadležnim vlastima i kazati da su pozitivni (nečisti) kako bi bili isključeni iz okoline odnosno kako bi bili izolirani od ostatka svijeta i stacionirani u vlastite domove ili u posebne pričuvne bolničke prostorije.

Ako pak stvari gledamo s druge strane, sa strane onih koji su pogođeni smrću svojih najbližih, bolest Covid-19 ne ugrožava samo zdravlje ljudi, nego također i njihovo ophođenje sa smrću i umrlim osobama.

Naime, rodbina i prijatelji umrlih ostaju – odlukama civilnih vlasti – uskraćeni i za mogućnost osobnog neposrednog oproštaja od pokojnika i za mogućnost njegova dostojanstvenog ispraćaja.

Zbog propisanih ograničenja ožalošćena rodbina stoji pred novim poteškoćama, ne samo u zemljama koje imaju enormno povišenje broja zaraženih, nego i u Hrvatskoj u kojoj je taj broj također jako visok.

Kao što nam je poznato, Stožer civilne zaštite RH je 26. listopada 2020., donio, između ostalih, i odluku u vezi s posljednjim ispraćajima pokojnikâ na hrvatskim grobljima:

1. na pogrebima, posljednjim ispraćajima i polaganjima urni može biti prisutno najviše 30 osoba;
2. na organizaciji pogreba može prisustvovati samo jedna osoba.

Nakon te odluke kao i nakon svakodnevnog navođenja broja umrlih, javljaju nam se pitanja na koja nemamo odgovore. Kao prvo, ima li netko tko će nam reći kako su naši bližnji umirali, jesu li puno patili, koga su spominjali u posljednjemu času smrti, je li bolan bio njihov rastanak od ovoga svijeta, jesu li pitali za svoje najbliže?

I drugo, zašto u javnome prostoru nema posebnih emisija ili pak online-okruglih stolova o tome kako se rodbina umrlih bori s činjenicom da svoje najbliže ne može dostojanstveno ispratiti i pokopati.

O tome, gotovo ni riječi. Čak ni jedne emisije ”Otvoreno” na javnoj televiziji posvećene govoru o mogućnostima ispraćaja umrlih od korone.

Što, zapravo, i ne iznenađuje, jer smo postali društvo bez ikakvog senzibiliteta za umrle. Govor o smrti već dugo je u hrvatskome društvu tabu-tema kao što je nekoć bio govor o seksu.

Živimo, dakle, u vremenu u kojem je, kako u svome eseju ”Simbolička razmjena i smrt” (u knjizi ”Simulacija i zbilja”, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.) kaže veliki francuski filozof, sociolog i kulturni teoretičar Jean Baudrillard: ”Seks je legalan, samo je smrt pornografska”.

U vremenima ispunjenim vjerskim, smrt je, kaže on, bila javna, a seks zabranjen, da bi danas, kako i sami primjećujemo, u tzv. (ne)vjerskim vremenima bilo obratno: seks je javan, a smrt zabranjena.

U biblijskim vremenima oboljeli od kuge morali su živjeti u izolaciji: ”Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: ”Nečist! Nečist!” Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, a kako je nečist, neka stanuje nasamo: neka mu je stan izvan tabora”. (Usp. u: Lev 13:45, 46)

Odlukama Stožera civilne zaštite iz ožujka, travnja i svibnja ove godine bilo propisano da kod organizacije pogreba može biti prisutan samo jedan, maksimalno dva člana obitelji, da je radi zaštite i očuvanja vlastitog zdravlja poželjno da starije osobe ne dolaze na organizaciju pogreba, osim ako nije nužno, da se prema Odluci Stožera za civilnu zaštitu RH posljednji ispraćaj održava isključivo u krugu pet osoba (jedna od njih može biti predstavnik vjerske zajednice) i što je jako važno, da obavijest o smrti (osmrtnica) ne smije sadržavati podatke o mjestu i vremenu održavanja pogreba, posljednjeg ispraćaja i polaganja urne te da je zabranjeno organiziranje glazbenih usluga i usluga dostave cvijeća i svijeća.

Zbog toga su predstavnici Udruge za solidarnu posmrtnu pripomoć ”Posmrtna pripomoć” iz Zagreba, Gajeva 29, u svrhu razgovora o tim propisima organizirali 13. listopada 2020. već tradicionalni 13. susret s predstavnicima slijedećih vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj: Baptističke crkve Zagreb, Evanđeoske pentekostne crkve, Hrvatske starokatoličke crkve Zagreb, Islamske zajednice, Rimokatoličke crkve, Srpske pravoslavne crkvene opštine zagrebačke i Židovske općine Zagreb.

Zbog iznenadnih i privatnih i službenih obveza susretu nisu prisustvovali predstavnici Evangeličke (luteranske) crkvene općine Zagreb, Kršćanske adventističke crkve i Židovske vjerske zajednice ”Bet Israel” Zagreb.

Ovogodišnji susret održan je u prostorijama Evanđeoske pentekostne crkve u Zagrebu, Kosirnikova ulice 76 (iznad KBC-a Sestre milosrdnice).

