Bilješka o nepravdi koju više nije moguće ispraviti

Vlasnici vs. stanari

U Narodnim novinama recentno je objavljena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske o Zakonu o najmu stanova, preciznije, odredbi koje nakon posljednjih izmjena i dopuna Zakona uređuju prijelazne odredbe u prije definiranom i od Ustavnog suda, ali i Europskog suda za ljudska prava potvrđenom procesu povrata stanova koje je konfiscirala bivša Jugoslavija, a Republika Hrvatska vratila bivšim vlasnicima.

Stanari tih stanova jedno su vrijeme mogli ostati u tim vraćenim stanovima i plaćati vlasnicima vrlo nisku, netržišno formiranu najamninu.

U grubo, zakonodavac je konačno razrješenje sukoba interesa dviju grupacija, one vlasnika nekada konfisciranih stanova, i stanara, našao u tome da postupno povećava najamninu do tržišne cijene utvrđene po određenoj formuli, s pravom vlasnika da isele stanare ako sami žele koristiti stan, odnosno da ga, uz pravo prvokupa koje imaju stanari, proda trećim osobama.

Zapravo, je li ga riješio? Nije, jer je i ovo novo rješenje takvo da izaziva nezadovoljstvo mnogih i jer ga je Ustavni sud proglasio neustavnim i ukinuo.

Vlasnici konfisciranih stanova dobili su natrag svoje vlasništvo, ali mnogi od njih više od dvaju desetljeća nisu mogli ući u posjed stanova

Nepravdom na nepravdu

Pitanje odnosa vlasnika stanova i zaštićenih najmoprimaca je danas takvo da ga nije moguće riješiti na način koji bismo označili kao pravedan.

”Istočni grijeh” je počinjen davno, 1992. godine kad je donesen Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Tim je zakonom u kombinaciji sa Zakonom o najmu stanova iz 1996. godine različito riješen položaj osoba koje su živjele u društvenim stanovima kao nositelji stanarskog prava.

Nositeljima stanarskog prava u nacionaliziranim stanovima omogućen je otkup stanova po povoljnoj cijeni. Dotadašnji nositelji stanarskog prava u konfisciranim stanovima nisu bili dobili pravo na otkup stana. Stanovi su vraćeni negdašnjim vlasnicima, a nositelji stanarskog prava postali su najmoprimci sa zaštićenom, vrlo niskom najamninom.

Logika različitog tretmana bivših vlasnika stanova, onih kojim je stan konfisciran u odnosu na one kojima je stan nacionaliziran, bila je ta da su vlasnici nacionaliziranih stanova dobili naknadu, ma kako ona bila mala, dok bivši vlasnici konfisciranih stanova nisu dobili ništa.

Ali, sa stanovišta nositelja stanarskih prava, kreirane su dvije kategorije građana, suštinski neravnopravnih: onih koji su mogli otkupiti svoj dom, i onih koji nisu dobili tu mogućnost.

S druge strane, pogled bivših vlasnika je drukčiji. Bivši vlasnici nacionaliziranih stanova osjećaju se zakinuti jer su za svoje vlasništvo dobili minimalnu i nerazmjerno malu naknadu.

Vlasnici konfisciranih stanova dobili su natrag svoje vlasništvo, ali mnogi od njih više od dvaju desetljeća nisu mogli ući u posjed stanova.

Znam priču o nesretnoj bivšoj vlasnici koja se uzdržavala perući stubište u zgradi u kojoj su joj konfiscirani stanovi.

Da, vlasnicima konfisciranih stanova (u nešto manjoj mjeri i nacionaliziranih stanova), bivša je država Jugoslavija učinila nepravdu oduzimajući im imovinu.

Ali, bilo je i nepravdi druge vrste.

Primjerice, neki su stanari u konfiscirane stanove, koji su u to doba bili smatrani društvenima, ušli zamjenama u kojima su davali stanove koji bi se po zakonu kasnije mogli otkupiti, neki su čak i mijenjali i stanove u vlasništvu (ne baš sasvim legalnom operacijom) za stan koji je bio konfisciran. Pa su nakon povrata stana bivšem vlasniku ostali bez svega.

Bilo je i politički motiviranih povrata gdje su vraćeni konfiscirani stanovi osobama kojima je u kaznenom postupku izrečena kazna konfiskacije imovine.

Pri tome, nije uvijek bila riječ o političkim procesima, već o pravom kriminalu. Bilo je i slučajeva u kojima su otimateljima vraćeni stanovi oteti uglavnom Židovima za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Te je stanove kasnije jugoslavenska vlast konfiscirala, a Hrvatska vratila onima koji su otimali.

Ni jugoslavenska vlast, a ni Republika Hrvatska nisu smogli snage vratiti stanove i druge nekretnine otete za vrijeme NDH, s obrazloženjem da te države nisu sljednice NDH. A stvarni razlozi su uvijek bili interesi vladajućih, politički ili ekonomski.

Pitanje odnosa vlasnika stanova i zaštićenih najmoprimaca je danas takvo da ga nije moguće riješiti na način koji bismo označili kao pravedan

Istočni grijeh i može li se za njega dobiti oprost

Istočni grijeh države u odnosu na vlasnike i stanare bio je u tome da država nije još na početku procesa povrata imovine izabrala rješenje koje je jednako za sve stanare i sve bivše vlasnike.