Ideja za organizacijom takve vrste susreta predstavnika Udruge Posmrtne pripomoći s predstavnicima vjerskih zajednica nije nastala ni iz kakvih ideoloških, političkih ili, ne daj, Bože, nekih nečasnih namjera, nije nastala ni kao najava nekih novih i masovnijih, pandemijama uzrokovanih oblika smrti, nego iz želje da se na jednome mjestu razgovara i o potrebama članova Udruge ujedno i članova vjerskih zajednica u najtežim trenucima života i o načinima i oblicima organizacije pogreba i čovjeku dostojnog ispraćaja naših građana, svejedno kojega vjerozakona oni bili.

Zapravo umiranje, smrt, ispraćaj pokojnika i sam čin njihove sahrane toliko su važni u memoriji svih sudionika ovih susreta da ih – bez obzira na njihovu brojčanu veličinu i bez obzira na sve druge međusobne sporove izazvane političkim okolnostima – ništa nije sprječavalo biti zajedno na ovim, smrću i pokopom povezanim međuvjerskim i ekumenskim susretima kako bi razgovarali o stvarima koje pogađaju sve ljude, a to znači o umiranju i smrti kao sastavnome dijelu čovjekova života, ali i o mogućnostima pogreba – vjernika i nevjernika – na način dostojan ljudskoga bića.

Kao i prigodom dosadašnjih susreta, i ove godine – posebno zbog pandemijske krize – razgovaralo se o potrebama vjernika gore spomenutih vjerskih zajednica prigodom organizacije pogreba na grobljima u Republici Hrvatskoj.

Zanimljivo, na tome sastanku nitko od predstavnika vjerskih zajednica nije imao primjedaba oko pogreba i ispraćaja u organizaciji pogrebnika, komunalnih poduzeća ili pak Posmrtne pripomoći. Svi su se pomirili s tim da moraju prihvatiti propise nadležnih gradskih i državnih institucija.

Međutim, svi su isticali činjenicu ”prisilnog” državnog sprječavanja rodbine da sudjeluje u posljednjem ispraćaju pokojnika kao i prisilu mijenjanja pogrebnih obreda pa su tako predstavnici Islamske zajednice svoj obred pranja pokojnika morali modificirati.

Umjesto obveznog pranja (gasuljenja), sada moraju slijediti preporuke iz Fetve o gasuljenju, opremanju i dženaza-namazu osobi koja je umrla uslijed zarazne bolesti koju potpisuje reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović:

”Kada se mejit transportira u gasulhanu u sanitarnoj vreći ili sanduku, uz zabranu otvaranja i vađenja mejita, zbog opasnosti širenja zaraze, primijenit će se propis o tejemumu. Bijelim čaršafom (ćefinom) samo će se prekriti sanitarna vreća u kojoj se nalazi mejit.”

Jedini problem koji su predstavnici svih vjerskih zajednica iznijeli na ovome susretu jest činjenica da ih na grobljima radnici gradskih groblja požuruju da skrate svoje vjerske pogrebne obrede kako bi bilo što manje zadržavanja na groblju, a što oni, što zbog pokojnika i rodbine, a što zbog vlastite liturgijske obveze da na svakome pokopu obave sve propisane obrede pokopa, nerado prihvaćaju.

Ima li netko tko će nam reći kako su naši bližnji umirali, jesu li puno patili, koga su spominjali u posljednjemu času smrti, je li bolan bio njihov rastanak od ovoga svijeta, jesu li pitali za svoje najbliže?

I na kraju, nije samo problem kako organizirati pogreb dostojan čovjeka, nego i kako u ovim vremenima tugovati, kako biti s onima koji su ožalošćeni. Da se u Hrvatskoj i o tome razmišlja, saznali smo na ovome skupu.

Naime, Udruga Posmrtna pripomoć organizirala je početkom listopada ove godine Okrugli stol ”Kako tugujemo? I zašto je to važno za djecu i mlade?” na kojem su uz predstavnike Udruge, sudjelovale i stručnjakinje za psihologiju i socijalni rad, ali i mladi ljudi s osobnim iskustvom gubitka svojih najbližih.

Sve to bilo je u svrhu senzibiliziranja javnosti o tematici tugovanja, o važnosti i značaju koju psihološka podrška – pojedinačna i grupna – imaju u procesu tugovanja.

Istina, kod nas se još ne razmišlja o drugim modalitetima sudjelovanja u ispraćaju pokojnika, kao npr. o izravnom online prenošenju obreda pokopa koje bi organizirala mjesna groblja, pogrebnici ili organizatori ukopa ili, pak, o snimanju cijeloga pogrebnog obreda kako bi oni koji su željeli doći na oproštaj i ispraćaj pokojnika, a nisu mogli, imali prigodu izravnim online sudjelovanjem ili pak naknadnim gledanjem snimljenog materijala svoj dio zahvalnosti pokojniku iskazati u svojim domovima i time se od njega oprostiti.

Stoga, neka nadolazeći dani sjećanja na pokojnike budu ne samo obilazak grobalja i čišćenje, ukrašavanje i milovanje hladnih mramornih ploča, nego poticaj za razmišljanje o svim vidovima zadovoljenja ljudskih potreba u bolesti, umiranju, smrti i ispraćaju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (6)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (5)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (4)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (3)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (2)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (1)
    •  Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
    •  Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
    •  Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
    •  Ukidanjem entiteta riješiti hrvatsko pitanje u BiH

> Svi tekstovi ovog autora