Dva su takva rješenja bila moguća: ili da nitko nema pravo na otkup stanova, ili da pravo otkupa imaju svi. Naravno, izbor između tih dvaju modela nosi nepravdu, ili za vlasnike, ili za stanare.

Zato bi odabrano rješenje, bilo prvo ili drugo, moralo biti in concreto takvo da za onu grupaciju (vlasnike ili stanare) kojoj nije udovoljeno (vlasnicima povrat, stanarima otkup), minimalizira nepravdu i štetu.

To bi značilo da, u varijanti da svi imaju pravo na otkup, cijena bude tržišna, uz državnu subvenciju koja bi pomogla stanarima da otkupe stan bez dramatičnog zadiranja u njihov ekonomski status.

S druge strane, da se nije omogućio otkup stanova već isključivo povrat vlasnicima, država je morala svim stanarima osigurati u vlasništvo zamjenski, jednakovrijedni stan uz cijenu koja je odgovarala otkupnoj cijeni po postojećem modelu.

Povrat stanova vlasnicima nacionaliziranih stanova imao bi za posljedicu smanjenje cijene za revaloriziranu naknadu koju su bili dobili prilikom nacionalizacije.

Naravno, u ovoj varijanti je također trebalo predvidjeti pravo zaštićenog najmoprimca i postupan prelazak na tržišnu cijenu najamnine.

Ali, država je izabrala varijantu u kojoj su gotovo svi nezadovoljni: bivši vlasnici nacionaliziranih stanova koji nisu dobili ništa, vlasnici konfisciranih stanova jer gotovo dva i po desetljeća plus vrijeme od same konfiskacije, dakle više desetljeća, cijeli ljudski vijek, u kojemu nisu imali, ni stan, ni najamninu.

Dakako, nezadovoljni su i stanari/najmoprimci u konfisciranim stanovima koji nisu mogli otkupiti stan koji im je dom, a sada su izloženi i visokoj najamnini kao i mogućnosti da ih vlasnik iseli iz stana pod određenim uvjetima. Uz to, neki su stanari, tamo gdje bivših vlasnika nije bilo, ipak mogli otkupiti stan.

Zapravo, zadovoljni su samo nositelji stanarskog prava u nacionaliziranim stanovima te oni koji su i sagrađeni kao društveno vlasništvo i u kojima se pitanje povrata nije ni postavljalo. Oni su za male novce otkupili svoje stanove i postali vlasnici.

Jedino se prema njima država u tranziciji ponijela kao socijalna država.

Jednom riječju 1996. godine kreiran je pravi monstrum od pravnog režima stanova u društvenom vlasništvu u kojemu postoje grupe ljudi diskriminirane po nekoliko različitih osnova, pravni režim koji, zapravo, nije moguće popraviti, moguće je samo pokušati ublažiti nepravde.

Kotač nije moguće vratiti jer se nepravedni sustav već dobrano realizirao nanoseći mnogima nepravdu i ekonomsku štetu. Zato, za one koji su smislili sustav, oprosta nema.

Što je napravio Ustavni sud?

Ne ulazeći u pravne detalje odluke Ustavnog suda, može se reći da je on napravio očekivano. Iznevjerio je očekivanja, i stanara/najmoprimaca, i vlasnika.

”Istočni grijeh” je počinjen davno, 1992. godine kad je donesen Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine

Najmoprimci su se, kao i sve ove godine nadali čudu, da će Ustavni sud reći kako oni ipak mogu otkupiti stan, ili barem u njemu ostati vječno, uz razumnu najamninu. Vlasnici su se nadali da će konačno, odmah moći useliti u svoj stan ili slobodno raspolagati s njim.

Nije se dogodilo ni jedno, ni drugo.

Ustavni sud ukinuo je ključne odredbe posljednjih izmjena i dopuna Zakona i produžio status quo ne želeći biti taj koji će tražiti pravedno rješenje kojega više nema.

Kaže, nije zadaća Ustavnog suda da zaštiti najmoprimce, već da zaštiti vlasništvo i vlasnika, ali uz uvjete koji nisu prevelik i nerazmjeran teret za stanare/zaštićene najmoprimce.

I što bi Ustavni sud bio taj koji bi pokušao naći kvadraturu kruga!? Naravno, taj bi pokušaj završio neuspjehom, uz prateći gnjev mnogih nezadovoljnika.

Zato je Ustavni sud, ukidajući novi prijelazni režim uređenja odnosa vlasnika i stanara, jer da stanarima stavlja na pleća nerazmjeran teret, poručio izvršnoj i zakonodavnoj vlasti: vi ste sustav skrojili, zakuhali kašu, vi je i pokusajte.

Nađite vi režim koji će proći ovaj test i koji neće generirati nove nepravde.

Naravno, ako možete, ako uopće itko to može…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Da sam Predsjednik, odobrio bih obuku ukrajinskih vojnika
    •  Spomenik legendarnoj hrvatskoj šutnji
    •  Hrvatska, Alisina zemlja čudesa
    •  Conflict for Dummies
    •  Je li za ružno lice pravosuđa krivo ogledalo, ne pravosuđe?
    •  Pisala mi ustaška zmija
    •  Tri scene političkog igrokaza zvanog predsjednički izbori
    •  Esej o svjetskom poretku koji se mijenja
    •  Pernarov poučak
    •  Ustavni i Vrhovni sud crtaju opatijski kroki Nečastivog

> Svi tekstovi ovog autora